US-S-ODCJEPLJENJE-Sudovi-Diplomacija US 21. XII. IHT ODCJEPLJENJE SJEDINJENE DRŽAVETHE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE21. XII. 1999.Zakon o odcjepljenju je skupa zbrka"Donedavno je oružano osvajanje bilo prihvatljivo. Danas se ono naziva
agresijom i protivno je međunarodnom zakonu. Otvorena agresija gotovo je nestala. Važna je jasnoća zakona", piše Julie Dahlitz, urednica nedavno objavljene knjige 'Mirno rješavanje velikih međunarodnih razmirica'."Danas je većina sukoba povezana s odcjepljenjem. Oni se raščlanjuju u smislu političke volje za intervencijom, pitanja koje sankcije treba primijeniti, je li rješavanje sukobljenih interesa stvar Međunarodnog suda pravde, UN-ova Vijeća sigurnosti ili nekoga drugog tijela, tko bi trebao nametnuti mir, tko bi sve to trebao platiti. Previđa se glavno pitanje: Što kaže zakon?Krivnja za sukobe povezane s odcjepljenjem često se baca na potlačene manjine ili zemlje koje guše pobune jer odbijaju da ih se raskomada u korist susjeda ili inozemnih interesa.Krivnja se baca na UN zbog neuspjeha u zaustavljanju sukoba. Sramota pada na zemlje koje zaobilaze UN kako bi dobile vojne bitke koje izazivaju navodno više patnja nego što ih ublažuju, sve u ime
SJEDINJENE DRŽAVE
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
21. XII. 1999.
Zakon o odcjepljenju je skupa zbrka
"Donedavno je oružano osvajanje bilo prihvatljivo. Danas se ono
naziva agresijom i protivno je međunarodnom zakonu. Otvorena
agresija gotovo je nestala. Važna je jasnoća zakona", piše Julie
Dahlitz, urednica nedavno objavljene knjige 'Mirno rješavanje
velikih međunarodnih razmirica'.
"Danas je većina sukoba povezana s odcjepljenjem. Oni se
raščlanjuju u smislu političke volje za intervencijom, pitanja
koje sankcije treba primijeniti, je li rješavanje sukobljenih
interesa stvar Međunarodnog suda pravde, UN-ova Vijeća sigurnosti
ili nekoga drugog tijela, tko bi trebao nametnuti mir, tko bi sve to
trebao platiti. Previđa se glavno pitanje: Što kaže zakon?
Krivnja za sukobe povezane s odcjepljenjem često se baca na
potlačene manjine ili zemlje koje guše pobune jer odbijaju da ih se
raskomada u korist susjeda ili inozemnih interesa.
Krivnja se baca na UN zbog neuspjeha u zaustavljanju sukoba.
Sramota pada na zemlje koje zaobilaze UN kako bi dobile vojne bitke
koje izazivaju navodno više patnja nego što ih ublažuju, sve u ime
čovječnosti.
Čak i uz najbolje namjere, nije moguće djelovati unutar zakona ako
zakon nije ni poznat niti se da raspoznati. S obzirom na sve aspekte
odcjepljenja, međunarodni zakon nerazumljivo je nejasan ili upravo
proturječan.
Prema tradicionalnom zakonu o suverenitetu, svaka neovisna zemlja
ima zakonsku snagu u svim pitanjima koja se tiču odcjepljenja na
njezinu teritoriju. Zakon o samoobrani zemlji daje dodatna prava da
odbaci vanjska miješanja.
Zatim je tu noviji zakon o samoodređenju po kojemu je većina
kolonijalnih zemalja postigla neovisnost. On je igrao ulogu u slomu
Sovjetskog Saveza, uz manje-više uzajaman pristanak. Stanovništvo
svakoga određenog teritorija ima pravo odlučiti o svojoj sudbini
glede pitanja neovisnosti.
Neki sada tvrde da humanitarna načela zakona dopuštaju uporabu sile
kako bi se prava suverenog vladara ukinula, radi završavanja ili
sprječavanja onog što smatraju humanitarnom katastrofom. Nekoliko
zemalja koje glasno tvrde da stari zakoni o suverenitetu više ne
vrijede, istodobno su najžešći zagovornici vlastitih prava u
području suverenosti, što još više pojačava zbrku.
Ta različita pravna načela rezultiraju nedosljednošću i
razočaranjem u vladavinu zakona i mogućnost međunarodnoga reda.
Baskijski separatisti nailaze na grdnje, a kanadski na prijekore;
OVK na odobravanje. Čečenske pobunjenike nijednom se riječi nije
obeshrabrilo u borbi protiv ruske vlade.
Međunarodna zajednica uglavnom je podvojena prema kurdskim
separatistima i separatistima u Šri Lanki.
Istočni Timor bio je poseban slučaj. Njegovo razmjerno nedavno
pripojenje Indoneziji nije bilo općepriznato. Velika većina
građana Istočnog Timora željela je neovisnost, a Indonezija je
pristala na referendum. UN je sudjelovao u tome i svaka daljnja
međunarodna akcija morala se odvijati pod njegovim
pokroviteljstvom. Sve je bilo strogo u skladu s UN-ovom poveljom,
koju je Indonezija potpisala.
Sve u svemu, pitanja suvereniteta i samoobrane bila su isključena,
a ostala su pitanja poštivanja ugovora i humanitarnih načela. Stoga
slučaj Istočnog Timora ne može služiti kao primjer drugim pokretima
za odcjepljenje.
Većina zemalja proizvod su osvajanja iz prošlosti, koja uključuju
različite etničke skupine, pa postoji golem potencijal za
rascjep.
U ovoj fazi nije moguće uniformno nametnuti međunarodni zakon.
Trebalo bi, međutim, biti moguće stvoriti skup univerzalno
primjenjivih pravnih načela i pravila u vezi s odcjepljenjem. Neka
bi se pravila mogla nametnuti, neka bi mogla olakšati razne
međunarodne procese, a druga bi bila tek pokazatelj da se zemlja
drži pravila.
Krajnja alternativa - svjetski kaos - zasigurno opravdava
razmjerno skromne troškove i napor koji bi bio potreban da se uredi
zakon.
U međuvremenu, možda bi oprez nalagao održavati međunarodni status
quo i obeshrabrivati separatističke pokrete, recimo, petnaestak
godina, odbijanjem priznavanja svih odcjepljenja, osim u slučaju
kad se konsenzusom može postići prethodno razjašnjenje zakona."