US 6.XII.IHT HOAGLAND-SAMOODREĐENJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. XII. 1999. Za stvaranje države nije dovoljna buntovnost "Sjedinjene Države, njezine saveznice i UN bacale su ove godine pojase za spašavanje izmučenom stanovništvu Istočnog Timora i Kosova, no Čečenima međunarodna zajednica dobacuje samo riječi dok oni trpe ruske granate i bombe", piše Jim Hoagland. "Što je razlog za razlike u opsegu, ambiciji i ishodu međunarodne intervencije u ta tri, izvana gledano, slična sukoba? Elementi cinizma i realpolitike, koji se usredotočuju na ruski status nuklearno naoružanog člana Vijeća sigurnosti, zacijelo tu imaju udjela, kao što neki govore. No grube činjenice i osnovna načela međunarodne politike također imaju svoju ulogu. Podjarmljivanje samo po sebi nije dovoljno da etničkoj skupini ili sužanjskom teritoriju zaradi pravo na državnost. Nema jamca samoodređenja za etničke narode, u ovom razdoblju slamajućih carstava (Sovjetski Savez) i implozija tiranija koje se maskiraju u države (Jugoslavija, Irak). Državnost se mora osvojiti. To vrijedi čak i za etničke skupine koje su svojim patnjama osvojile suosjećanje svijeta, i čije stanovništvo i gospodarska sredstva premašuju mnoge mini države kojima je članstvo u UN-u automatski uručeno hirovima povijesti i dekolonizacije. Čečenija je jedan od najupadljivijih modernih primjera neuspjeha sužanjskog naroda da razvije društvenu koheziju i poredak koji državnost sad zahtijeva. Prije tri godine, čečenske su snage došle do ruba neovisnosti porazivši rusku vojsku i potpisavši dogovor s generalom Aleksandrom Lebedom. Tim je dogovorom utvrđen jasan put do slobode. No čečensko je vodstvo potraćilo te tri godine. Ono je propustilo stvoriti djelotvornu vladu ili ući u smislenu suradnju s inozemnim vladama i međunarodnim tijelima. Poput Kurda u Iraku, Čečeni su dopustili da unutarnje razmirice i feudalni društveni poredak potkopaju njihovo pravo na suvereno članstvo u obitelji naroda. To ne opravdava taktike spaljenih gradova koje su Rusi prihvatili, niti međunarodnu zajednicu oslobađa njezine dužnosti da pomogne žrtvama tamo gdje može. No tu leži objašnjenje dijela političkih ograničenja u međunarodnoj akciji, kao i prijedlog načela za buduće sukobe o pravu na samoodređenje. Srpski predstavnici i simpatizeri ističu odsutnost međunarodne akcije u Čečeniji kao dokaz licemjerja i 'nepravde' koja im je nanesena NATO-ovim bombardiranjem za spašavanje Kosova od etničkog čišćenja. Ne prihvaćajte krokodilske suze tih cinika. Nema ni jednog jedinog obrasca ni stalnoga skupa pravila za neovisnost ili za neintervenciju, kao što se veći dio ovog stoljeća činilo. Istočni Timor je svršetak razdoblja, a ne dio novog. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan, koji je krizu u Istočnom Timoru odveo do razrješenja, u provedbi dekolonizacije toga bivšeg portugalskog teritorija radi na poznatom terenu. Taj se proces ne može primijeniti na Kosovu, koje predstavlja vježbu u poslijekomunističkoj obnovi, a ne dekolonizaciji. Annan je svjestan koliko je UN neprikladan za provođenje svoje uloge na Balkanu, no čini se da nitko drugi nije želio taj posao. Bitniji je kontrast između Kosova i Čečenije. Kako god nesavršeno, Kosovari su iskoristili prigode koje su njihovi mučitelji za njih stvorili kod kuće i u međunarodnoj zajednici, kako bi učvrstili vjerodostojne državotvorne aspiracije i svoj identitet. Tijekom posjeta Washingtonu, prošloga mjeseca, crnogorski vođa Milo Đukanović jasno je pokazao da će slijediti isti put, nastavi li Beograd kao dosad. Ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright neizravno ga je upozorila da Zapad neće automatski stići u njegovu obranu ako Crna Gora bude neopravdano ustrajala na neovisnosti. No nije mu rekla ni da su Sjedinjene Države predane nepromjenjivoj srpskoj vlasti u Crnoj Gori. Upravo kao što vanjske sile sužanjskim narodima ne mogu ponuditi nikakvo jamstvo samoodređenja, one ne mogu više ni nametati zapreke slobodi u ime 'teritorijalnog integriteta'. Oni koji se bore protiv progona imaju pravo i dužnost postići sve što je u njihovoj moći."