SLO 18.XII.-DELO-SFRJ I SRJ

SLOVENIJA DELO 18. XII. 1999. SFRJ još plaši "Iz zapadne Europe već su prije nekoliko tjedana stizali signali da njihove države nisu previše naklonjene projektu rezolucije koju su u UN-u pripremale Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina te Slovenija. Rezolucija bi trebala presjeći na prvi pogled besmislenu praksu po kojoj je članica svjetske organizacije, barem na simboličnoj razini, još uvijek SFRJ, fantomska država koja odavno više ne postoji. Njezino mjesto koje bi trebalo biti ispražnjeno, pokušava zauzeti SRJ, nečlanica koja bi morala zatražiti članstvo u UN-u kao novonastala država. O gornjim činjenicama ne može biti dvojbe, kao ni o tomu da su svih pet država, nastalih na području bivše SFRJ, ravnopravne nasljednice nekadašnje zajedničke države. To su jasno i nedvojbeno već davne 1992. utvrdile rezolucije Vijeća sigurnosti i glavne skupštine, ako zanemarimo mišljenje takozvanog Badinterova povjerenstva čiji su zaključci bili identični. No SRJ se nije podredila rezolucijama UN-a nego je radije ustrajala na tezi da je ona jedina pravna nasljednica SFRJ od koje su se neke republike protupravno odcijepile. Tajništvo UN-a i neke države članice Beogradu su stalno davale potporu, tajništvo je akrobatskim pravnim vragolijama SRJ čak omogućilo krijumčarenje na mjestu nepostojeće države, iako je Beograd zbog toga morao pristati na neke vrste djelomično oduzimanje radne sposobnosti. Pred palačom uz newyoršku Istočnu rijeku još uvijek vijori zastava pokojnice, Titove SFRJ s crvenom zvijezdom, kao jasna opomena da o načinu prestanka njezina postojanja međunarodna zajednica još nije našla suglasnost. Diplomacije četiriju nasljednica ocijenile su da je ove godine pravi čas za sređivanje članstva Jugoslavije u UN-u, beogradski je režim odsječen od svijeta i barem na koljenima, ako ne i na tlu. Glavne zagovornike teze o protupravnim odcjepljenjima nekih republika od SFRJ zbog ratnih zločina protiv čovječnosti traži haaški sud. Tajming nije bio loš, jer je logično očekivati da će međunarodna zajednica budućem srpskom režimu drage volje ponuditi neku mrkvicu. Stoga je pametno, ako se može, izbjeći negativna iznenađenja. I ne kao zadnje, preostalim bi nasljednicama bilo lakše kad bi sa Srbijom imale što manje otvorenih i neriješenih pitanja. Vrlo bi opasno bilo tvrditi da međunarodna zajednica time što se nije oduševila rezolucijom, ponovno otvara pitanje načina raspada SFRJ. No činjenica je da nije htjela iskoristiti prigodu da ga konačno zatvori. Uz očekivanu nepovjerljivost Rusije i NR Kine, rezoluciji se nije protivio ni SAD ni neki nesvrstani, što bi netko možda očekivao. Ne, protivila se Europska unija koja je rezoluciju htjela razvodniti do te mjere da više ne bi imala smisla. Možda je točno, kako neki drže, da Srbija u Europi ima još puno prijatelja i da neki u EU nipošto ne žele zatvoriti sva vrata pregovorima s Miloševićem. Ili samo ne žele ničim ugroziti odnose sa sadašnjom srpskom oporbom za koju očekuju da će uskoro preuzeti vlast. A sve u svemu, posrijedi je daleko više, međunarodna se zajednica, a unutar nje Europska unija, ne želi jasno odlučiti u pogledu prava na samoodređenje naroda. U prijelomno doba, kad je pao Berlinski zid, kad se slomio komunizam i Njemačka se ponovno ujedinila, vrtoglava je brzina kojom su se nizali događaji, neke prestigla, pa nisu znali kako točno reagirati. Sloveniji bi bilo vrlo teško poreći osamostaljenje, jer je u bivšoj SFRJ bila najprivrženija demokratizaciji, tržišnom gospodarstvu, ljudskim pravima i vladavini prava. Budući da su osim toga bile pod pritiskom Njemačke (ona je priznanjem Slovenije i Hrvatske napravila pravi pravi vanjskopolitički potez poslije 45 godina) i Vatikana, zapadnoeuropske su se države pomirile sa samostalnošću Slovenije. Osim svega, bile su naime stavljene pred gotov čin. Ono što ipak nije tako jasno, jest je li međunarodna zajednica spremna priznati i međunaodnopravnu neprijepornost procesa slovenskog osamostaljenja. U stanovitom dijelu međunarodne zajednice, a i u nekim zapadnoeuropskim prijestolnicama, malo nakon što su četiri nasljednice SFRJ bile primljene u UN i druge međunarodne organizacije otvorenoga tipa, pojavila se teza da je priznanje Slovenije (i Hrvatske) bilo prebrzo i da je pripomoglo širenju rata na području bivše SFRJ. Uzrok takvog razmišljanja je razumljiv. Ne samo Rusija, Kina i Indija, nego i zapadnoeuropske države očito žele zadržati mogućnost da nekoj od svojih pokrajina koja bi se željela osamostaliti, to ne dopuste. U Sloveniji razliku između raspada države i odcjepljenja neki neće ili ne žele razumjeti. Neki su se čak hvalili odcjepljenjem. No u međunarodnom je pravu razlika između raspada države i protupravnog odcjepljenja vrlo velika, kako na pravnom i financijskom, tako i na moralnom području. Ne radi se naime samo o diobi zajedničke imovine, iako se već i tu pojavljuju razlike. Šteta koja je nastala zbog ratova na području bivše SFRJ golema je i još nije jasno tko će ju platiti. Slovenski pregovarači koji su sudjelovali u pregovorima o nasljedstvu, mogli bi puno toga reći već o dosadašnjim pokušajima kojima su neki željeli na slovenska leđa prevaliti što veći teret. Kad bi se potvrdila teza o odcjepljenju, karte bi se mogle dijeliti iznova. Vrlo je veliko i značenje moralne dimenzije koja se može ilustrirati prilično raširenim uvjerenjem da je NATO u svoje redove pozvao Poljsku, Češku i Mađarsku upravo zbog moralnog duga, jer ih je u doba hladnoga rata prepustio na milost i nemilost Sovjetskom savezu (Budimpešta 56., Prag 68. itd). S tog stajališta uopće nije svejedno je li Sovenija - pa makar kratko vrijeme - bila žrtva velikojugoslavenske ili velikosrpske agresije ili je možda jedan od krivaca za krvavu propast SFRJ. Pojašnjenje tog pitanja moglo bi biti važno i za ulazak u Europsku uniju. A baš ponašanje te unije u svezi s projektom rezolucije pokazuje, da su očekivanja da će se SRJ odreći teze o kontinuitetu, nerealna. Zato se može dogoditi da Sloveniju (i tri druge nasljednice) još čeka prava pravna bitka o tomu na koji je način prestala postojati SFRJ" - drži Gorazd Bohte.