US NYT 11.12. BINDER O SMRTI PREDSJED.

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 11. XII. 1999. Franjo Tuđman, bivši komunistički general koji je vodio hrvatsko odcjepljenje, umro u 77. godini "Umro je predsjednik Franjo Tuđman, bivši komunistički general koji je kao preporođeni nacionalist poveo Hrvatsku 1991. u odcjepljenje od Jugoslavije, a zatim u neovisnost i rat, izvijestila je u subotu rano ujutro hrvatska nacionalna televizija. Bilo mu je 77 godina. 'Umro je Predsjednik Hrvatske, utemeljitelj neovisne hrvatske države', izvijestila je vlada u posebnom izdanju vijesti oko 2 sata ujutro. U izvješću nije rečeno kad je umro niti je objavljen uzrok smrti. Tuđman je u bolnici od 1. studenoga, kad je primljen radi hitne operacije, kako je opisano, perforacije crijeva. Posljednjih je tjedana bio teško bolestan i na aparatima za održanje života. Tuđman se od raka liječio u vojnoj bolnici 'Walter Reed' u Washingtonu u studenome 1996. U ožujku su u hrvatskim novinama objavljene vijesti da se rak proširio na mozak te da je u Zagrebu prošao terapiju zračenja tumora pod nadzorom francuskih liječnika.(...) Priključivši se staroj separatističkoj težnji za neovisnošću, Tuđman je uvelike pridonio raspadu jugoslavenske federacije koja se sastojala od šest republika - i porazu cijeloga koncepta južnoslavenskoga bratstva među čijim su utemeljiteljima bili hrvatski političari. Četiri i pol milijuna Hrvata platilo je tešku cijenu. U drugoj polovici 1991. više od osam tisuća hrvatskih civila i vojnika ubijeno je i više od četvrtine republike palo je pod nadzor domaćih Srba koji su se bojali dominacije. Oko 200.000 Hrvata protjerano je iz domova, trećina tvornica uništena, a turizam koji je donosio 4 milijarde dolara godišnje pretrpio je golemu štetu. Još nekoliko tisuća Hrvata ubijeno je u borbama protiv bosanskih Muslimana 1993. i početkom 1994. poslije Tuđmanove odluke da stvori homogenu hrvatsku enklavu u Bosni i Hercegovini i na kraju je pripoji svojoj državi. To je zapriječeno američkom intervencijom i posredovanjem u veljači 1994. Tuđman je bio jedan od trojice etničkih vođa na razgovorima u Daytonu (Ohio) koje je sazvala Clintonova vlada potkraj 1995. radi prekidanja bosanskoga sukoba, uz srpskoga vođu Slobodana Miloševića i bosanskog Muslimana Aliju Izetbegovića. Kao i drugi, i on je oklijevao prije nego što je pristao na sudjelovanje, iako je ljeto prije gotovo ostvario svoj cilj protjerivanja Srba iz čiste hrvatske zemlje, kako ju je on vidio. No, on je želio više - uključivanje većine zapadne Bosne i velikog dijela Hercegovine u veliku Hrvatsku, kakva je bila pod Hitlerovom i Musolinijevom zaštitom u Drugome svjetskom ratu. Uz Tuđmanovo dopuštenje, većina toga teritorija, hrvatska marionetska država, nazvana je Herceg-Bosna. No država je eliminirana kad je 50.000 NATO-ovih vojnika zaposjelo Bosnu i Hercegovinu i kad su sve etničke strane postale podređene međunarodnim vlastima 1996. Godine 1997., Tuđman je napokon vratio Hrvatskoj istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, zadnje enklave pod nadzorom Srba koji su se pobunili protiv njegove države. Poslije toga izvan njegova dosega ostao je još samo sporan djelić krševite zemlje - Prevlaka, na sjeverozapadnom rubu Kotorskoga zaljeva, nasuprot Crnoj Gori, koji nadziru međunarodni promatrači. Tuđmanova vlast u Hrvatskoj došla je pod iznimno oštre kritike OESS-a, koji ga je optužio u podrobnom izvješću o grubom postupanju prema preostaloj srpskoj manjini, gušenju tiska i nesuradnji s međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Tuđmanov su život obilježile tri različite faze: partizanskoga časnika u Drugome svjetskom ratu, vrlo kritiziranoga povjesničara i političara. Njegov je život bio pun proturječnosti. Bio je entuzijastički jugoslavenski domoljub koji se pretvorio u jednako entuzijastičkoga hrvatskog nacionalista. Bio je gorljivi komunist koji se pretvorio u gorljivoga antikomunista. Bio je ateist koji je dobio potporu katoličke crkvene hijerarhije u Zagrebu, a poslije i u Rimu. Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922., kao najstariji od trojice sinova, u Velikom Trgovišću, selu u brežuljkastom Zagorju u kojem je rođen i Tito, njegov nekadašnji šef.(...) Godine 1955. Tuđman je objavio prvo od mnogih povijesnih djela: "Rat protiv rata" o gerilskom ratovanju. U pisanju je pronašao svoje novo zanimanje. Napustio je vojsku i uz potporu Tita i hrvatskoga komunističkog vodstva, postao je direktorom Instituta za povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj. A njegovi partijski šefovi uredili su i njegovo imenovanje na mjesto profesora povijesti na zagrebačkom Sveučilištu 1963., iako nije doktorirao, a njegova je doktorska disertacija odbijena. Poslije, dok su u komunističkoj partiji bjesnjele oluje zbog njegovih sve više nacionalističkih tumačenja suvremene hrvatske povijesti, zatražio je i dobio zaštitu čelnika Matice hrvatske, glavne hrvatske kulturne ustanove i rasadnika oživljenoga nacionalizma pa je otkrio svoju novu vokaciju nacionalističkoga političara. Godine 1967. potpisao je peticiju kojom se zahtijevalo jezično razdvajanje srpsko-hrvatskoga jezika, koja je bila i ustaški projekt. To je bilo previše za komuniste koji su ga izbacili. Godine 1972., vrativši se u Hrvatsku poslije kratkog boravka na Harvardu, uhićen je u slamanju 'nacionalističke kontrarevolucije' i osuđen na dvije godine zatvora. Zahvaljujući apelu koji je Titu poslao Miroslav Krleža, vodeći hrvatski književnik, odslužio je samo deset mjeseci. Unatoč zabranama, nastavio je objavljivati nacionalističke rasprave, od kojih je najkontroverznija, 'Bespuća povijesne zbiljnosti', na 505 stranica, objavljena 1989. U tom djelu izražava dvojbu prema općeprihvaćenom broju žrtava genocida koji su počinili ustaše i Nijemci u Drugome svjetskom ratu. On je napisao da je u holokaustu ubijeno milijun, a ne šest milijuna Židova - i razbijesnio Srbe i Židove smanjujući broj ubijenih u hrvatskome najvećem logoru smrti Jasenovcu s više od 500.000 na 59.639. U 'Bespućima' je napisao: 'Židov je ipak Židov. Čak i u logorima zadržali su svoje loše osobine: sebičnost, perfidnost, zlobu, podmuklost i izdaju.' Godine 1992. rekao je da su njegovi komentari 'pogrešno protumačeni', a 1994. ponudio je 'ispriku' u pismu B'nai B'rithu u kojemu je napisao kako namjera izbrisati 'kontroverzne dijelove' iz prijašnjih izdanja. Godine 1990., kao predsjednički kandidat Hrvatske demokratske zajednice, Tuđman je izjavio da ustaška 'Nezavisna Država Hrvatska' nije bila 'tek kvislinška tvorevina i fašistički zločin, ona je bila i izraz povijesnih težnja hrvatskoga naroda'. A onda se opet vratio nacionalističkim temama, rekavši u jednom trenutku: 'Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka'. Hrvatsku demokratsku zajednicu, utemeljenu kao nacionalističku stranku u programu koje je bio separatizam, uvelike su financirali članovi hrvatske dijaspore, posebno ostaci ustaškoga pokreta u SAD-u, Kanadi i Australiji. I Tuđmanova predsjednička kampanja iskoristila je učinak koji je na Hrvate imalo buđenje nacionalizma u susjednoj Srbiji pod vodstvom njegova glavnog neprijatelja Miloševića, komunističkoga vođe koji je postao srpskim predsjednikom. Komentatori poput Bogdana Denitcha, srpskoga povjesničara s hrvatskim državljanstvom, primijetili su da je Tuđman imao simboličke odnose s Miloševićem te da su obojica jačali svoju snagu prikazujući drugoga kao sotonsku prijetnju. Ipak, srpski i hrvatski predsjednik nekoliko su puta razgovarali 1991. Glavna tema bila je podjela teritorija Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, u kojoj bi Srbi uzeli većinu jugoistočnoga dijela, a Hrvati većinu sjeverozapadnoga. Tuđman je prijateljima povjerio da zapravo ne mrzi Srbe, ali prezire bosanske Muslimane. U svibnju 1995. u Londonu rekao je Paddyju Ashdownu, liberalnom zastupniku demokrata u parlamentu, da mu je draži Milošević od Izetbegovića, kojega je opisao kao 'Alžirca i fundamentalista'. Za javnost je rekao: 'Ima onih koji su skloni stvaranju islamske države u Europi, što je neprihvatljivo međunarodnim čimbenicima'. Unatoč savezu s Izetbegovićem sklopljenom pod pokroviteljstvom Clintonove vlade 1994., Tuđman je simpatizirao s hrvatskim povjesničarima koji drže da su bosanski Muslimani pripadnici hrvatskoga naroda koji su prešli na islam pod prisilom otomanskih vladara. Tuđman je razbijesnio i hrvatske Srbe - bilo ih je 600.000, 12 posto stanovništva - kad je progurao Ustav 1990. kojim je Hrvatska proglašena 'državom hrvatskoga naroda'. Kad su nove hrvatske vlasti počele otpuštati Srbe iz civilne službe, srpska se zajednica počela naoružavati. Poslije, kad su počele borbe, Hrvatska je izbjegla embargo na oružje koji su UN nametnuli 1991. svim dijelovima bivše Jugoslavije i dobila tenkove i topove iz Njemačke te kupila borbene zrakoplove i helikoptere od Rusije i Ukrajine. A veliku pomoć Tuđman je dobio i s njemačkim obećanjem ranoga priznanja hrvatske neovisnosti, koja je proglašena u ljeto 1991. Čarke između hrvatskih snaga i Srba raširile su se u proljeće 1991. i eksplodirale u silovite borbe u ljeto i jesen. Potkraj prosinca 1991., poslije srpskih opsada Dubrovnika i Vukovara, Tuđman je napokon pristao na prekid paljbe. No, u travnju 1993., kad je stekao veću sigurnost, njegove su snage napale vojsku pod muslimanskim vodstvom u srednjoj Bosni kako bi osigurale područja s hrvatskom većinom. Poslije deset mjeseci borbe, SAD su posredovale u sklapanju primirja koje se razvilo u krhku federaciju Muslimana i Hrvata. U svome glavnom gradu Tuđman je živio luksuzno, uživajući u okusu šampanjca i kavijara. Za službenu je rezidenciju izabrao bivšu Titovu vilu, veliku kuću na vrhu brijega iznad Zagreba koja je prije Drugoga svjetskog rata pripadala židovskoj obitelji. Tuđmanov stil vlasti uključivao je i brojna pojavljivanja u javnosti koja je iscrpno pratila hrvatska državna televizija. 'U hrvatskim je medijima njegov kult mnogo veći nego što je Titov ikad bio', rekao je Mihajlo Mihajlov, jugoslavenski znanstvenik koji je osamdesetih s Tuđmanom dijelio disidentske ideje. Kao predsjednik, Tuđman je nadmašio Tita sve do bijele odore glavnoga zapovjednika, uz devet odličja koja si je dodijelio u svibnju 1995., a uživao je i u Titovoj jahti i njegovu ljetovalištu na Brijunima. Denitch je 1994. u 'Etničkom nacionalizmu' napisao da je Tuđman 'imao sve Titove mane, ali niti jednu njegovu vrlinu'", piše David Binder.