NJ 17.XI. WELT: ISTANBULSKI SUMMIT

NJEMAČKA DIE WELT 17. XI. 1999. Sudbinski dani na Bosporu "Dok su se izrađivali planovi za summit OESS-a, koji se održava u četverogodišnjem ciklusu, Rusija još nije bila započela novi rat u Čečeniji. No, htjeli to šefovi država i vlada 54 članice OESS-a ili ne, taj rat neće samo dominirati konferencijom koja će sutra i u petak biti održana u Istanbulu već će je i istinski opteretiti. Opisani vjerojatni razvoj događaja bit će uzrokovan uglavnom činjenicom da spomenuti rat krši brojna načela i odredbe koji bi u Istanbulu dijelom trebali biti samo potvrđeni, ali dijelom i prvi put dogovoreni. Dakle, odlučujuću ulogu odigrat će nastup ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, njegova spremnost na kompromise ili njegovo uspješno otklanjanje sve većih dvojbi Zapada. U tom bi se slučaju posljednji veliki međunarodni sastanak na kraju ovog stoljeća nalazio pod nesretnom zvijezdom. Dosad je Jeljcin poručivao samo da će se oduprijeti svakom zapadnom 'pokušaju upletanja' te da Zapad nema pravo optuživati Rusiju dok 'istrebljuje' 'bandite i teroriste' na vlastitom teritoriju. Želi li sačuvati vjerodostojnost, Zapad mora u svakom slučaju upozoriti Rusiju na 'suzdržanost' i zahtijevati za početak poštivanje OESS-ovih standarda koje je već ratificirala i sama Moskva. Doduše, to bi podrazumijevalo nužan angažman OESS-a na Kavkazu - dakle, i upletanje, u kakav god omot ono bilo upakirano. Prilikom razmatranja te osjetljive teme u drugi plan gotovo već sada stupa druga tema summita, na kojem 30 od 54 članice namjeravaju potpisati novu verziju sporazuma o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (KSE). Po dosadašnjim planovima, spomenuta nova verzija predviđa drastično smanjenje oružanog potencijala. Po tom bi sporazumu, primjerice, Ruska Federacija smjela ubuduće imati samo 6350 borbenih tenkova dok ih je po prvom KSE-sporazumu smjela imati 13.150. Taj sporazum, sklopljen prije točno devet godina, nosio je još potpise partnerskih država NATO-a i Varšavskog pakta. Nakon završetka hladnoga rata, raspada istočnog vojnog saveza i nastajanja brojnih novih država hitno je valjalo izraditi novu temeljnu verziju sporazuma, iako su u mukotrpnim pregovorima proteklih godina već provedene važne prilagodbe novim sigurnosnopolitičkim zahtjevima. Na istanbulskom pregovoračkom stolu mora se naći još jedan podjednako ambiciozan plan: naime, predviđeno je prihvaćanje 'europske povelje o sigurnosti' koja bi trebala sadržavati načela poput mirnog rješavanja sukoba i poštivanja ljudskih prava. Ni na tom području neće biti lako izboriti odobravanje Moskve koja strahuje od 'upletanja u unutarnja pitanja'. Naravno, rat u Čečeniji baca dugu sjenu i na taj projekt. Možda će zvučati otrcano, ali istanbulski summit zaista valja uzdignuti u rang 'sudbinskog sastanka'. OESS je odavno u svom današnjem obliku postao svjetski forum, koji obuhvaća važne aktere svjetske politike na relaciji od Vacouvera do Vladivostoka. Doduše, članice OESS-a, koje valja uvrstiti u političku sferu Zapada, imaju jedan problem u odnosu prema Moskvi: naime, čak i ako je Zapad imao valjane razloge za rat na Kosovu, Moskva ga danas koristi u odnosu prema ruskom stanovništvu uz vlastite uzorke tumačenja kako bi opravdala svoj napadački rat pod krilaticom 'što je Zapad smio na Kosovu, smijemo i mi u ratu u Čečeniji'. S druge pak strane, pripreme istanbulskoga sastanka okrutno jasno pokazuju da je europsko sigurnosno tkivo isprepleteno ruskim nitima. Htjeli oni to ili ne, ništa ne ide bez Rusije. Ta je spoznaja zacijelo neugodnija Europljanima nego Amerikancima - posebno zato što im je rat na Kosovu pokazao da u velikoj mjeri ovise o Washingtonu na području oružane tehnike i logistike. To je jedan od razloga zašto se i u skupini zapadnoeuropskih članica NATO-a neprekidno javljaju sve glasnije opomene koje od Europljana zahtijevaju preuzimanje veće odgovornosti na području obrane", tumači na kraju uvodnika Hildegard Stausberg.