IT-CH-stranke-izbori IT-26.X.-AVVENIRE-POPULIZAM ITALIJAAVVENIRE26. X. 1999.Ako populizam uzme maha"Izrazito snažno napredovanje Demokratske unije centra (UDC) na izborima u susjednoj Švicarskoj potvrđuje, nakon trijumfa
liberal-nacionalista Joerga Haidera u Austriji, uznemirujuću tendenciju, premda, za sada, zemljopisno ograničenu: u samom srcu Europe, u alpskim zemljama napreduje jedan egoistični populizam, antikozmopolitski, neprijatelj države kao mehanizma, iziritiran porezom, sumnjičav prema svakoj različitosti, neprijateljski prema svemu što naizgled prijeti njegovoj maloj domovini, pa i u ograničenom smislu vlastitoga blagostanja. Populizam, kako poučava povijest, ne pripada ni ljevici ni desnici (ako se, s vremena na vrijeme, ne prilagodi), to je kulturalna i politička forma koja zagovara samodovoljnost, ako ne i neovisnost, koja se hrani nezadovoljstvom i strahovima srednjih slojeva, obogaćenih stanovnika dolina, kao i građana, koji svoje vlasništvo drže ugroženim. Populisti čekaju, kako bi podigli glas i krenuli za dobrim izbornim rezultatom, vođu koji bi demagogijom znao pokrenuti jednostavne osjećaje i elementarne želje: Austrijanci su
ITALIJA
AVVENIRE
26. X. 1999.
Ako populizam uzme maha
"Izrazito snažno napredovanje Demokratske unije centra (UDC) na
izborima u susjednoj Švicarskoj potvrđuje, nakon trijumfa liberal-
nacionalista Joerga Haidera u Austriji, uznemirujuću tendenciju,
premda, za sada, zemljopisno ograničenu: u samom srcu Europe, u
alpskim zemljama napreduje jedan egoistični populizam,
antikozmopolitski, neprijatelj države kao mehanizma, iziritiran
porezom, sumnjičav prema svakoj različitosti, neprijateljski
prema svemu što naizgled prijeti njegovoj maloj domovini, pa i u
ograničenom smislu vlastitoga blagostanja. Populizam, kako
poučava povijest, ne pripada ni ljevici ni desnici (ako se, s
vremena na vrijeme, ne prilagodi), to je kulturalna i politička
forma koja zagovara samodovoljnost, ako ne i neovisnost, koja se
hrani nezadovoljstvom i strahovima srednjih slojeva, obogaćenih
stanovnika dolina, kao i građana, koji svoje vlasništvo drže
ugroženim. Populisti čekaju, kako bi podigli glas i krenuli za
dobrim izbornim rezultatom, vođu koji bi demagogijom znao
pokrenuti jednostavne osjećaje i elementarne želje: Austrijanci su
ga našli u Haideru, Švicarci u Cristophu Blocheru, čovjeku seoskog
podrijetla koji je, kao i Haider, nakupio veliku osobnu baštinu
koju je inteligentno iskoristio u političkoj borbi. (...)
Gotovo je svaki četvrti glasač glasovao za njega, i potpisao, ne
toliko program (koji kao takav u užem smislu ne postoji) koliko
popis slogana, koji se u biti mogu svesti na dva: treba smanjiti
priljev stranaca i čvrsto ga nadzirati, te treba odbaciti svaku
pretpostavku priključivanja Švicarske Europskoj uniji, kao i
drugim nadnacionalnim tijelima poput Ujedinjenih naroda (gdje je
Konfederacija predstavljena samo kao 'promatrač').
Nije ispravno, ne odgovara potpuno stvarnosti, ustvrditi da je UDC
ekstremistička stranka, kojom dominiraju rasističke ili čak
nacističke snage. Međutim, ksenofobni nagon je snažan i iskovan
snažnim uvjerenjem da će stranac, prije ili kasnije, oduzeti kruh
iz ruku švicarskoga radnika. (...) Ostaje, međutim, i možda raste,
kult 'regionalnog nacionalizma, malih krijesova upaljenih na
Alpama i kućnim ognjištima koji hrane mit o velikoj vatrenoj mreži,
koja na daljini drži proždrljive vukove. '1499.', izjavio je
Blocher, 'odvojili smo se od Carstva kako ne bi plaćali njegove
namete. Ne bi se htjeli, upravo sada, pokoriti Europskoj uniji'.
(...) Blocher je svojom potvrdom iznenađujućih razmjera (posebno u
zemlji naviknutoj biračke promjene mjeriti u desetim dijelovima
postotka) doveo u krizu takozvanu 'čarobnu formulu' (po dva
ministarstva socijalistima, radikalima, narodnjacima, jedno
demokratima centra) koja je četrdeset godina Švicarskoj
osiguravala stabilnost vlade. To je važna činjenica i trebaju je
razmotriti i čelnici Europske unije. Oni bi se pak trebali
poglavito pozabaviti, i zabrinuti nad napredovanjem populizma u
Europi: političkim fenomenom, objektivno ozbiljnim, koji sa svoje
strane upozorava na duboko društveno nezadovoljstvo i kulturalni
metež. Naći mu uzroke i liječiti ih čini se dobrim pothvatom,
štoviše odličnim, jer već postoji opipljiv rizik zaraze i (zasad)
nedokučivih izopačenja", piše Elio Maraone.