NJ 6.X.SZ:GHALI ZA UN PROTIV SAD

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. X. 1999. Njegovo srce kuca za UN "Zemlje Trećega svijeta, a vjerojatno potajno i mnogi Europljani željno su očekivali to djelo: riječ je o obračunu s politikom SAD, jedine preostale supersile. Egipćanin Butros Ghali, koji je od 1991. do 1996. obavljao dužnost glavnoga tajnika UN-a, ispunio im je tu želju. Već i naslov njegova djela zvuči obećavajuće za njegovu političku klijentelu u Trećem svijetu: 'Unvanquished - A U.S. - UN Saga' (Neporaženi - Saga o SAD i UN' - op. prev.). Tema djela od 352 stranice (objavljena u izdanju I. B. Tauris London, New York) uistinu je antagonizam između Sjedinjenih Država i takozvane međunarodne zajednice, koju predstavljaju Ujedinjeni narodi. Knjiga se posebno bavi sukobom političara i ličnosti - Madeleine Albright, današnje američke ministrice vanjskih poslova, i Butrosa Ghalija. Stvar je interpretacije tko na kraju izlazi iz tog dvoboja 'nepobijeđen' (unvanqished). Ghali se još nada kasnoj pobjedi UN. Po vlastitim višekratnim tvrdnjama oduvijek se divio Sjedinjenim Državama, ali njegova zadaća na položaju glavnog tajnika UN-a nije bilo pretakanje toga divljenja u sferu politike. Britanski tjednik 'Economist' jednom je prilikom pisao o Ghalijevoj neovisnosti i djelotvornosti: 'I zato ga Amerikanci mrze'. U jednom od završnih odlomaka svoje knjige Gahli opisuje početak sukoba: tijekom jednog objeda s američkim ministrom vanjskih poslova Warrenom Christopherom i Madeleine Albright (u to vrijeme američkom veleposlanicom pri UN-u) Ghali im je iznio političku ponudu, zatraživši od njih da mu dopuste da povremeno javno kritizira politiku Sjedinjenih Država. 'To bi pomoglo UN-u da ojačaju svoju samostalost i sačuvaju svoj integritet'. Osim toga, takav bi aranžman ublažio sumnju članica da su UN tek puki instrument SAD, objasnio je Ghali. No, Christopher i Albright su 'problijedili'. 'Pogledali su jedno drugo kao da je riba koju sam poslužio pokvarena' - Ghali je iz tog sastanka izvukao gorku pouku. Po njegovim riječima, SAD diplomaciju gotovo i nisu smatrale nužnom: 'Dovoljna je moć. Samo se slabi oslanjaju na diplomaciju... Kao čovjek podrijetlom iz zemlje u razvoju, bio sam temeljito obrazovan u predmetu međunarodnog prava i diplomacije te sam pogrješno pretpostavio da supersile - posebno Sjedinjene Države - također poučavaju svoje predstavnike diplomaciji'. Ghali i gospođa Albright prvi su se puta sastali 1. veljače 1993. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter predstavio je u pismu gospođu Albright kao 'upućenu i kompetentnu osobu', istaknuvši da je u svakom pogledu politička 'teška kategorija'. Ghalijeva prva ocjena: 'Veleposlanica Albright izgledala je stidljiva i jako pristojna. Bila je niska i punašna, imala je oštre plave oči koje su zasljepljivale čovjeka kada bi odjenula plavu haljinu'. Uzajamne uljudnosti nisu dugo trajale. U jesen 1993. gospođa Albright pozvala je Ghalija da u svom govoru pred Glavnom skupštinom UN-a ne kritizira Sjedinjene Države zbog njihova zaostajanja u uplati doprinosa. Ghali nije poslušao taj apel, stekavši u konzervativnom tisku nadimak 'secretary- generalissimo'. Njegov je govor bio uvod u dvoboj između gospođe Albright i samog Ghalija, u kojem je na kraju elegantni floret zamijenjen naoštrenom sabljom. Kada je Ghali krajem 1995. trebao govoriti pred vanjskopolitičkim odborom američkog Senata, gospođa Albright pokušala je spriječiti njegov nastup. Po Ghalijevu svjedočenju, izjavila je da je 'jako nepopularan' na Capitol Hillu; da je šef UN-a 'bačva viceva' i nije sposoban izložiti Amerikancima svoje argumente. Nakon što su Izraelci u travnju 1993. u uporištu UN-u u Qani na jugu Libanona poubijali granatama više od 100 izbjeglica, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće po kojem to bombardiranje nije rezultat pogrješke kao što su tvrdili Izraelci. Tim izvješćem UN-a počelo je odbrojavanje u odlučujućoj borbi gospođe Albright i Ghalija. Na sastanku na vrhu Organizacije afričkog jedinstva, održanom u Kamerunu 1996., pojavile su se po Ghalijevu svjedočenju stotine američkih diplomata kako bi odvratili afričke vođe od opetovane kandidature Ghalija za položaj glavnog tajnika UN. U jesen iste godine američki ministar vanjskih poslova Christopher boravio je u Africi u sličnoj misiji. No, stvarni su protivnici bili Ghali i Madeleine Albright. Njih je dvoje povezivao odnos istodobne mržnje i ljubavi, piše Ghali. Njegova politička analiza glasi: 'Što je grublje oslovljavala predstavnike drugih članica UN-a, to je veća bila potpora njezinih sunarodnjaka. Kada sam razmislio o tome, primijetio sam da sam bio glup. Glupo sam... zanemario jačanje njezina utjecaja u Washingtonu'. Predsjednik Clinton tolerirao je kampanju veleposlanice Albright i državnog tajnika Christophera zato što je strahovao od konkurencije republikanskog predsjedničkog kandidata Boba Dolea. Ovaj je pak obično izazivao smijeh kada bi objavio da se za njegova predsjedničkog mandata američke postrojbe nikada ne bi borile pod 'Bootrusom, Bootrusom-Ghalijem'. Ghalijeva politička sudbina bila je zapečaćena - supersila je pobijedila. Ghali se pokazao velikodušnim gubitnikom. Pozvao je Madeleine Albright na večeru. 'Vidite kako sam se stanjio zbog borbe u proteklih šest mjeseci', kazao je Ghali. 'Ja također - izgubila sam puno kilograma', odgovorila je gospođa Albright. Ghali je kasnije rekao: 'Madeleine, ako Washington mene smatra ružnim Egipćaninom, Vi ste za arapski svijet ružna Amerikanka'. Gledano iz političke perspektive, Ghalijeva poruka nije baš bila tako pomirljiva. Njegovo djelo bavi se propuštenom mogućnošću za izgradnju miroljubivog svjetskog poretka za razdoblje nakon hladnog rata. No, Ghali ne odustaje od nade u pobjedu UN: prvotne zadaće UN-a mogle bi još uvijek biti ispunjene - 'ako to dopuste Sjedinjene Države', ističe bivši glavni tajnik UN-a" na kraju prikaza Heika Flottaua.