US 15. IX. NYT FRIEDMAN - TIMOR

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 15. IX. 1999. Četiri pitanja "Još jednom se događa strašni građanski rat. Još jednom stiže poziv Sjedinjenim Državama da dođu. Ovaj put riječ je o Istočnom Timoru, koji je jedno od najudaljenijih mjesta na koja možete odletjeti iz Washingtona a da ipak ostanete na ovom planetu. Što učiniti? Koji kriterij upotrijebiti u odlučivanju da li da pošaljemo snage u maleni, udaljeni kutak gdje se događaju neke strašne stvari? Ja bih započeo postavljanjem sljedećih četiriju pitanja: 1) Ima li strateškog razloga za američko uključenje? Vjerujem da su diplomaciju koja je prethodila ratu na Kosovu skrpale saveznice u NATO-u. Rat na Kosovu nije bio neizbježan. Svejedno, jednom kad su tisuće kosovskih Albanaca bile izbačene, Sjedinjene Države i NATO imali su strateški a i moralni interes u nametanju njihova povratka. Na kocki je bila vjerodostojnost NATO- a, a ostaviti kosovske izbjeglice da lutaju južnom Europom destabliziralo bi čitavu regiju i podijelilo saveznice. Obuzdavanje Srbije i zatvaranje najgore otvorene rane u Europi - Balkana - kako bi se ostatak Europe mogao usredotočiti na integraciju i razvoj, također vrijedi nekolicine američkih vojnika. (...) Isto vrijedi za Istočni Timor. Otprilike 40% svjetske trgovine prolazi morskim putovima oko Indonezije. Ako doprinos u obliku određenoga broja američkog logističkog osoblja - UN-ovim snagama sastavljenim od Australaca ili Azijata - pomaže riješiti najgori unutarnji sukob u Indoneziji, to nosi strateške koristi. 2) Možemo li dovoljno pridonijeti pri razumnoj cijeni? Na Kosovu, budući da su se saveznice mogle osloniti na zračnu silu, one su mogle dovoljno pridonijeti - nametnuti povratak izbjeglica - uz trošak koji će javnost podnijeti. U Istočnom Timoru, pod pretpostavkom da UN-ove snage čine Australci i Azijati, trebali bismo biti kadri pomoći u dovoljnoj mjeri - uvođenjem slobodnog i poštenog glasovanja o neovisnosti pod nadzorom UN-a u Istočnom Timoru - uz razuman trošak. Uz razmjerno nisku cijenu mi ćemo potvrditi vladavinu međunarodnog zakona i vjerodostojnost UN-a, i pokazati kako se američka moć može iskoristiti. 3) Možemo li postići održive rezultate pri razumnoj cijeni? To je pitanje na kojemu je Clintonova momčad doživjela neuspjeh u Haitiju, Somaliji i na Kosovu. Američka intervencija na Kosovu presudno je pomogla: zaustavila je etničko čišćenje. No da bi taj rezultat bio samoodrživ, da NATO ne mora na svakom uglu imati vojnika koji sprječava Albance i Srbe da se međusobno pobiju, trebate političko rješenje. (...) Samo su dva načina da se promijeni činjenica da Srbi i Albanci žele osvetu. Jedan je da se nauče međusobno voljeti. To zaboravite. Drugi je njihovo trajno razdvajanje. Razlog zbog kojega je NATO postigao održive rezultate pri razumnoj cijeni u Bosni jest taj što je odbacio fantaziju o izgradnji multietničke demokracije u području, već je umjesto tog podijelio Bosnu na etničke zone. NATO zatim jednostavno ophodi linije podjele, što je prilično održivo. Neki oblik podjele, ili enklava, na Kosovu se mora uvesti između etničkih Albanaca i preostalih Srba. To je jedini način na koji će nazočnost NATO-a u području donijeti održive rezultate. Istočni Timor više je poput Kuvajta nego poput Kosova. To je teritorij koji su zauzeli loši momci. Ako UN uđe a loši momci postupno odu ili budu izolirani, Istočni Timor trebao bi biti samostalan uz podnošljivu cijenu. 4) Možemo li istodobno hodati i jesti? Intervencije u udaljenim krajevima možemo si priuštiti tako dugo dok ne gubimo iz vida najvažnija strateška pitanja za Ameriku. Primjerice, klintonovci su posve zakazali u pitanju nadzora oružja, godinama ne uspijevaju postići rusku ratifikaciju već potpisanog ugovora (Start 2) koji bi napola smanjio ruski nuklearni arsenal dugog dometa, još uvijek uperen u nas. Ako vlada može obavljati velike stvari i male stvari, ona će postaviti važan presedan - a još nije prekasno. No ako ona čini svijet sigurnijim mjestom za Kosovare i stanovnike Timora, ali ne i za Amerikance, čitav njezin pristup intervenciji bit će predmet poruge. Povijest nije milosrdna prema vođama koji se bave manje važnim, a izbjegavaju glavne zadaće", zaključuje Thomas L. Friedman.