YU 29.9. SRPSKI TISAK

SRBIJA DANAS 29. IX. 1999. Kabadahijski pluralizam "Sredinom prošloga stoljeća mladi naraštaj Srbije postavio je ključno pitanje za svoju budućnost: je li dovoljna samo vanjska sloboda, sloboda od okupatora i stranih sila, ili vanjska sloboda ima smisla samo ako Srbija razvije i unutarnju slobodu. (...) Već je ishod Prvoga svjetskog rata pokazao neobičnu sudbinu Srbije. Ona se slavno oslobodila Turaka, pa čak i uvjerljivo hvatala korak za Europom da bi uskoro nestala kao neovisna država radi nove i velike države Jugoslavije. Od tada se oprostila i od demokracije. Vanjska sloboda je dominirala, bilo kao mit o 'Dušanovu carstvu' ili kao opsesija o 'ujedinjenju svih Srba'.(...) Kada se s padom Berlinskoga zida otvorila mogućnost unutarnje slobode, takoreći kao zahtjev dana, Srbija je, na čelu s Miloševićem, izabrala da se teritorijalno proširi, da konačno okupi 'sve Srbe pod jednim krovom'. Izbor je bio pogrješan. Žrtvovanjem demokracije ne samo da Srbija nije proširila svoja ozemlja nego je izgubila i ona koje je imala. Nije razumjela da se veza između vanjske i unutarnje slobode promijenila tako što je uteg stavljen na stranu unutarnje slobode. Od unutarnje slobode ovisi i vanjska. Danas demokracija čuva granice. Ona je bolji graničar od oružja. (...) U odbijanju da se prizna pogrješka i krene novim putem leži stvarna tragedija Srbije. I nakon teškoga poraza, nema zaokreta! Milošević je i dalje na vlasti i nesnosno trubi o slavnoj borbi male i hrabre nacije protiv vanjskog okupatora.(...) Nitko se ne može ni uz najbolju volju oteti pitanju: koja se to nacija, osim naše, još bori protiv okupatora? Pogotovu od kad je Milošević zaustavljen u namjerama da okupira susjede? Konačno, tko je taj naš okupator? Na našu nesreću, okupatora predstavlja skup 19 demokratskih država koje čine NATO. Paradoksalno ili ne, dok je Srbija branjena od takvog okupatora, ona je izdahnula iznutra. (...) Kod nas u Srbiji (se) nikada nije mnogo stradalo zbog demokracije. Zato je i nema. Stradalo se u borbi s vanjskim neprijateljem o čemu svjedoče brojni spomenici hrabrim borcima. Nijedan spomenik nije posvećen junaku koji je pao u borbi za demokraciju. Srbi o sebi misle kao o slobodarskom i hrabrom narodu, ali o sebi također stalno pričaju kako se mnogo plaše, te izgubit će posao, te izgubit će ovo ili ono. Zato ih nema dovoljno na mitinzima, u sindikatima, u udruženjima, u oporbenim strankama. Kao da to isto nisu mogli kazati i Česi i Poljaci. Hrabri prema van - zaplašeni iznutra. (...) Situacija je takva da se mora i narod mijenjati. Ako neće da propadne, morat će se žrtvovati za svoju unutarnju slobodu. Ona bi odredila kako naše vanjske granice, tako i način vladanja u Srbiji. Ali, samo ako se pitanje slobode postavi u najoštrijoj formi - kao pitanje života i smrti, onda za nas ima nade. Drugačije neće moći. S njom bi otpala i dosadna priča o ovakvim i onakvim liderima, jer bi se klovnovi razbježali onoga trenutka kada bi se Srbija uozbiljila" - piše Vesna Pešić.