RU-US-DEMOKRACIJA-Diplomacija-Vlada-Organizacije/savezi US NEWD 9. IX.RUSIJA-NIJE AM. KRIVNJA SJEDINJENE DRŽAVENEWSDAY9. IX. 1999.Nemojmo se osjećati krivima u vezi s Rusijom"Riječ je o intrigirajućem pitanju koje ćemo sljedećih
mjeseci slušati sve češće: tko je izgubio Rusiju? U posljednjih nekoliko tjedana, bila je to tema naslovnice New York Times Magazinea, a već se pojavljuje i kao presudno vanjskopolitičko pitanje u predsjedničkoj kampanji sljedeće godine", piše James M. Klurfeld."To je također pogrješno pitanje. Kao prvo, trebalo bi biti očito da se samo Rusiju, koja pokušava prijeći iz najpotpunijega dirigiranoga gospodarstva u svjetskoj povijesti u neku vrst tržišnoga gospodarstva, može kriviti završi li čitava stvar kao neuspjeh. Ima nešto uznemirujuće etnocentrično u zamisli da su Sjedinjene Države tako moćne i svemoguće da na njima leži odgovornost određivanja može li druga zemlja promijeniti čitav svoj gospodarski sustav.U najboljem slučaju, Washington i njezine zapadne partnerice mogu donekle utjecati na ono što se događa u Moskvi. (...) Glavne odluke donose se u Rusiji - i samo ih Rusija može donijeti.To je pitanje pogrješno i zbog toga što Rusija još nije izgubljena.
SJEDINJENE DRŽAVE
NEWSDAY
9. IX. 1999.
Nemojmo se osjećati krivima u vezi s Rusijom
"Riječ je o intrigirajućem pitanju koje ćemo sljedećih mjeseci
slušati sve češće: tko je izgubio Rusiju? U posljednjih nekoliko
tjedana, bila je to tema naslovnice New York Times Magazinea, a već
se pojavljuje i kao presudno vanjskopolitičko pitanje u
predsjedničkoj kampanji sljedeće godine", piše James M. Klurfeld.
"To je također pogrješno pitanje. Kao prvo, trebalo bi biti očito da
se samo Rusiju, koja pokušava prijeći iz najpotpunijega
dirigiranoga gospodarstva u svjetskoj povijesti u neku vrst
tržišnoga gospodarstva, može kriviti završi li čitava stvar kao
neuspjeh. Ima nešto uznemirujuće etnocentrično u zamisli da su
Sjedinjene Države tako moćne i svemoguće da na njima leži
odgovornost određivanja može li druga zemlja promijeniti čitav
svoj gospodarski sustav.
U najboljem slučaju, Washington i njezine zapadne partnerice mogu
donekle utjecati na ono što se događa u Moskvi. (...) Glavne odluke
donose se u Rusiji - i samo ih Rusija može donijeti.
To je pitanje pogrješno i zbog toga što Rusija još nije izgubljena.
Nema sumnje, stvari stoje veoma loše. Da primijenimo Reaganov test
- je li vam danas bolje nego što vam je bilo prije četiri (ili osam
ili deset) godina - od mnogih bi ruskih stanovnika, ako ne većine,
dobili negativan odgovor. No proglasiti neuspjehom ovu povijesnu
promjenu, ako ništa drugo onda najvažniji međunarodni događaj u
posljednjem desetljeću, opasno je pesimistično. Tijelo još diše,
iako s teškoćama. Otići i dopustiti da umre kad bi se još moglo
oporaviti, bilo bi veoma neodgovorno.
Veliki autoritet o pitanju Rusije, George Kennan, danas 95 godina
star, bivši veleposlanik i otac politike obuzdavanja, nedavno je
izjavio da je nakon 70 godina komunizma nerealno očekivati da se
Rusija promijeni u jednom desetljeću. Bit će potrebni naraštaj ili
dva, rekao je Kennan, navješćujući biblijske dimenzije te zadaće.
Čitavo pitanje sasvim sigurno treba staviti u tu perspektivu. Pravo
je pitanje koje treba postaviti u predstojećoj kampanji, stoga, što
možemo učiniti da bi Rusiji pomogli u ovom teškom pokušaju da
promijeni ne samo gospodarstvo nego čitav politički i društveni
poredak.
Neke zamjerke načinu na koji su Sjedinjene Države pokušale pomoći
Rusiji također nisu osnovane. Prva je da su američki ekonomisti
Rusiju pokušavali prebrzo prebaciti na tržišno gospodarstvo.
Rezultat su bili kaos i korupcija. Rusija je trebala ići sporije,
prvo izgraditi institucijske temelje nužne da bi tržišno
gospodarstvo djelovalo: primjerice, sudski i bankovni sustav.
S akademskoga gledišta, neka od tih gledišta ispravna su, posebno o
teškoći izgradnje kapitalističkog gospodarstva bez skupa pravila
koja vode transakcije na slobodnom tržištu. No kritike
pretpostavljaju da postoji neka točka na pola puta između komandnog
gospodarstva i tržišnog gospodarstva, u kojoj tržišno gospodarstvo
može djelovati, i da bi prijelaz mogao biti postupan. Iskustvo ne
govori da je to tako.
Prema ekonomistima koji su radili u Rusiji, poput Andersa Aslunda
iz zaklade za međunarodni mir Carnegie, problem nije u tom da je
Rusija išla prebrzo, već presporo, malo po malo. Te zamjerke zvuče
istinito.
Druge zamjerke za koje mislim da su bezumne jesu da je Washington
bio preblizak s ruskim predsjednikom Jeljcinom. Jeljcin svakako
ima mnogo mana. No on je prvi izabrani vođa zemlje u 500 godina ruske
povijesti. Kako bi Sjedinjene Države mogle surađivati s nekim
drugim? Kako da Washington - bilo Clintonova ili Bushova vlada
prije njegove - uskrati punu potporu prvom izabranom (i
reizabranom) predsjedniku Rusije? Sve manje od pune potpore
otvorilo bi Sjedinjene Države zamjerkama da potkopava prvu
demokratsku vladu u ruskoj povijesti.
Jesu li se činile pogrješke? Naravno. Odluka da se NATO proširi na
istočnu Europu ozbiljno je potkopala ugled prozapadnih snaga u
Rusiji. No sad je važno pitanje što Zapad može i treba učiniti da bi
pomogao, s obzirom na ruske nevolje i raširenu korupciju. Propadne
li na koncu demokracija u Rusiji, bit će mnogo vremena da se
procijeni tko je kriv."