ESP/MUNDO/23.8./SADAKO OGATA: NESIGURAN SVIJET

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 23. VIII. 1999. Nesiguran svijet "Ako biti siguran znači živjeti bez straha od zlostavljanja, progona ili smrti i bez siromaštva koji ograničavaju životni izbor tolikih ljudi, većina svjetskoga stanovništva danas ne živi u sigurnosti", piše Sadako Ogata. Upozoravajući da pola stoljeća poslije osnivanja UN-a, glavni cilj izražen u njegovoj povelji (čuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti) nije ostvaren, Sadako Ogata napominje da je danas, ipak, "zahvaljujući dekolonizaciji, nestanku željezne zavjese i demokratizaciji, za mnoge stvoren sigurniji svijet. No, mračne sjene i dalje prekrivaju svijet zbog sukoba poput onih na Balkanu, u afričkim predjelima Velikih jezera ili u Afganistanu. U sljedećem će stoljeću zadaća biti čuvanje država, ali i ljudi. Fraza 'sigurnost čovjeka' može značiti sve i ništa. Međunarodni je zakon ne definira, ali ona nudi korisnu dopunu zaštiti izbjeglica koja se čvrsto ukorijenila u međunarodnom pravnom sustavu. Izbjeglice i prognanici u granicama svoje države očito su pokazatelj ljudske nesigurnosti. Većina današnjih najvećih sukoba, poput ovoga na Kosovu, događa se unutar granica države, a ne između država. Tragično je to što premještanje cijelih skupina ljudi u takvim sukobima nije usputni događaj nego njihov stvarni cilj. Kakvim sredstvima za zaštitu sigurnosti ugroženih ljudi u takvom kontekstu raspolaže međunarodna zajednica? Nažalost, iskustvo je pokazalo da blaga sredstva, sama po sebi, ne mogu spriječiti sukob. Na Kosovu je tisuću nenaoružanih promatrača OESS-a, zaduženih za nadzor provedbe sporazuma koji su Holbrooke i Milošević sklopili u listopadu 1998., pokušalo hrabro obaviti zadaću, ali nisu mogli zaustaviti sukob. Ni stroge mjere - znači odlučna vojna intervencija - nisu nužno djelotvornije od blagih. Savršena vojna tehnologija i rat ne mogu riješiti sukobe među zajednicama koje su stotinama godina živjele zajedno - odvojene, ali povezane. (...) Međutim, ako je prekasno za suočavanje s temeljnim uzrocima današnjih sukoba kad bombe već počnu padati, zašto međunarodna zajednica dopušta da sukobi tinjaju sve do onog trenutka kad se mir više ne može doseći ni jakim ni slabim sredstvima? Demokracija, kao sredstvo ublažavanja i rješavanja sukoba, snažan je i privlačan prijedlog. Ali nije vjerojatno da će demokracija sama, bar ne kratkoročno, moći smiriti onu vrstu napetosti koje uzrokuju većinu današnjih nesigurnih situacija, znači, etničko i vjersko suparništvo, sukobe oko zemlje i vode ili one izazvane dubokim društvenim razlikama. Zapravo, krhka demokracija koja se često pojavljivala poslije raspada kolonijalnih ili komunističkih sustava može biti put kojim nove napetosti izbijaju na površinu i izazivaju sukobe. Demokracija jača osjećaj vlasništva naroda nad zajedničkim dobrima. U jakim demokratskim sustavima, taj osjećaj građanima pomaže u razvoju osjećaja odgovornosti. U krhkim demokracijama, on često vodi do poistovjećivanja građana s jednom društvenom, vjerskom ili etničkom skupinom koja se suprotstavlja drugima. Zato sukobi među zajednicama mogu biti rezultat nepotpunoga ili iskrivljenog razvoja demokracije. Jedno je jasno: mehanizmi rješavanja sukoba moraju biti u skladu sa situacijom protiv koje se moraju boriti. Nije riječ samo o sprječavanju rata nego i o uspostavi trajnoga mira i sprječavanju izbijanja novih sukoba. Za one koji žive na industrijski razvijenom Sjeveru, nesigurnost je češće iznimka nego pravilo. Postoji, svakako, u obliku siromaštva, bolesti, zločina pa čak i terorizma, iako je to ograničena pojava. ali u mnogim dijelovima svijeta, recimo u Afganistanu, Sierra Leoneu ili, do nedavno, na Kosovu, nesigurnost je norma. Izgradnja mira odmah poslije sukoba krhka je karika u međunarodnom sustavu. Između hitne humanitarne pomoći nužne tijekom nekog sukoba i početka ozbiljne i dugoročne pomoći u razvoju kad rat završi, postoji velika pukotina. Ako međunarodna zajednica ozbiljno želi trajno pojačati sigurnost ljudi, mora osigurati više sredstava koja bi popunila tu pukotinu. No, problem se ne rješava samo novcem. Za izgradnju mira nužno je pomirenje, a to podrazumijeva politički i društveni proces. Podijeljene zajednice moraju prihvatiti miran suživot. Budući da ih na to ne možemo prisiliti, ključ sigurnoga društva uglavnom leži u stvaranju uvjeta koji će sukobljene strane navesti na to da ga prihvate", piše Sadako Ogata, Visoka povjerenica UN-a za izbjeglice.