IT-6.IX.-LA STAMPA-NIXON JELJCIN

ITALIJA LA STAMPA 6. IX. 1999. Od Nixona do Jeljcina, problem bezbolnog prijenosa vlasti "Govori se o Jeljcinovu padu, o financijskom megaskandalu koji prijeti da ga povuče za sobom, prisiljavajući ga na prijevremeno povlačenje, a u sjećanje se vraća američki presedan otprije 25 godina, Watergate Richarda Nixona. U listu 'Corriere della Sera' Sergio Romano podsjeća na pravosudni oprost koji je Nixon dobio od svoga nasljednika, Geralda Forda, i priželjkuje da Rusi naprave to isto, čime bi 'pokazali da su shvatili da su Jeljcinove zasluge pred poviješću važnije i brojnije od krivnja'. Jeljcin i Nixon dva različita naraštaja, dva različita slučaja. No koliko sličnosti. Nixon koji je trijumfalno ponovno izabran 1972., dao se uvući, nakon jedne prosječne epizode političke špijunaže, u izopačujuću spiralu sve težih laži, sve dok nije postao izazov vrijednostima američke demokracije. Nije bila riječ o financijskoj korupciji, nezakonitom bogaćenju, nego o jedna složenoj, introvertnoj osobi, koja nije željela priznati svoje krivnje dok su još bile oprostive, zbog svoje opsjednutosti tajnošću. U 'Russiagateu' je druga priča. Jeljcin je ekstrovertna, akrobatska ličnost, čak i simpatična, koja se, međutim, okružila nepreporučljivom pratnjom, u određenim slučajevima kriminalnom. Mislio ju je nadzirati, više puta mijenjajući neke njezine dijelove, no na kraju je sam u nju upao, došavši napokon do iste Nixonove krivnje: zloporabe vlasti, toliko teže koliko je više nastojao izići iz svojih osobnih teškoća. Isti izopačujući i uništavajući put. Dakle, razlike, ali i sličnosti. Najvažnija sličnost je možda u tome da su obje te ličnosti pale (vidjet ćemo kakav će uistinu biti Jeljcinov kraj) zbog 'privatnih' poroka, unatoč njihovim priznatim 'javnim', odnosno političkim, vrlinama.(...) Jeljcinove zasluge, jedan naraštaj nakon Nixona, kada je suradnja-nadmetanje Zapada porazila sovjetski sustav, bile su uklanjanje ostataka, pa i nasilnih, komunizma, uvođenje demokracije (makar i u zametku) u Rusiju, sposobnost uspjeti dva puta biti izravno izabran od naroda, što je apsolutna novost u ruskoj povijesti. To znači da se bilo koji poželjni pozitivni razvoj politike, u Moskvi i okolici, mora zahvaliti Jeljcinu (osim ključnog, ali nenadziranog Gorbačevljeva zaokreta). S obzirom na to, ostaje problem može li neki političar, makar i veliki, ne odgovarati za svoje zloporabe (jasno, pod uvjetom da se ne radi o jako teškim osobnim kaznenim djelima ili veleizdaji). Liberalna i legalistička svijest sklona je isključiti tu mogućnost. No politika koja ide za najboljim mogućim ostvarivim dobrom i najmanjom štetom, ima drugačiji pogled. I nema dvojbe da se manje zlo, u današnjoj Rusiji, kao i u Americi prije 25 godina, sastoji u tome da se demokraciji osigura bezbolan prijelaz", piše Aldo Rizzo.