US 10. VIII. NEWD RATNI ZAKONI

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 10. VIII. 1999. Budite i dalje usredotočeni na ratne zločine "Početkom devedesetih, dok su se zapadni vođe još prepuštali samozadovoljstvu zbog sloma komunizma i pada sovjetskoga carstva, počeo je raspad sigurnosnog ustroja koji je pomogao tim događajima. NATO pod američkim vodstvom, savez koji je četiri desetljeća bio djelotvorna protuteža ruskoj prevlasti u istočnoj Europi, pokazao se nesposobnim pri zaustavljanju jednoga jugoslavenskog tiranina, Slobodana Miloševića", pišu u članku prilagođenom iz djela 'Zločini rata: što javnost treba znati', njegovi urednici Roy Gutman, novinar Newsdaya koji je 1993. osvojio Pulitzerovu nagradu i David Rieff, autor knjige 'Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada'. "Rat se vratio na europski kontinent. Prvo u Hrvatskoj, zatim i u Bosni, otvoreno je vođen bez poštivanja ratnih pravila sastavljenih poslije Drugoga svjetskog rata i holokausta. Ta pravila ponašanja u ratu bila su manje poznat element u arhitekturi međunarodne sigurnosti izgrađenoj poslije 1945. Bili su to pokušaji da se spriječi ponavljanje najgorih zločina iz Drugoga svjetskog rata: koncentracijskih logora, masovnih progona, jezivih bombardiranja. Oni su omogućili poslijeratnim vladama u Europi i sjevernoj Americi da makar uvjere svoju javnost da su pouke naučene i standardi utvrđeni. Nije pretjerano reći da je namjena tih pravila bila razgraničiti civilizaciju od surovosti, čak i u ratu. U prosperitetnim zapadnim zemljama, zavladali su kanoni međunarodnog humanitarnog zakona, jednom kad su divlji kolonijalni ratovi završili. Ne čudi stoga da se, manje od dvije godine nakon pada berlinskoga zida, ustroj međunarodnoga humanitarnog zakona činio na rubu sloma. Bio je potreban rat u Europi, u Hrvatskoj 1991., da se pobudi interes javnosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992.), genocid u Ruandi (1994.), i događaji u Čečeniji (1995.) pojačali su zvono za uzbunu. Bosna je bila prekretnica. U srcu 'civilizirane' Europe, srpske su snage postavile koncentracijske logore, progonile nesrpsko stanovništvo u zaprežnim kolima, uništavale sela i gradove, organizirale sustavna silovanja Hrvatica i Muslimanki, i ubijale civile u ime etničkoga čišćenja. Veliki je zapadni savez to pasivno promatrao, i da nije bilo blještavila medijske pozornosti i zgrožene javnosti u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, divljaštvo možda ne bi prestalo. Zakašnjelo, i dosta poslije najgorih zločina, glavne su sile uspostavile (pod pritiskom nevladinih organizacija) prvi sud za ratne zločine još od Nuernberga, prvo za Bosnu i zatim za Ruandu. To je bilo rijetko odstupanje. Nevladine organizacije i predani pojedinci mogu s pravom tvrditi da su zaslužni za plan, nacrt i prihvaćanje UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima i Konvencije o genocidu, ali povijesno je javnost bila glavni čimbenik u suzbijanju zločina rata. Nametanje međunarodnih standarda oduvijek je bila zadaća vlada, vojske i Crvenoga križa. Nitko još ne zna hoće li uspon nevladinih organizacija pomoći u stvaranju svjetskoga poretka utemeljenog na suradnji između vlada, međuvladinih organizacija popout UN-a, i privatnih skupina. Kako god izgledao ustroj svjetske politike u sljedećem stoljeću, zakoni rata pripadaju svima. Oni su među velikim civilizacijskim postignućima i, u ovom razdoblju neizvjesnosti i nereda, važniji su nego ikad. Zasad, odgovornost u sukobu nije pravilo, već iznimka. A realno, međunarodni humanitarni zakoni neće zavladati bez vladine potpore. No, dok raste interes javnosti za međunarodni humanitarni zakon, i to nekad ezoterično polje, počne donositi novosti, u zraku se osjeća miris promjene. Bilo da se radi o izricanju kazne ruandskome gradonačelniku optuženom za genocid (to je prva takva osuda donesena od Nuernberga), pokušaju slanja istražitelja ratnih zločina na Kosovo, pokušaju španjolskoga tužitelja da pokrene sudski postupak protiv čileanskog dikatatora Pinocheta, ili odluci američke vlade da ponudi 5 milijuna dolara za uhićenje optuženih bosanskih ratnih zločinaca, taj obrazac predstavlja radikalni pomak. Pitanje je sad hoće li se novi obrazac pokazati trajnim, i je li moguće osigurati da se vladavina zakona određena međunarodnim ugovorima primijeni na sukob. Mnogo je razloga za sumnjičavost. Sigurno je da se to neće dogoditi bez osvješćivanja i uključivanja javnosti. A bez razumijevanja najosnovnijih činjenica o zakonima rata, ne može biti ni onoga prvoga, ni drugoga. (...) Ratove danas sve manje vodi vojska, čiji su časnici vezani pojmovima časti, a sve više ratuju borci (od kojih su mnogi djeca) koji nisu vojnici u uobičajenom smislu te riječi. Glavne žrtve te vrste rata (pokolj je često bolji izraz) su civili. Novinari koji pišu o ratovima i humanitarnim nevoljama svijeta poslije hladnoga rata daleko bolje od svoje publike ili kritičara znaju do koje se mjere nalaze na nepoznatom teritoriju. Razumijevanje toga što se događa usred svega pustošenja, zbrke i dezinformacija sve je samo ne jednostavno. A njihovo ih uvježbavanje gotovo uopće ne priprema za razlikovanje zakonitih, nezakonitih i zločinačkih djela. Ponekad već sama usredotočenost na velika kršenja humanitarnog zakona može utjecati na ponašanje u ratu. Ponekad opet, kao na Balkanu, samo vojna intervencija ili prijetnja interveniranjem mogu nešto postići. Mi se nadamo da će, proširi li se razumijevanje načela rata, i iznesu li mediji i drugi promatrači važne činjenice u javnost, rasprava utemeljena na dobroj obaviještenosti ponuditi rješenja. Joseph Pulitzer je to najezgrovitije izrazio: 'Nema zločina koji ne preživljava u tajnosti. Iznesite te stvari na vidjelo, opišite ih, napadnite ih, ismijte ih u tisku, i prije ili kasnije, javno će ih mnijenje uništiti.' Tako se barem nadamo."