VOA 1.8. RATNI ZLOČINI U OBRANI?

GLAS AMERIKE - VOA 2. VIII. 1999. Može li strana koja se brani u ratu biti odgovorna za ratne zločine. Prilog Bojana Klime. Može li strana u ratu koja se brani od agresije počiniti ratni zločin? Prije nekoliko godina, jedan visoki dužnosnik hrvatskog sudstva na to je pitanje odgovorio negativno. Po njemu, hrvatski su vojnici branili zemlju od agresije i, na temelju te činjenice, nisu mogli biti odgovorni za eventualne ratne zločine. U predgovoru nedavno objavljene knjige 'Zločini rata - što javnost treba znati', autori Roy Gutman i David Rieff pišu: 'Međunarodno ratno pravo ponekad je u oštroj suprotnosti s našom intuicijom. Ono se ne bavi uzrocima pojedinog rata, koja je od sukobljenih strana u pravu, a koja u krivu. Ratno se pravo bavi načinom na koji se rat vodi. Prema tome, posve je moguće da agresor svoj osvajački rat vodi u skladu s odredbama Ženevskih konvencija. Također je moguće zamisliti situaciju gdje vojnici države koja se brani u svom - dakle opravdanom - ratu, počine ratne zločine', pišu autori. Sudionici panela u Memorijalnom muzeju holokausta pokušali su odgovoriti na pitanja kako u međunarodno pravnom smislu treba tretirati nasilje koje se koristi u obrani protiv počinitelja ratnih zločina i kako se odnositi prema osveti koju žrtva čini prema agresoru. Glede prvog pitanja britanski novinar Ed Vulliamy naveo je primjer savezničkog bombardiranja Dresdena u II. svjetskom ratu, u kojem je poginulo više od stotinu tisuća njemačkih civila, i bacanje atomske bombe na dva japanska grada od Sjedinjenih Država. U raspravi o moralnoj i pravnoj opravdanosti ili neopravdanosti osvete, naveden je primjer Oslobodilačke vojske Kosova koja se posljednjih tjedana - kako se čini - osvećivala pripadnicima srpskog naroda na Kosovu. Spomenuta je činjenica da su neposredno nakon II. svjetskog rata francuski antinacistički gerilci pogubili oko 100 tisuća svojih sugrađana, optuženih za suradnju s okupatorom. Radi li se o ratnim zločinima? Odgovarajući na to pitanje ulazimo u područje gdje se pravo susreće s moralom, pravdom i politikom. David Rieff, američki neovisni novinar i ratni izvjestitelj iz Hrvatske i Bosne, kaže da je važno razlikovati pravo od pravde: = Pravo se ne može poistovjetiti s pravdom, ne može se poistovjetiti niti s moralom. Pravo ima elemente obje ove kategorije, ono je izraz morala. Ali mislim da je svima jasno da svako ubojstvo nema istu moralnu težinu, iako možda ima istu zakonsku težinu. Ja ne mislim da je trebalo suditi britanskim generalima koji su planirali bombardiranje Dresdena ili predsjedniku Trumanu, koji je naredio bombardiranje Hirošime i Nagasakija. Spomenuli smo francuske antinacističke gerilce. Radilo se o osveti, 'sređivanju računa' s ljudima koji su surađivali s najmonstruoznijim režimom u povijesti. Mislim da su u moralnom smislu ta ubojstva drugačija od ubojstava koja su - samo godinu ili dvije prije toga - počinili suradnici nacista. No, u zakonskom smislu se radi o istoj stvari - ubojstvu, odnosno ratnom zločinu. Sudionici panela su spomenuli i akciju NATO saveza protiv Jugoslavije. Dnevnik 'The Washington Post' nedavno je objavio komentar Freda Hyatta, člana uredništva tog lista, koji je napisao da je 'NATO savez u svojoj zračnoj kampanji, gađajući civilnu infrastrukturu, došao vrlo blizu kršenju odredaba međunarodnog humanitarnog prava'. O ovome David Rieff kaže: = Upravo je napad na civilne ciljeve doveo do uspjeha. Pogotovo kada analiziramo najnovije procjene u kojima se tvrdi da zrakoplovstvo NATO saveza nije bilo osobito djelotvorno kada su u pitanju vojni ciljevi. Očito je bombardiranje mostova, elektro-energetskog sustava i drugih objekata civilne infrastrukture bilo odlučujuće. Jugoslavenski građani su konačno osjetili što znači rat. Sada se nameće pitanje: kako objasniti ovu činjenicu? Prvo, treba se riješiti iluzija o vlastitoj zemlji. No, ne smije se krenuti niti u nihilizam i reći: 'sve strane su se ponašale na zločinački način i svi su isti'. Jednostavno, treba promisliti o tome kolika je i kakva sila potrebna da se zaustavi režim koji čini zločine.' Kenneth Anderson, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu American, primjećuju da ovako analizirani problem 'priziva pritužbe o dvostrukim standardima, odnosno da definiciju što je ratni zločin određuje pobjednik u sukobu'. = Moji kolege tvrde da način vođenja rata, odnosno njegova percepcija, u mnogome ovisi o opravdanosti cilja - odnosno radi li se o osvajačkom ili obrambenom ratu. Ja se s tim ne slažem. Mislim da je bombardiranje civilnih ciljeva u Jugoslaviji bilo u suprotnosti s međunarodnim pravom, ono je bilo u suprotnosti i s moralnim normama. Da se ovaj rat kojim slučajem dogodio u nekom udaljenom kutu Azije ili Afrike, i da u njemu nije sudjelovao Zapad, Sjedinjene bi države sasvim sigurno oštro kritizirale način na koji se on vodi - i u međunarodnopravnom i u moralnom smislu! Bez obzira na ciljeve, to nije način na koji se rat smio voditi. Kenneth Anderson je zabrinut zbog toga što je NATO savez u svojoj akciji protiv Jugoslavije - iako zbog možda i opravdanog cilja - po njemu, ipak zanemario međunarodno ratno pravo. = Ta će činjenica znakovito umanjiti legitimitet Ženevskih konvencija o ratnom pravu. U tome je NATO savez nadmašio čak i Miloševića, smatra Kenneth Anderson, profesor međunarodnog prava na washingtonskom Sveučilištu American. (VOA)