DNEVNI PREGLED BR. 139 - 20. SRPNJA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 19. VII. 1999. Pregled tiska "Svi britanski listovi javljaju o Kosovu i prosvjedima u Srbiji. Dopisnik 'The Independenta' iz Beograda piše da srpski izbjeglice s Kosova nisu dobrodošli u Srbiji. Kako piše list, u nekoliko posljednjih tjedana više od 100 tisuća Srba napustilo je Kosovo zbog prijetnja Albanaca i zato što ih međunarodne snage nisu uspjele zaštititi. List piše kako srpska vlada čini sve da se izbjeglice vrate, pa tako između ostalog, djeci s Kosova nije dopušteno da se upisuju u škole u Srbiji. Dopisnik kaže kako bi možda netko očekivao od srpskih vlasti da pokažu nevolje kosovskih Srba. Međutim, u provladinom listu 'Politika' i na državnoj televiziji ne mogu se naći takva izvješća. Kako piše list, izbjeglice su jednostavno izbrisane iz života Srbije. Beogradska televizija pokazuje autobuse sa sretnim Srbima koji se vraćaju na Kosovo, a u stvarnosti slika je sasvim drugačija. Malo izbjeglica se vraća na Kosovo, piše list. 'The Guardian' objavljuje izvješće dopisnika iz kosovskog sela Goraždevac, gdje talijanske topničke postrojbe čuvaju oko 300 srpskih stanovnika. Agencija UN-a za izbjeglice izdvaja to selo južno od Peći kao mjesto gdje je došlo do prvog značajnijeg povratka Srba. Tamo se u petak vratilo 180 stanovnika, međutim, to je samo deseti dio ljudi koji su tamo živjeli prije intervencije NATO-a. Sada Srbi iz Goraždevca u kupovinu idu samo uz pratnju talijanskih vojnika i, kako piše list, razloga za strahovanje ima jer je Međunarodni crveni križ objavio kako je od dolaska NATO-snaga nestalo oko 1000 Srba. List piše kako albansku ogorčenost najbolje pokazuje to da su odmah u susjednom selu srpske snage ubile 48 osoba. 75 posto albanskih kuća u području Peći je uništeno. List zaključuje kako albanski čelnici govore o multietničkom Kosovo, međutim, malo Albanaca stvarno želi da Srbi ostanu na Kosovu. 'The Financial Times' u svom izvješću s Kosova piše o dolasku NATO- stručnjaka koji istražuju uspješnost zračnih napada. List piše kako su bombe i rakete uglavnom precizno pogađale važnije građevine, međutim, još nije jasno koliko su zračni udari u cjelini bili uspješni. Dopisnik lista kaže kako se čini da nema spaljenih vozila koja bi služila kao dokaz NATO-ovih tvrdnji da je uništen veliki broj srpskih tenkova. Prema srpskim izvorima, NATO je uništio samo 13 tenkova, dok NATO-ovi stručnjaci još nisu objavili svoje podatke, piše list. Današnji 'The Times' objavljuje članak u kojem dopisnik iz Prištine Tom Walker kaže kako je 270 ruskih vojnika koji su prvi od stranih snaga ušli na Kosovo, vjerojatno tamo došlo da zaštiti vojne tajne u prištinskoj zračnoj luci. List piše kako su se ruski vonjnici sada misteriozno povukli u Bosnu odakle su na isti način došli. Za prištinsku zračnu luku Slatinu kaže se kako je to dragulj u kruni tvrde obrane koju je stvorio maršal Tito. List navodi mišljenje časopisa za vojna pitanje 'Jane's Defence' koji kaže kako su Rusi vjerojatno imali razloga da drže NATO podalje od Slatine dok se ne isprazne tamošnji hangari i skladišta. Prema nekim tvrdnjama tamo se nalazio protuzračni sustav nepoznat Zapadu, a čijom je prodajom Rusija prekršila embargo na prodaju oružja Beogradu. Jedan od časnika britanskog zrakoplovstva izjavio je da je Slatina jedan od najimpresivnijih vojnih objekata koji je ikad vidio. Glasnogovornik KFOR-a je izjavio kako će skriveni tuneli zračne luke Slatina ovog tjedna biti otvoreni za novinare, piše list". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 19. VII. 1999. Pregled tiska "Današnji pregled pisanja njemačkog tiska započinjemo citatom iz lista 'Magdeburger Volksstimme' koji ocjenjuje prosvjede u Srbiji, posebno čelnika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića: 'Bivša glava neuspjelog oporbenog saveza 'Zajedno' još ima veliki utjecaj u Srbiji, unatoč svoje drastične promjene karijere, od tvrdog komuniste do borca za demokraciju. Draškovićeve najnovije izjave dokazuju da 'srpski Rasputin' nije dorastao toj ambivalenciji. Još uvijek šef Srpskog pokreta obnove, uporno odbija suradnju s ostalim oporbenim skupinama. Umjesto da zajedno pokušaju novi početak, on još polaže nade u prijelaznu vladu s Miloševićem. Međutim, još jedna pogrješka koja bi produžila Miloševićevo političko preživljavanje mogla bi dokrajčiti političko preživljavanje Draškovića', mišljenja je komentator dnevnika 'Magdeburger Volksstimme'. Dok list 'Sshwaebische Zeitung' o jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću i haaškom tribunalu bilježi: 'Sud koji ne može doći do optuženog zločinca gubi vjerodostojnost. Još od njegova osnutka za haaški tribunal se sumnja da je stvoren samo kao politički instrument koji bi bio samo privid politike pravednosti. Vlade članice NATO-a ne mogu dati osjećaj pravde žrtvama ratova koje je vodio Milošević, ali mogu dati međunarodni sud. To pitanje zapadni političari na dugi rok neće moći zaobići, jer na koncu bez minimalne pravednosti neće biti ni pravog mira', piše 'Schwaebische Zeitung'. 'Stuttgarter Zeitung' piše o postavljanju najnovijeg pravilnika ponašanja budućih povjerenika Europske unije: 'Jedan povjerenik trebao bi biti odgovoran samo Europskoj uniji. Stoga je već i stari povjerenik Santer ustanovio pravilnik ponašanja koji zabranjuje sporedne poslove, uključujući i obnašanje dužnosti u javnim službama. Međutim, tko namjerava na domaćoj pozornici ponovno praviti karijeru na području politike taj je posebno ugrožen od političke manipulacije - od strane vlade, stranke, interesne skupine ili uopće od svih osoba čija bi budućnost mogla ovisiti o sudbini bivšeg povjerenika. Onaj kome je ozbiljno stalo do neovisnosti povjerenika, taj bi im ponajprije morao zabraniti povratak na nacionalnu političku scenu', konstatira 'Stuttgarter Zeitung'. Treća je tema našeg pregleda komentara njemačkog tiska pad privatnog zrakoplova sina 1963. ubijenog američkog predsjednika John F. Kennedyja. Tako list 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' o nesreći napominje: 'Pad zrakoplova je strašna, ali i užasna banalnost. Ako se pak sruši zrakoplov jednog člana kennedyjevske dinastije, nesreća se prikazuje kao znak neizbježne sudbine. Da se Kennedy sa svojom suprugom i njezinom sestrom nalazio na putu prema velikom obiteljskom slavlju, velikom susretu klana, sve to nesreći daje kulisu velike tragedije. Globalni infotainment dobiva svoju 'hranu': Kennedyjevi su prokleti. Velika saga o moći i slavi, ljubavi i nasilju, bolesti i smrti se nastavlja. I čini se da je zaista tako - kao da glavni junaci u stvarnom životu ne mogu pobjeći od priče. Jedan Kennedy ne pripada samom sebi, tako je bilo i s John F. Kennedyjem Juniorom', smatra list 'Frankfurter Allgemeine Zeitung'. O tragediji Kennedyja piše i 'Koelner Stadt-Anzeiger': 'Posebna pozornost za Kennedyjeve možda leži u radoznalosti mnogih ljudi za sudbinu drugih. Međutim, očito vrlo teško se odražava na američku psihu da niti sav novac ni moć nije mogao prekinuti čitav lanac tragedija koje su pogodile ovu obitelj. Spremnost na rizik možda je usađena u obitelji. Jedan je poginuo kao smjeli skijaš, drugi kao neiskusan pilot poletjevši sa zrakoplovom za vrijeme loših vremenskih prilika. Sve to možda zaista proizlazi iz nagona dokazati da je jedan Kennedy nešto posebno te da odskače od prosječnog Amerikanca. Kakva li samo pogrješka', smatra 'Koelner Stadt-Anzeiger'. O istoj temi 'Bremer Nachrichten' naglašava sljedeće: 'Prokletstvo Kennedyjevih' je zapravo mistifikacija: radi se o pokušaju glorifikacije da se iz samoprouzrokovane nesreće predbacuje nadprirodnim snagama. Zloporaba droga, sudjelovanje u ekstremnom športu, neodgovorno upravljanje vozilom od strane članova dinastije Kennedy koje kao posljedicu donose smrt i nepokretnost. Ako zaista postoji nekakvo prokletstvo - onda ono leži u američkoj sklonosti ići do granice dopuštenog, a ponekad i preko granice dopustivog', zaključuje list 'Bremer Nachrichten'". (RDW) INOZEMNI TISAK ŠPANJOLSKA EL PAIS 19. VII. 1999. Europa kao sporedni proizvod "Mi sociolozi sporednim proizvodima nazivamo ciljeve koji se mogu postići samo ako se ne postavljaju za cilj, one koji se uvijek mogu postići samo neizravno, kao što je npr. u ljubavi, a posebno kad je riječ o povjerenju. Čovjek ne vjeruje onima koji uočljivo nastoje osvojiti naše povjerenje, jer to povjerenje niče spontano u trajnijoj vezi koja ima sasvim druge ciljeve. Tako je vrlo često i u politici, gdje očekivanja javnosti sputavaju djelovanje, a čovjek je to slobodniji što više radi ono što se od njega ne očekuje. Dakle, izgradnja Europe kretala se tim vijugavim i neizravnim putem. Za razliku od nekih, poput Spinellia, koji su predlagali stvaranje jedne političke i savezne Europe, tzv. 'funkcionalistička metoda' Jeana Monneta na kraju je pobijedila: moramo se odlučiti za umjereni cilj gospodarske unije, a to će nas malo po malo dovesti i do političke unije. A politička unija je bila (a i dalje jest) cilj koji se može postići samo kao sporedni proizvod. Ako to predložimo izravno, suočit će se s toliko protivljenja i nepovjerenja da taj cilj nikada neće biti ostvariv. Neka gospodarstvo povuče politiku, a ova će povući društvo i kulturu. I tako, skromnim početkom, stvaranjem zajednice za ugljen i čelik te uz pomoć sporazuma iz Pariza, Rima, Maastrichta i Amsterdama, napredovalo se od gospodarske unije do monetarne, a sada se namjerava stići i do stvaranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike i prave Europske unije. Na tom putu, ono što su bili obični međudržavni sporazumi sada su postala prava prenošenja suvereniteta koja mijenjaju političku arhitekturu europskih demokratskih država i proširuju tzv. demokratski deficit Unije. Narodi mogu prenijeti na nekoga suverenitet (ili ga držati), ali pred kime odgovara Coreper (Odbor stalnih predstavnika neke države u tijelima EU-a, op. prev.) koji donosi odluke za koje su nekada dopuštenje davali državni parlamenti? I ne samo to, može se sumnjati da, čak i više od običnog sporednog rezultata, moramo na Europu prenijeti one odluke koje želimo izvući iz ovlasti državnih parlamenata. Rat na Kosovu poslužio je za krajnje pokazivanje te perverzije. Jer ne radi se više o tome da je odluka o ulasku u rat donijeta izvan parlamenata država napadača, da su izbjegnute ustavne odredbe i o tome da se sve to dogodilo a da nikoga nije baš zabrinulo. Radi se o tome da je sve to obavljeno i izvan okvira Europske unije, a tako je jasno pokazano da je ona politički nemoćna. I napokon, politika stvaranja sigurne Europe sada je u djelokrugu predsjednika SAD-a, koji je provodi uz pomoć NATO-a. A to nije prihvatljivo čak ni za 'tržišta', što se dobro vidi po padu eura, jer kako da pristanemo uz valutu čija obrana ovisi o vojsci koja plaću dobiva u drugoj valuti? Čini se da će za euro devizne pričuve biti u dolarima. Prema istome paradoksalnome pravilu, 'Mr. PESC' (ministar zadužen za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, op. prev.) ne može biti ono što treba biti nego nešto drugo, ako želi biti ono što mora biti. Javier Solana svoju blistavu karijeru sada kruni svim proturječjima koja su nužna da postane predstavnik onoga što ne može imati svojega predstavnika. Od fizičara koji je bio ministar kulture i protivnik NATO-a do njegova glavnog tajnika, od pacifista do militarista, od antiimperijalista do proamerički usmjerenoga političara. Sada je njegov zadatak da ostvari 'pax europea' tako da to bude pogodno za američku sigurnost. A iznenađujuće je da će samo na taj način uspjeti stvoriti pravu europsku vanjsku politiku, a ne američku: praveći se da to uopće ne namjerava. Ali najveći je paradoks toga poduzimanja bez poduzimanja to da samo prijenos suvereniteta koji se obavlja za leđima građana, samo taj demokratski deficit, jamči poštovanje prava građana država članica Europske unije. Jer bez Bruxellesa ne bismo mogli zakočiti apetite vlade Narodne stranke (Partido popular, op. prev.) kad je riječ o televiziji, ni njihovih prijatelja u energetici, a ni nelojalnu konkurenciju baskijske vlade i susjednih regija i još mnoge zloporabe položaja koje sada ograničavaju ti isti mutni dužnosnici koji, na svu sreću, danas nikome ne polažu račune. Treba li iz toga zaključiti da nam za nadziranje i čuvanje demokracije trebaju nedemokratski čuvari?", piše Emilio Lamo de Espinosa. Demokracija s tri tijela "Europski parlament svoj novi mandat započinje s jačim institucionalnim položajem nego što je to bilo prije pet godina, a dobio ga je koliko zahvaljujući novim i važnim ovlastima koje mu pruža sporazum iz Amsterdama, toliko i novim političkim događajima u posljednjih nekoliko mjeseci. Bit će uvijek onih koji će kritizirati trenutak ili način na koji je parlament odlučio jasno objaviti da je famozni 'demokratski deficit' o kojemu smo svi nedavno govorili, sada pokopan, ali nitko ne može nijekati da Europski parlament sada treba shvaćati ozbiljno kao i bilo koji drugi parlament. Ovaj novi parlament dolazi u teškome trenutku i morat će se suočiti s posebno velikim problemima. Bez želje da opet pričamo o svemu poznatome, tu su nezaposlenost i siromaštvo, obnova i stabilizacija Balkana, proširivanje, nužne mjere za iskorištavanje svih mogućnosti eura, ujedinjavanje vanjske i sigurnosne politike, politike koja se vodi prema useljavanju i borbe protiv organiziranoga kriminala. (...) Postoji tendencija zaboravljanja činjenice da Europsko povjerenstvo nije podnijelo ostavku zbog pritiska ohrabrenoga Europskoga parlamenta, nego kao rezultat goleme političke pogrješke i činjeničnoga stanja. Pogrješka se sastojala u mahanju prijetnjom da će podnijeti ostavku pri pokušaju prisiljavanja Parlamenta da potvrdi račune za 1996. bez nužnih informacija iz kojih bi se vidjelo je li Europsko povjerenstvo radilo kako treba. A ta se pogrješka produbila kad, nakon što su takvi računi odbijeni, Europsko povjerenstvo nije ispunilo prijetnju i podnijelo ostavku. To je bilo činjenično stanje protiv kojega se ništa ne može, nedostatak nadzora o kojemu je skupina neovisnih stručnjaka koju je imenovao Parlament, a i samo Povjerenstvo, izvijestilo, i to je izvješće konačno otpuhnulo ekipu povjerenika bez političkoga vodstva. Vremena su se promijenila. Željeli smo Europsku uniju s više politike, demokracije i transparentnosti, a sada je polako i dobivamo. Nakon što smo se uvjerili da je igra s tri tijela previše zamršena i napornija od običnoga provođenja želje Vijeća, a provodit će je Europsko povjerenstvo, neki od onih koji su godinama tražili baš takvu Uniju, sada galame protiv Parlamenta koji u potpunosti obavlja svoje zadatke. Većina građana Europe odlučila je da će vjerovati Europskoj uniji prema tome što bude činila, a ne zbog nekih visokih načela na koja bi se ona mogla oslanjati. Ne vjerujem da je Europski parlament bio na visini zadatka kad je krotko gledao kako šefovi država i vlada produljuju za još pet godina model prilagodljivoga Europskoga povjerenstva koji je postthatcherizam nametnuo Europskoj uniji prije pet godina. Dobri odnosi između Europskoga povjerenstva i Parlamenta vitalni su za jamčenje zadovoljavajućega djelovanja Unije, ali građani istodobno od Parlamenta očekuju da će nadzirati način na koji se Europsko povjerenstvo služi svojim ovlastima i na koji troši veliki proračun. Poslije ovogodišnje krize, a vrhunac je imala u ostavci Europskoga povjerenstva, i Parlament i Unija moraju biti jako zainteresirani da što prije proradi snažna zajednička vlada i da se u njoj obave reforme. (...) Odnosi Vijeća Europske unije i Parlamenta za vrijeme ovoga mandata mogli bi biti jako napeti. Europsko povjerenstvo nalazi se između njih, kao osigurač koji iskače kad napon postane prejak. Što bolje bude obavljalo svoju ulogu osigurača, veća će biti njegova kohezija i snaga. Što bolje bude vodilo Europsku uniju, bolja će ona biti i bolji će biti odnosi među ustanovama. I neka prestanu svađe u Vijeću Europske unije, a Povjerenstvo neka radi svoje: neka bude vlada za europske državljane, sa svom transparentnošću i odgovornošću", piše Jose Maria Gil Robles, dosadašnji predsjednik Europskoga parlamenta. EL MUNDO 19. VII. 1999. Rasizam siromašnih "Dobro je napisao Ortiz u svojoj kolumni ove subote. Ne treba nas čuditi pojava rasizma u radničkoj četvrti. A ja ću ići čak i malo dalje od toga: rasizam je danas uglavnom bolest koja pogađa siromašne. I ne samo zato što se sve zbiva u jadnim radničkim četvrtima u koje dolaze imigranti. A treba vidjeti kakve sada moralne pouke i primjere tolerancije daju mnogi koji, iza debelih vrata svojih luksuznih četvrti, s imigracijom nisu nimali nikakvog drugog dodira osim što su zahvaljujući njoj dobili jeftinu radnu snagu za poslove kućne posluge. Jer siromašni su jedini koji danas žive zajedno s imigrantima. Ali ima tu još toga, a to sam opazio prije dosta vremena, kad sam živio u SAD-u. Hispanski doseljenici mrze crnce, a crnci mrze njih. Rasizam je nekada išao ruku pod ruku s kolonijalizmom. Bio je to atribut bogatih, ili barem sredstvo kojim se manjina, ovisno o etničkoj skupini kojoj je pripadala, uspijevala bogatiti i preuzimati vlast iskorištavajući većinu. Ne kažem da i danas ne postoji nekakav ostatak toga, ali danas bogati uglavnom ne moraju pribjegavati posezanju za bojom kože ili pripadnošću metropoli. Imaju kapital, i to je dovoljno. Danas je klasnu borbu zamijenila borba etničkih i nacionalnih skupina. Siromašni se, u svojem jadu, ne brane napadanjem sustava ili onih moćnih - misle da njima ne mogu ništa - nego napadaju strance. Bogatima nije potrebno utočište u nacionalizmu. Oni imaju svoju kastu, svoju klasu. Današnji je kapitalizam međunarodni, svjetski kapitalizam. Ne gleda na boju kože, gleda samo na džep. Siromašni su ti koji svoje komplekse manje vrijednosti pokušavaju liječiti zatvaranjem u klanove, plemena i napadaju strance u kojima vide neprijatelja koji će im oteti i ono malo što posjeduju. Španjolski kralj i kralj Maroka međusobno se nazivaju braćom. Španjolski moćnici druže se s arapskim šeicima. Svjetski bankari zajedno žive. A rasizam se javlja u siromašnim četvrtima Madrida, Pariza i Londona. Ako zaboravimo na vremensku i geografsku udaljenost, to je isti rasizam koji je Hitleru omogućio narodnu potporu, to je rasizam zbog straha. Nije to uzrok, nego posljedica. I nije toliko rasni koliko je socijalni problem. Posljedica bijede koju je stvorio liberalizam. Rezultat poraza socijalizma", piše Juan Francisco Martin Seco. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 19. VII. 1999. Posljedice kosovske intervencije "NATO-ova intervencija u Srbiji ojačala je NATO. To doduše nije jednoglasno, nego pretežno stajalište na razmjeni mišljenja kanadskih i njemačkih parlamentaraca, političkih znanstvenika i gospodarstvenika na konferenciji 'Most preko Atlantika', održanoj na Bergakademie u Freibergu u Saskoj. Ocjena je važna zbog toga što se temelji i na sukobu ranga između obveza NATO-a i Ujedinjenih naroda (UN) i što angažirana politika UN-a pripada sadašnjem profilu kanadske vanjske politike. Doduše ni jedan od kanadskih i njemačkih sudionika nije želio slaviti kao 'victory' Miloševićevo povlačenje pod pritiskom savezničkih zračnih napada. No budući da je cilj operacija bilo stvaranje mira na Kosovu i povratak izbjeglica, bili su uspješni: etapni uspjeh, i dalje ugrožen više nego daytonski mir za Bosnu. Za sada bi se za oba sporazuma moglo reći da su samo primirje a ne uređeni mir. Oba počivaju, kako se govorilo u prošlom stoljeću, 'na bajunetama strijelaca', a to baš nije ugodan položaj ni za despota ni za mir iznuđen od drugih. Doduše, sile su se NATO-a, ponajprije svojim propustima, svojom diplomacijom da bi pravodobnom pripremom kopnenih postrojba stekle poštovanje, same dovele u položaj da moraju ostvariti svoje prijetnje i sa svojim zračnim snagama voditi skupi rat. Da se ipak može govoriti o uspjehu intervencije, postaje jasno kad se, kao sada u Freibergu, promisli pred kojim bi pitanjima Europa sada bila da su zapadni Europljani i sjeverni Amerikanci na kraju svojih diplomatskih napora odustali i nedjelotvorno promatrali tijek tragedije na Kosovu. Poslije propusta pravodobnog zastrašivanja, na kraju je i temelj buduće sigurnosne politike, kredit saveza, bio na kocki. Tek se po tomu može vidjeti jesu li zračne operacije bile vrijedne neizbježnih kolateralnih šteta. U njih se ne ubrajaju samo razaranja dijelova infrastrukture i nenamjerne civilne žrtve na mjestu događaja, nego i političke štete u daljoj okolici, u ruskom vodećem sloju, u slici NATO-a u javnom mišljenju njegovih članica kao i na ugledu Ujedinjenih naroda i obveznosti njihove povelje. S kanadske je strane istaknut njihov veliki doprinos zračnom ratu, s njemačke strane samorazumljiv pristanak Bundestaga za sudjelovanje Bundeswehra u NATO-u u pitanju koje bi ranije dovelo do ogorčenih razilaženja. Neki njemački kanadski stručnjaci procjenjuju štetu nastalu u Rusiji. Drugi, među njima i jedan vrlo dobro upućeni njemački sudionik iz tabora SPD-a, upozorili su na precjenjivanje ruskih prosvjeda. Većina Rusa se prilično slabo zanima za Balkan. Prosvjed političke elite temelji se zapravo na prastarom problemu što ne žele prihvatiti da Rusija više nema nikakvih zahtjeva prema 'bližem susjedstvu'. Stoga ni ne pomaže stalno uvjeravati ruske političare da bez Rusije nema sređene Europe. Dakako, išlo bi i bez Rusije, ali teže. Neki su se slušatelji sjetili kako su i zapadnoeuropske kolonijalne sile poslije Drugoga svjetskog rata morale naučiti smanjiti velike predodžbe o vlastitom značenju. I njihovim je političkim elitama to palo teže nego njihovim narodima. (...) Opširno se raspravljalo o odnosu NATO-a i Ujedinjenih naroda. Jedan je visoki njemački diplomat govorio o tomu da je intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda bila iznimka bez presedana. Jedan je kanadski znanstvenik kudio intervenciju bez UN-ova mandata i poželio da se u buduće NATO odredi kao vojna ruka UN-a. No to je bio usamljeni glas. Drugi su poželjeli da se ukloni dvojba o ispravnosti NATO-ova postupka, jer ona ugrožava moral saveza. Njemačka je strana argumentirala da zajednička, dobro promišljena obrana od genocida, zločina po međunarodnom pravu, ne može biti čin protivan državnom pravu zbog toga što jedan član Vijeća sigurnosti uskraćuje svoj pristanak za onemogućavanje začetnika velikog zločina. Međunarodno pravo, primijetio je jedan kanadski sudac kratkom rečenicom, sastoji se 'pretežno od ugovornog prava'. No samo pretežno, a djelomično i od pozitivnog prava. Povelja Ujedinjenih naroda nije sve što se o ratu i miru može reći. (...) U usporedbi gospodarskog stanja u Kanadi i Njemačkoj, upale su u oči velike razlike. Kanada, još prije nekoliko godina 'bolesnik' sjeverne Amerike, sada stoji izvrsno. (...) Istodobno je Njemačka došla na glas 'bolesnika' EU-a, kojemu još nedostaje volja za temeljite reforme socijalne države i poreznog sustava. (...) Njemački sudionici, koji su prepoznati kao birači stranaka Unije, držali su kobnom mobilizaciju tržišnih snaga za ulaganja i za borbu protiv nezaposlenosti, ako se stranačka vodstva CSU-a i CDU-a na sadašnjim pokrajinskim izborima žele predstaviti kao zaštitničke stranke radnika i umirovljenika, kako bi nadmašili SPD. Kako bi Unija, kad bi bila u vladi, kasnije biračima pojasnila nužnost bolnih reforma? Kratkovidnom izbornom taktikom obje narodne stranke guraju same sebe, socijalnu državu i gospodarstvo još dublje u močvaru. Kršćanski bi demokrati sada trebali povući a ne kočiti" - izvješćuje Guenther Gillessen. DIE TAGESZEITUNG 19. VII. 1999. Latvijci ne dopuštaju tutorstvo "Prijeporni zakon o jeziku, prihvaćen u latvijskom parlamentu, vjerojatno neće stupiti na snagu. Nakon što je nova predsjednica Latvije odbila potpisati zakon, krajem tjedna je novi premijer Andris Skele jasno dao do znanja da o tom pitanju ne želi ni ustavni sukob ni nove napetosti sa Zapadom i Moskvom: neće biti skoroga novog glasovanja u parlamentu, nego će 'u miru razmisliti' što se sada treba dogoditi. Latvijska nova predsjednica države Vaira Vike-Freiberga prošlog je tjedna odbila potpisati zakon o jeziku i time ga učiniti valjanim. Kao pojašnjenje iznijela je razmišljanja o ustavu - kršenje obveze jednakosti i slobode mišljenja - te izrazila strah da bi novi zakon mogao koristiti korupciji. Da je cilj zakona ograničenje i tutorstvo, a ne socijalna integracija. Po ustavu, Saeima, latvijski parlament ima ovlasti da kvalificiranom većinom - a ona je kod prvotnog zaključka iznosila već 73 : 16 - zanemari Predsjedničino odbijanje i stavi zakon na snagu. Još u četvrtak su glasnogovornici nacionalističkih stranaka 'Domovina i sloboda' i 'Latvijski put', koje ulaze u novu Skelinu koaliciju triju stranaka, izjavili da žele postupiti ovako: 'zaštita latvijskog jezika i kulture' da je apsolutno prvenstvena zadaća nove vlade. U svojoj vladinoj izjavi novi je premijer Skele, izabran sa 60 prema 37 glasova, u petak izbjegao jasnu izjavu o prijepornom pitanju jezika, da bi sada, krajem tjedna dao do znanja da namjerava zaustaviti zakon o jeziku, iako je to već klica prvog ozbiljnog koalicijskog sukoba. Jer široka potpora zakonu ne postoji samo u njegovoj vladinoj koaliciji, nego i u velikim dijelovima latvijskoga pučanstva. Na televiziji emitirani intervjui po ulicama pokazali su da većina Latvijaca, koji su pritom izrazili svoje neshvaćanje i ljutnju, što - kao i prošle godine u svezi sa zakonom o državljanstvu - zajednička fronta iz EU-a, OESS-a i Moskve ima više prava na riječ u unutarnjoj politici zemlje nego stanovništvo i parlament. Pritom je više puta izgovorena riječ 'tutorstvo', često je iskazana prosudba da im Zapad nije potreban, da mogu i sami. Premijer Skele u svojoj je vladinoj izjavi naglasio to očito rašireno raspoloženje u zemlji, kad je pozvao 'da sudbinu uzmemo u vlastite ruke, mi smo sami svoji gospodari'. No istodobno je jasno dao do znanja kako svojim ciljem drži da Latviju učini 'zrelom' za članstvo u EU-u i NATO-u. Prema njegovoj je prosudbi nedostatna provedba tržišnog gospodarstva za sada najveća zapreka na tom putu. 41-godišnji Skele, latvijski šesti premijer u osam vlada od neovisnosti zemlje od Sovjetskog saveza 1991., već je od 1995. do 1997. bio premijer. Tada je pao zbog niza korupcijskih škandala i na glasu je kao sjajan, vrlo bogat poslovni čovjek, koji je djelomično izrazito upitnim metodama pridobio moć nad zamalo cijelom industrijom prehrambenih proizvoda u zemlji. Također ga ogovaraju da se kao gospodarski reformist ne obazire na socijalne posljedice svojih reformskih planova. Njegov prethodnik na dužnosti premijera, Vilis Kristopans, prigovorio mu je da su mu na umu samo interesi vlastite 'mafije namirnica', na što je optuženi dakako odgovorio da je Kristopans za vrijeme svoje vladavine bio tek marioneta 'naftne i prijevozničke mafije'" - izvješćuje Reinhard Wolff. DIE WELT 19. VII. 1999. Sukob oko moći na Pacifiku "Kada ubuduće budu okretali telefonski broj Washingtona, šefovi europskih vlada sve će češće čuti signal 'zauzeto': Amerika je angažirana negdje drugdje. Kina, Tajvan, dvije Koreje, Japan, Filipini, Vijetnam, ogromno morsko područje otočja Spratley i njegove sporne hridi, izbočine i brodske linije adrese su koje sve više zaokupljaju pozornost Amerike. Nešto se događa na Dalekom istoku. Na kraju krajeva, riječ je ponajprije o velikom odlučujućem pitanju koje bitno utječe na sva zbivanja u regiji: čiji je Pacifik? Prošle godine Washington je očitovao zaprepaštenost pa i ljutnju kada su neke od najbolje čuvanih tajni - posebno one vezane uz minijaturizirano nuklearno oružje - pronašle svoj put - vjerojatno putem interneta - do Kine. Coxovo izvješće Kongresu objavilo je ono što je bilo primjereno za javnost. Amerikanci su se jako čudili što Kina čini ono što su velesile oduvijek činile, a čine to i sada - naime, prisluškuje preko tisuću ušiju i očiju. Kineski državni posjet Sjedinjenim Državama prošao je glatko. No, vojni dužnosnici u Pekingu upravo su objavili svoj odgovor na 40 tiskanih strana, uključujući i tri kratke rečenice o posjedovanju neutronskog oružja (...) i dopunjujuće napomene o ručnom atomskom oružju. Inače valja napomenuti da je u tom dokumentu opovrgnut svaki oblik špijunske djelatnosti - pa tko je spreman povjerovati, nek' izvoli. Spomenute su rečenice izazvale pad vrijednosti dionica na burzi glavnog grada Tajvana Taipeha, a takav je razvoj događaja vjerojatno i bio jedan od ciljeva istupa u javnosti - naime, tajvanskim Kinezima treba zagorčiti želju za vlastitom državom. Nedavno je demokratski izabrano vodstvo Tajvana javno odalo staru zamisao o postojanju samo jedne Kine, koja je prvobitno obuhvaća zahtjev tajvanskih Kineza za zastupanjem cjeline. No, prije 20 godina komunisti su usvojili teoriju - a Zapad ju je šutke prihvatio - po kojoj je Tajvan pokrajina Crvenog zmaja pod samoupravom. Takvo tumačenje nije sukladno istini. Kinesko državno vodstvo, političari i vojni dužnosnici proteklih su godina opetovano naznačivali da pitanje Tajvana smatraju casusom belli i zaista misle ono što kažu. U zimi 1996. ispalili su iznad glava neposlušnih Tajvanaca u more rakete srednjeg dometa kako bi im dali lekciju. Crveni admirali prekinuli su tu akciju tek kada je američka mornarica izdala zapovijed dvama nosačima zrakoplova da se približe Tajvanskom tjesnacu. Kinezi su pak reagirali kupovinom razarača u Moskvi, koji su elektronski donekle dorasli američkim sustavima upravljanja bitkom. Kinesko vodstvo želi pobijediti bez rata, strategijom manevriranja na rubu pravog sukoba. Pri tome mu se ispriječila uloga Amerike kao pacifičke sile reda. Usprkos borbenim nastupima prema Tajvanu, u vidnom polju kineskog vodstva uvijek se nalaze Sjedinjene Države. Naime, ono zna što znaju i manje azijske sile: Kina je tu oduvijek dok Amerika sudjeluje u velikoj igri tek stotinu godina. Zemlja koja se smatra carstvom sredine i nije zaboravila nijednu uvredu iz proteklih 200 godina, ima problema s razmišljanjem u pojmovima ravnoteže. Na Dalekom istoku ne postoji sustav kolektivne obrane - osim onog koji su izgradile Japan i Južna Koreja te osim Amerike kao sile-zaštitnice - niti mjere usmjerene na izgradnju povjerenja ni kontrola naoružanja. Sila - uključujući i onu nuklearnu - potpuno je zahrđala. Prihvaćanje teze da će Kina zajedno s mehanizmima kapitalizma usvojiti i šarm strateškog partnerstva sa SAD zahtijeva veliku vjeru. Harvardski profesori, dugogodišnji domaćini kineskih generala - uvijek odlično prepariranih i punih volje za učenjem - zaprepašteni su slikom neprijatelja koji uvijek nosi ime Amerike, kao i otvorenom strategijom rata i težnjom za pobjedom slabijeg nad jačim. Vrijeme je da Europljani shvate otvorene angažmane svoje sile- zaštitnice i da iz njih izvuku strateške zaključke za europsku sigurnost", smatra Michael Stuermer. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. VII. 1999. Dašak urote i puča "'Ovaj put ići ćemo do kraja', objavio je jedan od govornika na početku prosvjeda protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Bilo je to prije tri tjedna u Čačku, oporbenoj utvrdi u srpskoj provinciji. Bude li potrebno, ići će 'sve do Dedinja', kazao je Goran Svilanović iz Građanskoga saveza Srbije. U brežuljkastoj beogradskoj četvrti Dedinje nalazi se Miloševićeva službena rezidencija i njegova privatna kuća. Tijekom masovnih prosvjeda u zimi 1996./1997. policijski kordon zustavio je demonstrante koji su se iz središta grada željeli popeti u tu četvrt. Nove protumiloševićevske demonstracije imale su u početku funkciju lokalnih provjera oporbenog Saveza za promjene, čija je glavna osoba Zoran Đinđić iz (izvanparlamentarne) Demokratske stranke koji danas usklađuje svoje poteze s regionalnim skupinama iz Sandžaka (...) i s mađarskom manjinom u Vojvodini. Na ulice niza gradova u srpskoj provinciji izlazilo je po nekoliko tisuća ljudi. Pokret ima svoje lokalne junake poput čačanskog gradonačelnika Velimira Ilića, koji se zbog NATO-ovih napada usprotivio popravljanju tenkova u svom gradu i nestao na nekoliko tjedana nakon što se suočio s optužbom za smanjenje obrambene snage zemlje. Doduše, 'marš na Beograd' u kolovozu ove godine i buduće stalne demonstracije zasad su tek najave. U beogradskim vicevima Dedinje pak već preuzima ulogu smanjenoga carstva moći opsjednutog vladara čija se zemlja sve više smanjuje. U jednom od viceva Miloševićeva žena Mira Marković, blijeda od užasa, budi jednog jutra Predsjednika riječima da oko rezidencije sve vrvi od policajaca i vojnika. Milošević je umiruje: 'Ma to su naši graničari'. Nakon kapitulacije na Kosovu Milošević je za novu lozinku izabrao 'obnovu', prizivajući očuvanje 'jedinstva' iz tjedana ratnog stanja, ali ne uspijevajući osloboditi stanovništvo sve većeg egzistencijalnog straha. Svojoj policiji dosad nije dopuštao da udari na demonstrante. Skrivenim signalima pokušava sačuvati potporu srpskih radikala na čelu s Vojislavom Šešeljom, a u prvom redu pokušava spriječiti stvaranje šireg fronta parlamentarnih i izvanparlamentarnih oporbenjaka, posebno Đinđića i Draškovića iz SPO-a. Lansirao je bliskog poduzetnika i ministra Bogoljuba Karića kako bi stranka njegova najjačeg protivnika, crnogorskog premijera Mile Đukanovića mogla smijeniti Đukanovićeva rivala Momira Bulatovića na položaju šefa jugoslavenske vlade. Unatoč tome, jača opće očekivanje da će Milošević jako teško preživjeti svoju dvanaestu godinu na položaju vrhovnog vlastodršca u Beogradu. Optužnica haaškoga suda za ratne zločince onemogućuje mu putovanja i pregovore na međunarodnoj pozornici. Nadalje, Milošević mora strahovati od sve jasnije spoznaje srpskog naroda da sve dok je on na najvišem položaju u vlasti može u najbolju ruku očekivati samo najnužniju pomoć pri obnovi. No, zasad nema pokazatelja koji bi sugerirali Miloševićevu ostavku ili predaju haaškom sudu. Štoviše, strahuje se da bi mogao posegnuti za još težim mjerama represije. Milošević bi i sukob sa Crnom Gorom mogao eskalirati u lokalni rat. Miloševićev prvi mandat na položaju jugoslavenskog predsjednika završava u srpnju 2001. Postupak smjene morao bi biti obrazložen povredom ustava i zahtijevao bi većinu u oba doma savezne skupštine, koja ga je g. 1997. izabrala. Ništa ne upućuje na takav razvoj događaja. Vjerojatniji tijek zbivanja od nenasilne smjene vlasti obuhvaća paradigmu zavjere, puča i ubojstva, koja se provlači kroz povijest Srba i njihovih dinastija. Već u zimu 1996./1997. demonstranti su Miloševiću i njegovoj ženi prognozirali nasilan kraj, poput onog komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua u Rumunjskoj. Na razmišljanje je potaknula okolnost da su posljednjih godina u Beogradu u maniri podzemlja strojnicama s prigušivačem ubijeni jedan visoki policijski dužnosnik i nekoliko skorojevića iz najbližeg okružja obitelji Milošević. Odnos između temeljnih stranaka režima - Miloševićevih socijalista i Jugoslavenske ljevice pod vodstvom njegove supruge Mire Marković, ideološki obilježenog udruženja, već je dugo napet. Vojno vodstvo koje je Milošević imenovao uoči NATO-ovih napada tvrdi da nije pobijeđeno i ostaje lojalno 'vrhovnom zapovjedniku' u okružju zahtjeva za ostavkom. Pobunjeni vojnici dosad su obično ukidali svoje cestovne blokade kad god bi vojne vlasti isplatile izostalu plaću za angažman na Kosovu. No, činjenica je da je bivši načelnik glavnog stožera Momčilo Perišić - kao i nakon smjene prošle jeseni, uzrokovane njegovom kritikom Miloševićeve politike prema Kosovu - opetovano javno izjavio da stoji 'na raspolaganju vojsci, narodu i državi'", prenosi na kraju članka Bernhard Kueppers. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 19. VII. 1999. U vlasti krajnosti "Unatoč svim pričama o građanskom aktivizmu, današnji je najmoćniji Amerikanac vjerojatno neuključeni Amerikanac, barem što se Washingtona tiče. Upravo je njegova ili njezina neuključenost u domaću politiku ono što metodu vladanja tjera na rubove", piše Geneva Overholser. "Ti građani - samozadovoljni, neraspoloženi, otuđeni ili apatični - koji drže da nije važno što misle, jer vlada za njih ionako neće imati razumijevanja, zapravo snažno oblikuju vladu. Zbog njihove je odsutnosti srednji prostor slabo nastanjen. A današnje vođenje politike u krajnostima, cvjeta na njihovu nedostatku interesa. Smještam ovu misao u polje živahne rasprave o građanskom pravu u Americi. Što je potrebno da se bude dobar građanin? Glasovanje? Aktivizam? Obaviještenost? U posljednje vrijeme vlada znatan optimizam, barem u pogledu snage aktivizma. U eseju Roberta Putnama iz 1995., "Kuglati sam: opadajući društveni kapital Amerike', on je ozbiljno pokrenuo tu raspravu. Taj je harvardski politički znanstvenik ustvrdio da Amerikanci ubrzano napuštaju javni život, dok sudjelovanje u skupinama svugdje opada. Putnamova je teza potaknula živahna neslaganja, a najnovija popularna predodžba govori da su Amerikanci današnjice, baš suprotno, skloni priključivanju. Everett Carll Ladd, izvršni direktor Roper Centra za istraživanje javnog mnijenja sveučilišta Connecticut, rekao je nedavno za 'The Washington Post' da Amerika svjedoči 'eksploziji dobrovoljnih skupina, aktivnosti i dobrotvornih priloga (koji) mijenjanju naše gradove.' Jednako tako, nedavni članak iz 'The New York Timesa' bavi se novim svijetom građana koji primjenjuju svoju društvenu moć i 'mijenjaju politiku i gospodarstvo i na domaćoj i na svjetskoj razini', riječima Lestera M. Salamona, direktora Centra za istraživanje građanskog društva sveučilišta Johns Hopkins. 'Vjerujem da je to jednako važan razvoj za posljednji dio dvadesetog stoljeća, kao što je uspon nacije - države bio krajem devetnaestog stoljeća', izjavio je on. Uza sve to sudjelovanje, neki se pitaju koliko je važno da toliki broj Amerikanaca ne glasuje. 'Nizak postotak izlaska na izbore u Sjedinjenim Državama često vodi krivoj predodžbi da su Amerikanci razmjerno neaktivan i apatičan narod', napisao je nedavno Jeffrey M. Berry u knjizi 'Novi liberalizam: rastuća moć građanskih skupina'. 'Koliko god to može obeshrabriti, nedostatak zainteresiranosti za glasovanje u Americi pogrješan je pokazatelj ukupne uključenosti Amerikanaca u politiku i poslove zajednice. Amerikanci su veoma velikodušni u dragovoljnom odvajanju vremena za dobrotvorna društva i organizacije, crkve, škole i druge građanske skupine.' Ja svejedno nisam uvjeren: čini se da se sav taj aktivizam ne osjeća dovoljno u Kongresu. Međutim, manjak glasovanja se osjeća. Na izbore danas izlazi dramatično manji broj Amerikanaca nego u većini naprednih zemalja. Manje od polovice Amerikanaca u glasačkoj dobi izišlo je na birališta u predsjedničkim izborima 1996. Umjereni glas sredine slabo se čuje, vlada polarizacija, a dominiraju interesi s ruba javnog mnijenja. U takvu ozračju, teško je ozbiljno vladati sa širokim interesom javnosti na umu. Bivši član Kongresa David Skaggs, govoreći nedavno u Centru Woodrow Wilson, izjavio je: 'Pad sudjelovanja naroda u političkom životu utječe na ponašanje članova Kongresa.' Govoreći o utjecaju niskoga sudjelovanja u glasovanju na Capitol Hill, Skaggs je izjavio: 'Većina u Donjem domu Kongresa odražava gledišta nekih 17% američkoga naroda. Većina unutar te većine, koja nadzire programe... odražava gledišta 12% ili 13% glasača. Obje stranke stavljaju svoje najgorljivije sljedbenike u Sudski odbor - odražavajući gledišta možda 8% ili 9% glasača.' A u takvim okvirima donose se najvažnije odluke. (...) Ta se situacija i sama ovjekovječuje, dodao je Skaggs: 'Čim se to čini ekstremnijim, to su ljudi manje motivirani za sudjelovanje.' Ta moć na rubovima zasigurno predstavlja čimbenik u raskolu između naroda i vlade. U posljednjem je naraštaju Amerikanaca napola smanjen broj onih koji vjeruju da vlada ispravno postupa; sad taj broj iznosi 31%. Kongres posvećen krajnostima ne može pokrpati stvari. (...)" Antisemitizam u Rusiji "Nedavno ubojstvo čelnika ruskih Židova u koralnoj Sinagogi, tek nekoliko blokova dalje od Kremlja, označuje eskalaciju antisemitskih napada koji se u Rusiji, iako malobrojni, nastavljaju bez prestanka velikim dijelom ovoga desetljeća. Samo u Moskvi bilo je barem sedam slučajeva paljevina i bombardiranja sinagoga i ostalih židovskih mjesta, a groblja i sinagoge su bile ciljevima napada i izvan prijestolnice. Ovoga puta, 20-godišnji muškarac, navodno s tetovažom kukastog križa, ušao je u sinagogu i nekoliko puta ubo Leopolda Kaimovskog, 52, direktora židovskog Kulturnog Centra. Napadač je napad iz svoje zatvorske ćelije opisao kao 'politički akt' protiv 'zla' judaizma. Amerikanci i predobro znaju koliko je teško bilo kakvom društvu da se oslobodi rasizma i rasističkog nasilja. Rusija, usred gospodarskih i društvenih promjena, može ponuditi uvjerljivija objašnjenja od mnogih drugih zemalja za širenje takvih zala. No mjere bilo kakvog društva jest marljivost kojom se bori protiv takve mržnje. U tom je smislu, stajalište Rusije u najboljem slučaju mješovito. Antisemitizam je u Rusiji stara pošast, a učestalost ili odsutnost u bilo kojem razdoblju jednako je dobar indikator stanja kao i(...) otvorenost zemlje. Predsjednik Boris Jeljcin to uglavnom razumije pa se za vrijeme svog mandata često zalagao za toleranciju i protiv predrasuda. Mnogi su Židovi napredovali u novoj Rusiji, a židovska kultura i vjera ponovno su došle do izražaja nakon desetljeća represije. No drugi politički čelnici su otvoreni u svom antisemitizmu i nitko u establishmentu nije bio dovoljno čvrst da ih osudi. Ekstremistički čelnici, kao što su Aleksandar Barkašov i komunistički zakonodavac Albert Makašov, Židove napadaju otvoreno i bez rezerve, a umjereniji čelnici ne mogu skupiti političku volju da ih se odreknu. Daleko od toga da osuđuje članove stranke kao što je Makašov, komunistički čelnik Genadij Zjuganov - nekadašnji i budući predsjednički kandidat - i sam mračno govori o cionističkim urotama i implicitno okrivljuje Židove za ruske gospodarske probleme. Emigracija Židova u Izrael, koja se posljednjih godina bila usporila, ponovno se ubrzala, kao odgovor na antisemitizam u usponu kao i na nove gospodarske poteškoće - dva fenomena koja su i sama djelomice povezana. To što Židovi mogu otići trebalo bi biti pozdravljeno. No mnogi Židovi u Rusiji žele ostati, voditi život koji je u isto vrijeme i židovski i ruski. Hoće li to biti moguće ili ne, bit će važan znak opće održivosti ruskog demokratskog eksperimenta", piše u uvodniku lista. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 19. VII. 1999. Srbi upozoravaju na mogućnost građanskog rata "Dok se srpska oporba pokreće u pokušaju da zbaci jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, neki vođe zahtijevaju mirnu promjenu", piše Alex Todorovic. "No potreba za takvim javnim izjavama pokazuje napetost koja bi mogla eksplodirati u novi sukob, u kojem bi se Srbi zaratili sa Srbima. 'Rane građanskog rata traju najduže i najteže zacjeljuju', upozorio je u subotu, na demonstracijama kojima je pribivalo 20.000 ljudi, Vuk Drašković, vođa Srpskoga pokreta obnove. Zasad se miris revolucije ne osjeća u zraku. Mnoge ljude odvraća mogućnost buduće destabilizacije tog područja. No nezadovoljstvo raste. Pričuvnici jugoslavenske vojske, primjerice, nezadovoljni su jer većina nije primila zaostale plaće za rat na Kosovu. Neki članovi oporbe govore da bi se vojska okrenula protiv policije kad bi policija za gušenje prosvjeda uporabila silu, kao što je to učinila 1996. i 1997. 'Najvjerojatniji je scenarij da će sukob između policije i demonstranata eskalirati u nešto drugo', kaže umirovljeni novinar Nebojša Magdeski, osnivač neovisne jugoslavenske novinske agencije FoNet. Magdeski je godinama pratio građanske ratove za službenu jugoslavensku novinsku agenciju Tanjug. 'Drugi je vjerojatni scenarij da bi se sigurnosni kadar, unajmljen od različitih političkih stranaka, mogao međusobno sukobiti. Takvi scenariji bit će vjerojatniji najesen kad se studenti vrate na fakultete', kaže Magdeski. U slučaju građanskoga rata, Milošević bi se vjerojatno oslonio na odanost posebnih postrojba, posebice 72. brigade smještene u Beogradu. Crvena garda, koja broji otprilike 5.000 vojnika, također bi vjerojatno ostala odana Miloševiću, kao i posebne policijske postrojbe. No pričuvnici i profesionalna vojska mogli bi lako otkazati poslušnost te se čak boriti protiv policije, smatraju Magdeski i članovi oporbe. Vladan Batić, direktor Saveza za promjene, rekao je gomili koja se prošli tjedan okupila u Kraljevu da vojska neće ostati Miloševićev saveznik. 'Vojska, narod, Savez za promjene', vikao je Batić. (...) Što se tiče Draškovićeva ulaska u demonstracije, neki smatraju da to dodaje presudan utjecaj oporbenom pokretu. On je svojim govorom želio združiti nezadovoljne dijelove jugoslavenskog društva; zbog Crnogoraca, izbjegavao je spomenuti monarhiju; zbog razočaranih članova Miloševićeve socijalističke stranke, ponudio je prijelaznu vladu koja se ne bi osvećivala političarima Miloševićeva poretka; i izbjegavao je svako spominjanje policije ili vojske kako bi osvojio njihovu potporu. Drašković je govorio i o neslozi koja je opetovano mučila oporbu. (...) Neki se nadaju mirnoj promjeni. Na pitanje kako vidi promjenu - je li riječ o 'Hitlerovu scenariju' ili 'rumunjskom scenariju', primjerice - predsjednik oporbene Demokratske stranke Zoran Đinđić kaže da je 'indonezijski scenarij' najvjerojatniji. On misli da bi pobuna javnosti na ulicama mogla donijeti razmjerno mirnu promjenu. Jugoslavija je, nadalje, vjerojatno preumorna za novo nasilje. 'Energija za borbu iscrpila se tijekom rata na Kosovu. Ne predviđam mogućnost građanskoga rata', kaže Miroslav Lazanski, vojni komentator blizak Miloševićevu poretku. Srbi imaju nemirnu povijest rješavanja problema unutrašnjim sukobima, u ključnim trenucima svoje povijesti. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Srbiji se također odvijao građanski rat. Nekoliko se klika borilo protiv komunističkih partizana i jedni protiv drugih, dok je zemlja sudjelovala u gerilskom ratu protiv nacista. Godine 1903., represivni autoritarni poredak srpskog kralja Aleksandra Obrenovića doživio je nasilan kraj kad je na njega izvršila atentat skupina njegovih vlastitih časnika. Kralj Aleksandar proglasio je nevažećim Ustav iz 1888. Tu se mogu povući jezovite paralele s današnjom jugoslavenskom vladom. Oporba Miloševićevu vladu drži neustavnom jer ona ne priznaje crnogorsku vladajuću stranku u saveznoj vladi te zato što parlament nije slijedio parlamentarni postupak. Stranka za novu demokraciju, koja je suprotstavljena Miloševiću, lišena je svojih mjesta u saveznom parlamentu prošloga tjedna, a nekoliko privremenih odluka prijekog suda trajno je ozakonjeno." FRANCUSKA LIBERATION 19. VII. 1999. Prodi usmjeruje prema etici "Svi su se činili vrlo zadovoljnima što su se našli tu, u raskošnom hotelu u okolici Anversa (Belgija). Četvero spašenih iz povjerenstva koje je dalo ostavku, naravno, osjećaju olakšanje što su preživjeli brodolom. Šesnaestero promaknutih, također, sretni su što uspjeli dobiti kartu za Bruxelles. Ovaj prvi neslužbeni susret nove europske izvršne vlasti kojom predsjeda bivši predsjednik talijanskog vijeća Romano Prodi, održan u petak i subotu, odisao je jednostavnošću. Dvojica francuskih povjerenika Michel Barnier i Pascal Lamy nisu oklijevali da pokažu kako se dobro slažu, odlazeći zajedno na trčanje u subotu, u 7 sati ujutro. Treba čekati 30. kolovoza da bi se započele ozbiljnije stvari: Europski će parlament tjedan dana saslušavati svakog povjerenika. Novo će povjerenstvo službeno stupiti na dužnost 15. rujna glasovanjem o povjerenju, šest mjeseci nakon najave ostavke Povjerenstva kojim je predsjedao Jacques Santer, 15.ožujka. Prodi je još jednom htio uvjeriti javnost da će njegovo povjerenstvo biti moralno. 'Glavna načela rada o kojima smo se dogovorili, jesu jasnoća, djelotvornost i odgovornost', izjavio je u subotu na konferenciji za tisak u vrtu hotela. Kako bi prekinuo s navikama koje su dovele do slabljenja prethodnog povjerenstva, pooštren je poslovnik o ponašanju povjerenika, prihvaćen početkom godine. Povjerenici će u godini nakon prestanka dužnosti, od odbora za etiku morati tražiti odobrenje da prihvate plaćeni posao. Prodi tako želi izbjeći opetovanje slučaja Martina Bangemanna, povjerenika za telekomunikacije kojemu istječe mandat, a koji se zaposlio u tvrtki Telefonica, glavnom španjolskom izvođaču. Isto tako, povjerenici će morati biti nazočni na svakoj sjednici Povjerenstva (srijedom), a jako će se paziti da se spriječi mogućnost spajanja službe i dopusta: nekima je prešlo u naviku da četvrtkom ili petkom dođu u svoju zemlju kako bi tamo održali neki govor, a zatim se vratili u Bruxelles tek u ponedjeljak, ili utorak...", iz Aartselaara izvješćuje Jean Quatremer. 'Prenagljeno predviđanje' Jean Quatremer razgovarao je s Emmom Bonino, najpopularnijom povjerenicom Santerova povjerenstva koja je bila zadužena za humanitarna pitanja. Njezina Radikalna stranka na europskim je izborima dobila 8,5 posto talijanskih glasova, pretekavši tako Romana Prodija, bivšeg talijanskog premijera i imenovanog predsjednika novog Europskog povjerenstva (7,7 posto): " - Zašto ste udaljeni iz Povjerenstva, iako ste htjeli ostati? = Razlog je u Talijanima. Smetala sam prevelikom broju ljudi. U desnici i u ljevici čula sam komentare poput: nakon 25 godina političkog života dobila je mjesto i usuđuje se uznemiravati nas sa svojih 8,5 posto glasova. To nije lijepo. Dakle, nećemo više ići na ruku toj starici. Neka se sama snalazi. - Je li Romano Prodi to htio? = To nije samo njegova odluka. Prema onome što mi je rekao, talijanska vlada nije ni predložila moje ime. - Nije li Prodi sklon nastavku vođenja talijanske unutarnje politike, kao što pokazuje Vaše udaljavanje i njegove izjave o gospodarskoj politici njegova nasljednika koje su dovele do pada eura? = Da. Istina je. No sve se to može protumačiti načinom na koji je izgubio vlast u rujnu 1998. Zato mislim da činjenica što ste u Bruxellesu ne može utjecati da izgubite građanska i politička prava. - Mislite li da će novo Povjerenstvo moći stupiti u vezu s građanima? Jer, ako su novi povjerenici dobri stručnjaci, nedostajat će osoba koja će ići po terenu. = To bi pitanje trebalo postaviti Prodiju. Sve upućuje na to da on misli kako sam može preuzeti na sebe odnose s javnošću. To je njegov osobni izbor, kao što pokazuje njegovo predsjedničko držanje. On je imenovao, kao što je i rekao, 'europsku vladu'. On također želi da svaki povjerenik, kao u vladama pojedinih država, sjedi u jednoj od glavnih uprava za koju je zadužen, a ne da svi budu u istoj zgradi. No to bi moglo dovesti u pitanje zajedništvo koje je jedno od temeljnih načela Povjerenstva Šsvatko je odgovoran za pitanja drugih, op. ur.Ć. Isto tako, on želi uvesti dužnost službenog predstavnika koja bi bila u ovlasti predsjednika, a ne svih povjerenika. No sve su te reforme opravdane u Europi koja će izabrati svog predsjednika, čemu sam ja sklona. No danas mi se sve to čini prenagljenim predviđanjem. Iako odobravam nastojanja da se zaustave birokratska skretanja ustanova. - Konzervativci iz PPE-a (Europska narodna stranka, op. prev.) i liberali nedavno su potpisali sporazum u Europskom parlamentu, čime su socijaliste doveli u oporbu. Što Vi mislite o tome? = To ništa ne mijenja na stvari kada je riječ o postupku: i dalje se međusobno dijele dužnosti i vlast. Problem takvog sporazuma, iako se on čini ideološki dosljednijim od prethodnog koji je ujedinio PPE i socijaliste, jest što se ne temelji na zajedničkom programu. - Jeste li iznenađeni što izabrani zastupnici s Prodijeve liste pripadaju liberalima? = Dok su u Italiji bili u ljevici? Da, to je dosta neobično. Taj je zaokret bio pomalo prebrz. - Nije li i talijanska Radikalna stranka kojoj Vi pripadate, također pregovarala s liberalima? = Nije baš tako. Ja želim osnovati federalističku i liberalnu stranku. U svim političkim strankama u Parlamentu postoje pravi federalisti. Tu se može otvoriti politički prostor. Istina je da su liberali zatražili da im se priključimo, ali mi nemamo puno zajedničkog s tom skupinom kao takvom. Tako se liberali u nordijskim zemljama protive političkoj Europi. Zato sam mislila da je bolje započeti izvan bilo kakve skupine, a onda vidjeti je li moguće osnovati pokret. - Vi ćete, dakle, biti uz Jean-Marie Le Pena, među neovisnim zastupnicima... = Iskreno vam kažem, to mi je svejedno. Mislim da će i njemu biti podjednako neugodno što sjedi pokraj mene." Kouchner i albanska nestrpljivost "Čovjek je preopterećen, izgleda umoran. Bajram Rexhepi već je dva tjedna novi gradonačelnik Mitrovice kojeg je imenovala privremena vlada OVK-a. On upravo završava s pisanjem 'poziva' roditeljima da ne dopuste djeci da navečer lutaju ulicama. U poglavarstvu ga očekuje gomila ljudi. Njihov se broj tijekom dana ne smanjuje. Mladi stoje u redu kako bi doznali sve o mogućnosti stupanja u redarstvenu službu. Drugi se žele vratiti u svoju kuću. Bajram Rexhepi, po zanimanju kirurg, ima nepunih 40 godina. Uz njega je uvijek zapovjednik OVK-a za sjeverno područje. Konac tjedna vrlo je napet za gradonačelnika. Njegov grad, a napose most koji sjeverne četvrti, u kojima su se okupili Srbi, dijeli od južnih, jedno je od najopasnijih mjesta na Kosovu. Skupine se svakodnevno sučeljavaju. 'Raspravljamo s upraviteljem pokrajine kojeg je imenovao UN, s francuskim vojnicima i srpskom stranom. Kako bi napokon omogućili stanovnicima da se slobodno kreću, a Albancima koji su živjeli u sjevernim četvrtima, da se vrate svojoj kući', kaže Bajram Rexhepi (...). Francuski je odred prihvatio 'otvoren diplomatski' pristup. 'Želite li da postupamo kao Amerikanci i Nijemci? Odlučno? U redu, ali sutra više nema Srba u gradu, kaže potpukovnik Tanguy. Dakle, idemo polako.' 'To je suviše, suviše sporo', odgovara Bajram Rexhepi. Tijekom čitavog vikenda stanje na mostu bilo je napeto. Većina Francuza stoji na albanskoj strani, 'kako bi ih odvratili da prosvjeduju'. 'Ja se želim vratiti u svoj stan na drugoj strani. Francuzi mi kažu neka idem, ali me ne žele pratiti, viče čovjek koji je došao sa ženom i dvoje djece. Nasuprot njima, predvidjevši prosvjede, stotinjak Srba sjedi oko drveta i na stolovima obližnjeg kafića. Deset je sati ujutro, većina ih je pijana. Vrijeđaju. Bacaju kamenje na vozilo nevladine udruge koja je došla na zamisao da se registrira u Albaniji. Francuski vojnici se ne miču. (...) To je ponašanje, čini se, odobrio i novi civilni upravitelj UN-a Bernard Kouchner koji je ovog vikenda došao u Mitrovicu kako bi se upoznao s područjem rada. Bivši se ministar zaustavio na mostu. Zatim je posjetio bolnicu u Mitrovici koja je također u sjevernom dijelu grada. 'Ljuti smo i zbog bolnice, viče gradonačelnik. Bolesnici ne mogu doći bez pratnje.' (...) U subotu popodne, stariji je par htio prijeći mitrovički most. 'Stanujemo tamo, želimo tamo poći', rekli su francuskom vojniku koji im je odgovorio: 'Pa dobro, idite.' Došli su pred zgradu. Srbin, bivši izbjeglica iz Bosne koji već nekoliko mjeseci stanuje u zgradi, nije im dao da uđu. Očito se smatra novim čuvarom mjesta. Gurnuo je starce, vikao im da odu, pljunuo im u lice, a onda ih udario. Umiješao se francuski vojnik. Starci su se vratili na drugu stranu i podnijeli tužbu u improviziranoj postaji francuske žandarmerije", iz Mitrovice izvješćuje Eric Favereau. AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 19. VII. 1999. Uzdrmani summit o sporazumu za stabilost "Summit o sporazumu za stabilnost Balkana, koji bi 30. srpnja trebao biti održan u Sarajevu, bit će možda otkazan. Što se više bliži termin njegova održavanja, to su veće teškoće koje se naziru: tko će platiti 20 milijuna šilinga (1,45 milijuna eura), koliko stoji konferencija na kojoj će sudjelovati dvadesetak šefova država? Može li Sarajevo svladati golemu zadaću u obliku sredstava potrebnih za organizaciju sigurnosti i medijskog praćenja zbivanja? Ne bi li bilo bolje namijeniti taj novac i napore napaćenim ljudima u balkanskim zemljama nego političkom cirkusu? Šefovi država iz SAD, Europske unije, Kanade, Japana i balkanskih zemalja namjeravaju u glavnom gradu Bosne samo raspravljati o sporazumu za stabilnost jugoistočne Europe, a ne i donositi određene odluke. Ministri vanjskih poslova članica EU trebali bi danas, u ponedjeljak, ukloniti ne samo nesigurnost glede tog summita već i posredovati u rješavanju dva sukoba. Naime, krajem pretprošlog tjedna iz Europske skupštine stigao je zahtjev da članice moraju u zajedničku blagajnu platiti dodatne svote novca za obnovu Kosova. Vlade zemalja EU odbijaju pak proširivanje zajedničkog proračuna, želeći preustrojem i uštedama osloboditi 500 milijuna eura godišnje. Drugi sukob nastao je zbog navodnog obećanja, koje je 16 šefova EU na rubu summita EU i Latinske Amerike, održanog u Rio de Janeiru, dalo Grčkoj, da će agencija za obnovu Balkana biti smještena u lučkom gradu Thessalonikiju. Grčka je samo zbog tog obećanja odobrila brzo imenovanje nekadašnjeg ministra u uredu njemačkog kancelara Bode Hombacha na položaj posebnog povjerenika EU za sporazum za stabilnost Balkana, ustraju Grci. No, neki grčki partneri u EU ne sjećaju se takvog obećanja, a Povjerenstvo EU ustraje na svom prijedlogu da agencija za obnovu Balkana bude smještena u glavnom gradu Kosova Prištini. Sada bi se ministri vanjskih poslova EU trebali potruditi oko kompromisa. Pritom valja napomenuti da bi iz Thessalonikija bilo moguće organizirati regionalne zadaće za koordinaciju i obnovu na Balkanu dok bi se u Prištini mogle izvoditi operacije. Osim toga, Bodo Hombach, koji sudjeluje u zasjedanju ministara vanjskih poslova, dobio je ured za Balkan u Bruxellesu. Već pretprošlog tjedna nazirala se mogućnost da većina članica EU podupre taj potez. Na konferenciji ministara vanjskih poslova sudjelovat će i glavni tajnik NATO-a Javier Solana: s jedne strane - kako bi podnio izvješće o djelatnosti postrojba KFOR-a na Kosovu pod vrhovnim zapovjedništvom britanskog generala Michaela Jacksona; s druge strane - kako bi iznio svoje predodžbe o svojoj novoj funkciji 'lica Zajedničke vanjske i sigurnosne politike' (GASP) i o svom mogućem preuzimanju dužnosti 'gospodina Gaspa'", prenosi novinar na kraju izvješća. ITALIJA IL MANIFESTO 18. VII. 1999. Bin Laden - terorist za sva vremena "Osama Bin Laden, jednom riječju utjelovljenje zla, pravi protivnik, vrijedan jednoga 'humanitarnog' rata. Ako je glasoviti Carlos bio opasnost broj jedan u bipolarnom svijetu, u unipolarnom svijetu to je neustrašivi Bin, prva legenda globalizacije. Kakve su novosti? William Cohen, ministar obrane SAD-a, i Madeleine Albright, protagonistica atlantskog rata na Kosovu pod svaku cijenu, u posljednjem su trenutku otkazali posjet američkim postrojbama u Albaniji iz straha od atentata Bin Ladenovih terorističkih ćelija, a čini se i da se sam brzi odlazak Ibrahima Rugove s Kosova dogodio zbog iste bojazni. Pa ipak je Osama Bin Laden kreacija Sjedinjenih Država pošto su ga one, početkom osamdesetih godina, atentatima i ubojstvima postavili upravljati logorima za vojnu obuku afganistanskih mudžahedina u Pakistanu, te su tako Saudijci počeli nadzirati razvoj protusovjetskog rata, sve do sadašnje vlasti talibana u Kabulu. Bin Laden nije bio bilo kakav ekstremist, pošto je bio, i još je, u srodstvu s glavnim obiteljima naftne monarhije Saudijske Arabije, izvora gospodarske i strateške snage Sjedinjenih Država ne samo na Srednjem istoku. No Bin Laden se pokazao korisnim i nedavno.(...) Što se tiče Balkana, kad su prvi marinci došli u Bosnu, nakon potpisivanja daytonskih sporazuma 1995., glavna im je djelatnost bila da po drveću lijepe različite 'Wanted' s islamskim fundamentalistima nazočnim na tom području, od kojih su neki bili čak i Amerikanci. Mudžahedini, djelomice povezani sa Saudijskom Arabijom, a djelomice s Iranom, borili su se kao plaćenici-dragovoljci u redovima bosanske muslimanske vojske predsjednika Alije Izetbegovića, često čineći masakre nad srpskim i hrvatskim civilima, a također i nad bihačkim muslimanima. Nitko ih nije proganjao i dobili su 'propusnice' zahvaljujući državnoj upravi SAD-a koja se uplela na Balkan (to je tumačenje uglednih američkih komentatora) da bi preduhitrila 'opasnost islamskog fundamentalizma', ali je često riskirala, u želji da ga spriječi, da se s njime nadmeće. Mnogi su mudžahedini završili u Albaniji i tako ocrtali tamošnji spoj zakonitih i nezakonitih prometa, novu albansku stvarnost velikim dijelom povezanu sa saudijskim financiranjima. Jedna od skupina Osame Bin Ladena, koju će američki tisak nazvati 'Albanian connection' ušla je u sukob s CIA-om, u trenutku kada se Amerikanci distanciraju od Salija Berishe i svako vojno djelovanje na Kosovu smatraju jedino 'terorizmom'. To je doba u kojemu George Tenet, albanskog podrijetla, postaje tajnik CIA-e. Jednog predstavnika 'Albanina connectiona', koji se smatra bliskim Bin Ladenu, uhićuju u Tirani albanske obavještajne službe po uputama SAD-a. U kolovozu 1998. dolazi 'reakcija' skupine 'Albanaca', atentati u Keniji i Tanzaniji, uz idući teroristički odgovor Billa Clintona koji bombardira predgrađe Kartuma u Sudanu, uništavajući jednu četvrt i ubijajući 46 civila, kako bi pogodio jedan centar za 'kemijsko oružje', za koji će poslije i UN otkriti da je farmaceutska tvornica, te će na kraju same Sjedinjene Države priznati pogrješku. A perfidni Bin Laden? Mudžahedini koji su se borili u Bosni, izravnom intervencijom hrvatskih i američkih obavještajnih služba, i s fondovima saudijskih banaka, obučavaju prve milicije oslobodilačke vojske, OVK-a, čija će oružana inicijativa biti jedan od destabilizirajućih čimbenika na Kosovu koji će dovesti do propasti svake diplomatske inicijative i intervencije NATO-a na strani OVK-a, što je već uvježbao Bin Laden, koji je bio sposoban iz jedne skupine trgovaca drogom napraviti neku vrstu političkog čelništva s pripadajućom vojskom boraca. Sve u svemu, Amerikanci su se ponovno našli u savezu sa svojom luciferskom kreacijom čija 'ukorijenjenost' na Balkanu smrdi na saudijsku naftu kao i u Afganistanu. Danas se legenda nastavlja: Cohen i Albrightova prestrašeni zlim Osamom bin Ladenom", piše Tommaso di Francesco.