US 19. - 20. VI. IHT ODCJEPLJENJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19/20. VI. 1999. Radite na široj skici, kako biste opet stvorili Jugoslaviju "Želi li predsjednik Bill Clinton, nakon što je dobio rat na Kosovu, dobiti i mir, on mora mnogo ambicioznije razmišljati o svojem diplomatskom rješenju. Kako bi se ugasila vatra, morao je Kosovu pristupiti unilateralno, kao što je učinio i prije, u Bosni. No, da bi ta diplomatska postignuća učinio trajnim i smirio čitavo balkansko područje, Clinton se mora pažljivo prebaciti na veću pozornicu", piše Stephen S. Rosenfeld. "Problem nije samo kako srediti Bosnu ili Kosovo. Problem je kako organizirati sve podijeljene i sukobima sklone južne Slavene. Shvaćajući tu potrebu, Woodrow Wilson ih je nakon Prvog svjetskog rata pobacao na hrpu, najbolje kako je mogao, u novu Jugoslaviju. Još bolje shvaćajući tu potrebu, komunistički vođa Josip Broz Tito proširio je taj pokušaj, nakon Drugoga svjetskog rata, na svoj ponekad ubojit, a inače manipulativan način. Jugoslavija se nikad neće moći opet sastaviti prema nekome nacrtu iz prošlosti. Ali i dalje vrijedi logički temelj za ponovno stvaranje Jugoslavije: kako bi služila nerazmrsivo isprepletenim društvenim, sigurnosnim i gospodarskim potrebama svih južnih Slavena. Daytonski sporazum možda je tražio previše i prebrzo, zahtijevajući etničku suradnju u ime suprotstavljanja etničkom čišćenju. Kosovski mirovni plan jedva da rješava neslaganje između potvrde srpskoga suvereniteta i obećanja neovisnosti za kosovske Albance. To su improvizirani i nestabilni aranžmani kojima treba čvršći temelj. William Hyland, bivši pomoćnik Henrya Kissingera, zatražio je od europskih sila da stvore sigurnosni sustav koji bi zadovoljio sukobljene nacionalističke sile (članak Williama Hylanda u kojem govori o tom pitanju, a Dnevni pregled prenosi 31. ožujka. 1999., pod naslovom 'Oživiti diplomaciju'). On bi to učinio na nekoj vrsti summita, kakav su velike sile održale u Berlinu 1878. kako bi prekrojile kartu Balkana. Ta, možda nesavršena inicijativa, 'izbjegla je prijetnju velikim ratom i omogućila nekoliko desetljeća mira', iako je završila loše. Sam Kissinger smatra da se kosovski mirovni plan nalazi u procjepu između nespojivih ponuda neovisnosti za kosovske Albance i nastavka srpskoga suvereniteta. On u novom 'Newsweeku' kaže: 'Bilo bi daleko mudrije presjeći gordijski čvor i priznati neovisnost kosovskih Albanaca u okviru općega balkanskog rješenja - možda zajedno s mogućnošću samoopredjeljenja za svaku od tri etničke skupine u Bosni. U sklopu takvog dogovora, granice Kosova i njegovih susjeda trebali bi štititi NATO ili OESS. Dan Morgan iz 'The Washington Posta' tvrdi da srpski nacionalizam 'nestaje u političkom okolišu u kojem se Srbi osjećaju sigurno' (Dnevni pregled, 16. lipnja - 'Jugoslavija u Titovo doba'). (...) On zaključuje da obrazac bivše Jugoslavije daje 'strukturu za uklapanje gospodarskih i sigurnosnih interesa koji bi mogli zacijeliti rane i obuzdati srpske demone, odluče li ljudi dobre volje u Beogradu i Zagrebu da to postignu.' Ovime ne želim umanjiti ulogu koju je američka diplomacija igrala u gašenju vatre u Bosni i na Kosovu. Spašeni su životi i zarađeno je dragocjeno vrijeme da se radi na većoj skici. Tu prioritet mora biti omogućavanje mirne i pravedne promjene u balkanskom javnom životu, poznatijem po nasilju. Posebno tu mislim na neugodno pitanje treba li ohrabrivati ili obeshrabrivati prekrajanje nacionalnih granica po etničkim granicama. Svi mogući odgovori obećavaju nevolju. Najbolji je odgovor: prekrajanje granica neprihvatljivo je osim kad su gubitnicima na raspolaganju nekakvi nadomjesci. Srbija poslije Miloševića može prepustiti Kosovo, ali i dobiti srpski dio Bosne. To je moguća razmjena na većem polju. Interesi Srba i kosovskih Albanaca mogli bi se riješiti na velikoj međunarodnoj konferenciji. Clintonu zapravo ne treba još jedan diplomatski projekt. Razlozi zbog kojega ga on razmatra povezani su s izgradnjom mira u i dalje nemirnoj regiji te pokazivanjem američkoga vodstva."