IT-22.VI.AVVENIRE-SANKCIJE

ITALIJA AVVENIRE 22. VI. 1999. Sankcije se ne isplate "'Rat je gotov', kaže NATO. A u stvarnosti rat se nastavlja, samo što je postao gospodarski, kao što je to već tradicija u američkoj i zapadnjačkoj vanjskoj politici. Tako se, kako bi se srušilo tko zna kojega po redu tiranina, pribjegava oružju sankcija, ovoga puta u obliku isključenja iz planova za obnovu. Prema Washingtonu i Londonu, tako bi sprječavanje obnove mostova, tvornica i javnih zgrada trebalo nagnati srpsko stanovništvo da se u očaju riješi Miloševića i izabere novu demokratsku vladu. Međutim, tu postoje dva problema. Prvi je humanitarnog karaktera. Je li ispravno u stanje očaja dovesti jedan narod kako bi bio prisiljen da se oslobodi tiranina? To se teško može poduprijeti, osim ako se krivim ne smatra cijeli narod pa se, dakle, zahtijeva kolektivno ispaštanje. Osim toga, logika kaže da se humanitarnom ne može nazvati operacija (kao što je nazvana misija NATO-a) čiji su cilj ponižavanje, patnje, pa čak i smrt civilnog pučanstva. Drugi je političkog karaktera. Iskustvo poučava da ova strategija ne djeluje. To dokazuju Castro, Gadafi i Sadam. U ovom se slučaju računa na već oblikovanu unutarnju oporbu koja bi možd mogla preuzeti uzde vlasti, a to bi trebalo jamčiti kratak život Miloševiću, misle u Washingtonu. Sve je moguće, ali prije osam godina se i za Sadama predviđalo da su mu dani odbrojani. Rezultat: Kurde, koje su Britanci i Amerikanci potaknuli na oružanu pobunu, pobile su iračke snage, a svih ovih godina iračko je pučanstvo godišnje zabilježilo 90 do 100 tisuća žrtava povezanih s embargom. Saddam je, međutim, još uvijek tamo, očito s 'odbrojanim danima'. Okrutnost je to, a i beskorisna je. Sada postoji opasnost da se to ponovi u Srbiji, ne uzimajući u obzir što je protiv Srbije već uveden jedan embargo, godine 1992. Clintonova i Blairova odluka opasna je i zbog još jednog razloga. Dok se na riječima i u sporazumima proglašava nedodirljivost granica Jugoslavije, zapravo se vodi politika koja Srbiju (kažnjenu kad je riječ o dodjeli pomoći zbog Miloševića) odvaja od Kosova (žrtve Beograda) i Crne Gore (nagrađene radi protumiloševićevskog čelništva). Rezultat je jačanje i ozakonjivanje poticaja ostvarivanja neovisnosti na Kosovu i u Crnoj Gori. I ako Milošević, protivno računicama Washingtona, brzo ne iziđe s pozornice pomažući tako ponovno sastavljanje jugoslavenske federacije, morat ćemo se pripremiti na još jednu krizu.", piše Riccardo Cascioli.