IT-20.VI.LA REPUBBLICA-BALKANSKI FIDEL

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. VI. 1999. Balkanski Fidel "Prošla je, na sreću bez fanfara i truba, svečanost povodom prve vojne 'pobjede' NATO-a. Nakon što su, jedna za drugom, otkrivene jame bez dna balkanskih barbarstava, Clinton je saveznicima i poraženima izdiktirao zakon pobjednika, zakon star koliko i ova rimska kolonija na Rajni: 'Vae victis', jao pobijeđenima. 'The American Cesar' zapovijedio je da cijela Srbija, pa i ona većina muškaraca i žena koji nisu mučili, nisu ubijali i nisu pucali, plati račun umjesto Miloševića, s Miloševićem, i sve dok Milošević bude na vlasti. Samo bi Rusi htjeli odmah pomoći (s našim novcem, naravno) obnovu Srbije, no Rusi su poput djece u obitelji, svjetskoj zajednici, i važni su samo kad pričinjaju neugodnosti, kao na Kosovu, a ne kada dijele savjete, kao što će Jeljcin učiniti danas, na sastanku na vrhu. Za druge, očito prisiljene da slijede Clintona u miru kao što su ga slijedili u ratu, razgovor je završen: protiv Miloševića bit će primjenjena formula Fidel Castro i Sadam Husein. Ona formula koja je na vlasti ostavila i Fidela i Sadama, koji su bili poraženi, ali su neometano ostali godinama na mjestu, uz represiju i bijedu njihovih naroda. (...) Clintonova strogost, koju je jučer pred skupinom G-7 iskazao u Koelnu na Rajni, podsjeća na ono klasično licemjerje 'realpolitike'; strogost pobjednika uvijek je obrnuto proporcionalna važnosti pobijeđenoga neprijatelja. Ako je protivnik velik, koristan i opasan, poput Kine, o moralnosti se može pregovarati. Ako je malen i marginalan, poput Kube, Srbije ili Iraka, moralna ljutnja je nepopustljiva. Ovdje u Koelnu, Clinton je je kazao, pokazujući svoju neostvarivu želju, 'jasno je da ne možemo krenuti na Beograd i uhititi Miloševića'. Sve dok Slobo bude u Beogradu, Amerika neće istinski moći reći da je pobijedila, dakle, neće se moći pokazati, kao što je to znala s državama sila Osovine, velikodušnom. To je dvojba kod koje 'pobjeda' zapinje, a budućnost mira postaje maglovita. Zbog svoje puritanske prirode, dakle formalističke, radi nedoljive želje da se uvijek osjeća 'boljom' od svih ostalih, a ne samo jačom, Amerika traži zaključak. Hoće finale, žudi za Nuernbergom koji bi joj dao pravnu sigurnost da je 'činila dobro'. Miloševićevo preživljavanje ne samo da joj otima radostan kraj, nego je čak navodi na sumnje u apsolutno moralnu ispravnost njezina ponašanja. Clinton se želi osvetiti Slobi kao što se Kennedy osvetio za Castru, koji je kriv zato što ga je ponizio u Zaljevu svinja, a Bush Sadamu zato što mu je umanjio pobjedu u Kuvajtu ostavši na vlasti. No, čekajući balkanski Nuernberg, milijuni Srba koji nisu ubijali ni mučili, jučer su osuđeni da plate zločine koje nisu počinili. (...)", piše Vittorio Zucconi.