US 2. VI. IHT STABILIZIRATI BALKAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. VI. 1999. Dugoročna strategija za stabilizaciju Balkana "Balkan će ostati opasnost za sigurnost ne prihvate li Europa i Amerika sveobuhvatnu dugoročnu strategiju obuzdavanja divlje Srbije, stabilizacije susjednih država i europeizacije smjera i upravljanja u toj nemirnoj regiji", pišu Hans Binnendijk, direktor Zavoda za nacionalne strateške studije, i Nick Dowling, viši suradnik istog zavoda. "Na nesreću, Slobodan Milošević će vjerojatno preživjeti ovu krizu. Tako bi obuzdavanje Srbije počelo sa znatnom nazočnošću međunarodnih snaga u području - možda njih 50.000 na Kosovu (nakon nagodbe) zajedno s još 40.000 do 50.000 njih razmještenih širom Albanije, Makedonije, Bosne i drugih područja. NATO bi u početku činio srž međunarodnih kopnenih snaga na Kosovu; te bi snage u drugoj fazi mogle biti pretvorene u uobičajenu UN-ovu operaciju. NATO bi trebao zadržati prikladan stupanj nadzora nad jugoslavenskim zračnim prostorom i biti spreman pružiti zračnu potporu međunarodnim kopnenim snagama. Također, dogovor o regionalnoj sigurnosti među balkanskim državama, koji jača poštivanje granica i suradnju, mogao bi se vezati uz sigurnosnu pomoć za partnere u regiji. Obuzdavanje bi uključivalo održavanje oštrih političkih i selektivnih gospodarskih sankcija za Beograd, poput zabrane viza, zamrzavanja financijske imovine i embarga na oružje. Ako i kad se pojavi održiva alternativa g. Miloševiću, Zapad bi trebao biti spreman da njega ili nju podupre znatnom gospodarskom pomoći. U međuvremenu bi Sjedinjene Države i njezine saveznice trebale znatno ojačati pokušaje promicanja demokratske oporbe njegovu poretku. Stabilizacija susjednih država drugi je ključni element dugoročne stabilnosti. Cilj bi trebao biti izgradnja poticaja i vodstva koje podupire toleranciju etničkih razlika, suradnju sa susjedima i integraciju s Europom. Gospodarska i sigurnosna pomoć za konstruktivne vođe poput predsjednika Makedonije Kire Gligorova, predsjednika Crne Gore Mile Đukanovića i predsjednika bosanskih Srba Živka Radišića promicat će tolerantnije, pragmatičnije, proeuropske države. Stabilizacija će neizbježno zahtijevati da se obrati pozornost pitanju granica. Od početka raspada Jugoslavije raspravljalo se da li ohrabriti podjelu duž etničkih linija ili pod svaku cijenu održavati multietničke države. Iskustvo nam govori da nijedan pristup nije dovoljan ni realan. Sadašnje su granice samovoljne i pomogle su hraniti etničke napetosti, pa ipak nikakve drukčije granice nisu zakonitije ili postojanije. Područja etničkog nadzora ili prava na njega međusobno su izmiješana i nejasna. Stvarna je integracija teška, zahtijeva golem međunarodni nadzor te joj se opire većina političkih vođa u području. Najbolje je biti sumnjičav prema prekrajanju službenih granica, a istodobno ostati prilagodljiv na de facto činjenice i prigode za rješavanje na osnovi slučaj po slučaj. U Makedoniji je zadržavanje teritorijalnog integriteta ključno za izbjegavanje krvavog kopnenog napada. Svi njezini susjedi trebali bi obećati da će štititi suverenitet Makedonije. U Bosni bi meke granice i labavi konfederacijski dogovori trebali pomoći kupiti vrijeme za pomirbu. Na Kosovu će veličina Miloševićeva etničkog čišćenja albanskom stanovništvu u bliskoj budućnosti otežati život u Jugoslaviji. Meka granica s Albanijom neizbježna je, i mogla bi biti korisna u istraživanju konačnog mjesta Kosova u regiji. U svakom slučaju, potreban je međunarodni protektorat dok se o statusu Kosova ne bude moglo odlučiti u mirnijim okolnostima. Na posljetku, europeizacija bi trebala biti konačni cilj dugoročne strategije, te bi smjesta trebalo pokrenuti pokušaje u tom smjeru. Sjedinjene bi Države trebale poduprijeti i ojačati europeizaciju, pokušavajući povećati balkanski interes u Europi, kao i uskladiti europske institucijske mogućnosti s predvidljivim regionalnim izazovima. U tom kontekstu, Sjedinjene bi Države trebale raditi sa svojim saveznicama da vodstvo i svakodnevno upravljanje Balkanom prenesu na europske institucije, oslobađajući time američko vodstvo i resurse za globalne izazove. EU bi trebala preuzeti vodstvo u razvoju multimilijarda eura vrijednog regionalnog pokušaja gospodarske obnove, dok bi se OESS pod europskim vodstvom mogao baviti političkim i civilnim aspektima obnavljanja pogođenih država. Europa bi trebala osigurati veći dio vojnika. Sjedinjene Države moraju dijeliti balkanski teret, upravo kao što su im potrebne njihove europske saveznice kako bi se lakše sukobile s drugim sigurnosnim izazovima, primjerice u području Zaljeva. Taj udio ne mora biti dio novog američkog sigurnosnog zaduženja, već radije djelomično prebacivanje američke sigurnosne nazočnosti iz sjeverne u jugoistočnu Europu."