ES 31. V. ABC KISSINGER (2. DIO)

ŠPANJOLSKA ABC 31. V. 1999. Novi svjetski nered (2. dio) "Prije napada na njezino veleposlanstvo u Beogradu, Kina je u reakcijama na zračne napade bila tiša od Rusije, ali im se i ona protivila. Sve države događaje na međunarodnoj pozornici gledaju kroz prizmu vlastite povijesti. Kinu doktrina NATO-ve humanitarne intervencije podsjeća na misiju civiliziranja koju je Europa jednostrano proglasila u XIX. stoljeću, a to je dovelo do podjele Kine i niza zapadnih intervencija. Ta su se poniženja nastavila i u XX. stoljeću tzv. Brežnjevljevom doktrinom, koji je proglasio pravo Kremlja da oružjem kazni one komunističke režime koji su se odvajali od njegove političke linije. A istina je i da je Kina obnovila diplomatske odnose sa SAD-om 1971. godine samo zbog sukoba s Brežnjevljevom doktrinom. Politika stvaranja čvrstih veza SAD-a i Kine sada je dovedena u pitanje u obje države. Politika predsjednika Clintona temelji se na uvjerenju svih njegovih prethodnika, od Richarda Nixona, da i Kina i SAD mogu mnogo dobiti suradnjom dok sukobljavanje može dovesti samo do iscrpljivanja i jedne i druge države. Za Kinu bi prekid diplomatskih odnosa bio težak udarac njezinome gospodarskom programu i modernizaciji. Za SAD to bi značilo izazivanje zbrke u Aziji, a kineske bi susjede stavilo u položaj da se moraju odlučiti u izboru između najnapučenije države svijeta s 5 tisuća godina dugom poviješću, zbog koje već sama po sebi ima posebno mjesto u Aziji, i SAD-a, jedine svjetske velesile. Na našoj strani ima sve manje poticaja za tu vrstu suradnje, u velikoj mjeri zato što ne postoji slaganje između vlade i oporbe koja smatra da je Kina naša glavna strateška prijetnja. A nalazimo se na mrtvoj točki zato što vlada svoju politiku sporazumijevanja s Kinom nastoji predstaviti kao najbolji način za postizanje ciljeva svojih protivnika u oporbi. Proglašeno je 'strateško udruživanje', ali zbog neslaganja kao što su pitanje Tajvana, ljudskih prava i prestanak naoružavanja, nije bilo mnogo pravih razgovora o strateškim pitanjima. A američka je vlada osjetila potrebu za usklađivanjem svoje politike u Kini s povremenim priklanjanjem onih koji je kritiziraju. (...) Bombardiranje kineskoga veleposlanstva u Beogradu bila je iskra koja je izazvala eksploziju, a sumnje s obje strane međusobno su se hranile. (...) Čini se da su vođe obiju država svjesni da bi sukobljavanje bilo katastrofalno za obje strane, ali i za svjetski mir. Ali obje strane nalaze se pod pritiskom svojih unutarnjih ideoloških suparnika, pa se na taj način ne može izbjeći raspra. Oporba je ozbiljna u SAD-u, pa zato mora biti ozbiljna i vlada. Oni koji se protive politici suradnje s Kinom podijeljeni su u dvije skupine. Prva tvrdi da jačanje Kine kao velike sile automatski ugrožava američke životno važne interese. Drugu skupinu zabrinjavaju razni konkretni kineski politički potezi, od pitanja poštovanja ljudskih prava do naoružavanja nuklearnim oružjem. Sigurno je da se iz kineskog nastupa vidi da u mnogim aspektima nema nekakvu sentimentalističku politiku početničke velesile. Ali se nesporazumi između Kine i SAD-a ne moraju pretvoriti u sukob ako diplomacija bude dobra i strpljiva. A postoje i mnogi aspekti u kojima Kina i SAD imaju iste interese. Ako, bez izravne prijetnje, jačanje Kine kao velike sile i njezina političkog sustava pretvorimo u argumente za neprijateljski stav, naći ćemo se na putu na kojemu nas neće podupirati nijedna velika država, ni u Europi ni u Aziji. Želio bih upozoriti da će bilo kakva pustolovina te vrste poremetiti politiku koju već desetljećima vodimo u Aziji. Nema većeg zadatka za vanjsku politiku SAD-a od stvaranja strategije koja će nadzirati i priznavati elemente sukobljavanja u našim odnosima s Kinom, ali koja će istodobno i bolje uvoditi Kinu u međunarodni sustav. Ne smijemo u Aziji ponoviti nepromišljenu i čuvstvenu politiku koja je izazvala toliko patnje na Balkanu. Pravilo o nepredviđenim posljedicama i dalje je na snazi", piše Henry Kissinger.