ES 27. V. EL PAIS SEMANTIKA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 27. V. 1999. Semantički problem "Čini se da je histerija prošlih tjedana u NATO-u, barem privremeno, prevladana. Iako i dalje vlada u javnosti nekih država, pa i u našoj, a potiču je uspjesi promidžbe Miloševićeva režima koju tako uslužno prenose informativni mediji i njihovi 'posebni dopisnici' iz Beograda. A čini se da iza svega ipak ostaje natjecanje nekih zapadnih vođa oko toga tko će prije dati neki suosjećajni prijedlog srpskome režimu. Na toj točki, do koje je stigla ova tragedija, pozivi na prekid bombardiranja kako bi Milošević mogao 'dobro promisliti' ili 'pokazati dobru volju' mogu se objasniti samo kao populističke i oportunističke inicijative ili dokaz očite nesposobnosti za razumijevanje problema. Bilo kakav prekid napada bio bi dar Miloševiću koji bi to prikazao kao pobjedu i iskoristio za bolje razmještanje svojih snaga na Kosovu, a one su svakoga dana sve izoliranije, slabije i sa sve lošijim moralom. Drugim riječima, to bi bila savršena inicijativa za nastavljanje rata i cijele te drame. Poslije nekoliko tjedana posrtanja, čini se da je sada opet sigurno da će se bombardiranja nastaviti sve dok Milošević ne prihvati sve postavljene uvjete, osobito povlačenje postrojba i paravojnih banda te povratak izbjeglica pod zaštitom međunarodnih snaga koje bi predvodio Atlantski savez. Na žalost, ne može se popraviti sva šteta od zločina koje je počinio beogradski režim. Onima koji se ne mogu popraviti, a riječ je o ubojstvima, mučenjima i silovanjima, morat će se baviti međunarodni sud u Haagu. Ali oni koji se mogu popraviti, kao što je protjerivanje gotovo jednog milijuna ljudi, moraju se popraviti korištenjem sile, a međunarodna zajednica zna da to mora početi raditi prije oštre balkanske zime. Povratak kosovskih Albanaca svojim kućama mora započeti prije prvoga snijega, iako će i poslije povratka biti prisiljeni živjeti u šatorima. To je i razlog za pojačavanje bombardiranja i traženje novih ciljeva. I za objavljivanje vijesti da će se utrostručene kopnene snage razmjestiti u Albaniji i Makedoniji. I da će izbjeglice biti premješteni iz područja koja su najbliža granici, prema tome i najizloženija napadima duž granice s Kosovom. Uočljive razlike u stavovima savezničkih država o mogućnosti i nužnosti provođenja kopnene intervencije polako se pretvaraju u običan semantički problem. Jer, ako Milošević u sljedećih nekoliko tjedana i ne pristane na ulaz međunarodnih snaga na Kosovo, vrlo brzo će mu se dogoditi da to mora tolerirati, bez ikakve mogućnosti za otpor na terenu. Tako bi se kopnena intervencija mogla provesti i bez eksplicitnog pristanka Beograda, u okruženju 'bez neprijateljstava', jednostavno zbog nemoći srpskih snaga da na Kosovu vode borbe koje bi bile nešto više od zadirkivanja. Jer pokazalo se da su unutarnja neslaganja u NATO-u i bezuvjetno jedinstvo Srba u obrani Kosova, što su toliko ponavljali protivnici intervencije, dvije pogrešne pretpostavke. U Srbiji sada o borbi do zadnje kapi krvi pričaju samo glasnogovornici režima i ratni zločinci poput Arkana, baš oni koji su u proteklih deset godina pokazali da su mnogo vještiji u ubijanju žena, staraca i djece nego u borbi s iole ozbiljnijom vojskom. Naravno da bi uvijek bilo bolje da Milošević prihvati uvjete, ako ga na to nagovori Viktor Černomirdin ili bilo koji drugi posrednik. To bi svakako poštedjelo mnoge živote i svima bi skratilo patnje. Ali to je svakoga dana sve manje nužno. Srpsko stanovništvo može i dalje ploviti na valovima nacionalizma, ali ne želi više umirati za Kosovo, a još manje za Miloševića. I on to zna. Svakoga dana sve je više Srba koji žele da on plati za nesreće u koje ih je uvalio. Milošević još može popustiti. Ali vrlo brzo moći će samo kapitulirati. Ima sve manje vremena", piše Hermann Tertsch.