ES 31. V. EL PAIS RAT U YU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 31. V. 1999. Smrt i riječi "Svaki ljubitelj koride zna da nema gore stvari od lošeg uboda mačem, koji može opet podići već umiruću životinju. Takav je učinak katastrofalne NATO-ove intervencije u Jugoslaviji, ne samo što se tiče Miloševićeve politike, nego i zato što je opet podigla na noge struju koja je davno trebala biti pokopana, i to duboko. Radi se o pseudopacifizmu s komunističkim korijenima, sada pod nekim drugim zastavama i kraticama, čak i pod krinkom neovisnih kriterija koji jedva jedvice prikrivaju svoju pravu agresivnost. Recept je lak, čak i unatoč tome što mu je u posljednje vrijeme dodano malo novog umaka kako bi se popravio loš okus, priznajući da je loše to što je Milošević učinio na Kosovu, a nakon što se umiri savjest i vrati image, od takvog zaključka nema nikakvih posljedica. Osuđivanje intervencije kreće od ništice, kao da NATO djeluje u službi neke prirođene zloće zapadnoga svijeta. Tzv. 'borba za mir' zaboravlja one ratove koji je ne zanimaju, i brani kućne tirane riječima 'bombardiraju Miloševića zato što je ljevičar' (Anguita dixit), te vjeruje da je zbrka u demokratskoj savjesti dobra, a da i ne govorimo ništa o pravome pacifizmu. To je savršena partija biljara između tri igrača. I više od toga, jer u slučaju kao što je Kosovo, moguće razumne opcije upropaštene su već samim uzrokom. Vrsta odgovora koji je izabrao NATO nalazi se na rubu međunarodnoga prava te političke i vojne djelotvornosti. Ali to nas ne smije navesti da zaboravimo tko je glavni krivac za ovu krizu. Jasno, Milošević nije Hitler, ali jest, kao strateg političkoga zločina, dostojni Staljinov nasljednik, na tragu onoga što Gilles Martinet naziva nacional- komunizmom. Milošević od Staljina preuzima gledanje na politiku kao na sukobljavanje u kojemu nema sporazuma ni kompromisa koji ne bi bili lažni, s uništavanjem protivnika kao jedinim ciljem. Ta je njegova karakteristika vjerojatno zaslužna za činjenicu da ga toliko mrze svi oni koji su s njime morali pregovarati. Najraširenije mišljenje je da on popušta samo kad postoji opasnost da ga ne unište (Daytonski sporazum). Za razliku od još jednog opasnog političara u toj regiji, Franje Tuđmana, Milošević je štedljiv sa svojim javnim nastupima i kombinira odlučne izjave s onima koje navode na pogrešan zaključak - da želi smiriti situaciju. A sve je to u službi glavnih ciljeva: ostati na vrhu unatoč svim formalnim promjenama i zadržati monopol na vlast koju je naslijedio iz komunističkog režima te stvoriti veliku Srbiju, kad je već razbijena jugoslavenska federacija u kojoj je Srbija imala nesumnjivo povlašten položaj. Dovoditi u sumnju Miloševićev neostaljinizam jednako je zaboravljanju na njegovu političku biografiju, a ona je savršeno dokumentirana njegovim djelima i izjavama, ali i izjavama njegovih suradnika. Počinje na Kosovu 1987.- 89., a sastoji se od niza ratova i genocida. Neuspješna proba obavljena je u Sloveniji, zatim se jačina sukoba povećava u Hrvatskoj i Bosni, a vjetar se sada opet okrenuo prema Kosovu. Svaki put ponavlja se njegova strategija kockanja. U nekoj kriznoj situaciji, a gotovo svaki put on ju je i izazvao, pojačava izazivanje kako bi protivnika naveo na djelovanje u težim uvjetima, zatim se baci na njega s mnogo jačim snagama, a pri tome manipulira medijima (u tome je pravi majstor) i nemilosrdno udara sve dok, ako je to moguće, ne uništi neprijatelja. Kosovo je bilo prvi pokus. Srpska je vojska na dogovoreno mjesto dovezla kamenje kako bi srpski agitatori, unaprijed pripremljeni, napali kosovsku policiju, a Milošević je držao govor na koji su stigli sami napadači i počeli pričati o tome da je njih napala policija. Sve je to Miloševiću dovoljno da pokrene u Beogradu medijsku kampanju čiji je konačni cilj bio represija nad Albancima i postupno uklanjanje umjerenih političara. Riječ je o staljinizmu s pozadinom u nacionalizmu nadahnutom pravoslavnom vjerom. 'Kosovo je srce Srbije', reći će Milošević kad bude kasnije organizirao demonstracije u Beogradu koje su na kraju prisilile predsjedništvo federacije da ukine autonomiju Kosova. Beogradska je televizija, i tada kao i danas, sredstvo za širenje laži i glasina i namjerno potiče tzv. domoljublje. 'Kučan je izdajnik i separatist' ili 'Vraćaju se ustaše' jako su djelotvorne poruke u vrijeme kad priprema napade na Sloveniju i Hrvatsku. Jasno, ako su demonstracije protiv njega, izgrede će izazvati policija, kako bi prisilila na ulazak u igru i njegovu omiljenu bazu, saveznu vojsku, koja će kasnije uvesti izvanredno stanje. Poslije udara na Kosovu, došlo je do neuspješnog pokušaja rušenja Kučana u Sloveniji, rata u Hrvatskoj gdje je podupirao srpsku manjinu koju je prethodno i sam digao na noge te napada na Bosnu, nakon što su mu propali prethodni pokušaji da i tamo primijeni isti recept. A okrutnost se stalno pojačavala. Masovna strijeljanja vukovarskih branitelja bila su samo najava budućih događaja. (...) Od Zvornika do Srebrenice, s osam do deset tisuća mrtvih na samo jednome mjestu, i unatoč nazočnosti UN-ovih vojnika. A poslije maloga predaha, evo nas opet na Kosovu. I tako sve do ovoga danas. Izazivanje NATO-a imalo je svoj učinak, a savezničko mrtvilo omogućilo je Miloševiću da dovrši san o etničkome čišćenju Kosova. Odbijanje intervencije, takve u kakvu se pretvorila, ne znači da ona, nakon svega što smo spomenuli, uz ostale karakteristike i sadržaje, i ako rat smatramo posljednjim rješenjem, nije bila potrebna. Na kraju krajeva, ovakva kakva jest, nije bila potrebna. Ali bilo bi previše prihvatiti mogućnost da genocidni Milošević pobijedi svoje kosovske žrtve. Žrtve koje, ako on pobijedi, sigurno ne bi bile i zadnje njegove žrtve. Taj je Srbin previše vjeran svojemu stilu, a da bilo kakvo pokazivanje optimizma ne protumači kao sudioništvo", piše Antonio Elorza, profesor političke misli na Universidad Complutense.