US CSM 24.V. ZASIĆENJE SUOSJEĆANJEM

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 24. V. 1999. Zamorenost suosjećanjem - stvaraju li bojazni medija stvarnost koju gledamo? "Ako je vjerovati političarima i medijima, patimo od zamora suosjećanjem. Britanski premijer Tony Blair optužio je BBC i CNN za 'zamorenost izbjeglicama'. Drugim riječima, kad jednom izvijestite o masovnim silovanjima, sljedeća takva priča više nije isto toliko vrijedna jer nije potpuno nova. Vidite jednu masovnu grobnicu i vidjeli ste sve... Zamorenost izbjeglicama možda je zavladala na nekim TV postajama, no kod mene se neće pojaviti sve dok se izbjeglice ne vrate svojim kućama.' I predsjednik Clinton je upozorio: 'Ne smijemo se prepustiti zamorenošću izbjeglicama. Ne smijemo zaboraviti istinske žrtve ove tragedije.' A Peter Jennings izvješćuje kako su ankete ABC News-a i Washington Posta otkrile da 'Amerikanci počinju pokazivati znakove zamora ratom protiv Jugoslavije.' Američka javnost može a i ne mora patiti od zamorenosti suosjećanjem, no većina medija se ponaša kao da je javnost uvijek na rubu toga. Unatoč nekoliko nedavno provedenih anketa koje upućuju na to da američka i europska potpora zračnom ratu na Balkanu slabi, drugi znakovi upućuju na to da javnost ostaje zabrinuta za izbjeglice. Američki Crveni križ skupio je 13.9 milijuna dolara pomoći za Kosovare od sredine travnja do sredine svibnja, a Britanci su za britanske agencije za pomoć prikupili do sada nezapamćenih 330 milijuna funta. Zašto, dakle, odjednom optužbe zbog zamorenosti izbjeglicama? Optuživanje medija za 'zamorenost' prešutna je objava političara da se boje kako bi pogrješke NATO-a koje su mediji emitirali u cijelom svijetu mogle potkopati javnu potporu za sukob. 'Ako bomba zaluta i pogodi rezidencijalnu četvrt ili kinesko veleposlanstvo, neću se praviti da to nije ništa novo', rekao je Blair. 'Jest novost. No jesu li na deseci tisuća života na Kosovu manje vrijedni zbog toga što o njima slučajno nije snimljen niti jedan film? Jesu li oni manje vrijedni i nedostojni studijske rasprave jednostavno zbog toga što CNN i BBC, kao ni ostali, ne mogu ući na taj prostor?'(...) Napadanje medija zbog manjka pozornosti za izbjeglice također je i sredstvo kojim se Blair i Clinton mogu pokušati prikazati moralnijima. Mediji se ne brinu o ljudskoj tragediji kosovskih Albanaca, no mi se brinemo, tvrde, zapravo, Blair i Clinton. Kako bi to naglasili, obojica Kosovo uspoređuju s holokaustom, a jugoslavenskoga Predsjednika s Hitlerom. 'Iako njegovo etničko čišćenje nije isto što i etničko uništavanje holokausta', rekao je Clinton, 'to dvoje je povezano - oboje je podla, unaprijed smišljena, sustavna opresija, potaknuta vjerskom i etničkom mržnjom.' No Blair i Clinton - kao i brojne ankete - s optužbama 'zamora' nešto imaju na umu. A to je da većina medija izbjegličku katastrofu ne stavlja ispred bilo kojega drugog aspekta rata - a ni Kosovo ne stavljaju ispred ijedne druge krize.(...) Kako bi vijest bila novost, na krizu se sve češće mora gledati kao na jedini najvažniji događaj u eteru. Čak i tada, ta kriza ima ograničeno vrijeme trajanja koliko može biti u središtu pažnje. Postojanje zamorenosti suosjećanjem o kojem se govorka medije mami da izvješćuju samo u vrijeme vrhunca krize, sklonost koja javnosti uskraćuje uvid u uvod ili rasplet događaja. Sama bojazan od zamorenosti suosjećanjem za medije je dovoljan razlog da skaču od jedne krize do druge - bez obzira na to što događaji na Kosovu, uništenje nakon tornada, šok koji se dogodio u Littletonu(...) imaju dugotrajniji razvoj. (...) Peripatetska priroda izvješćivanja o krizama znači to da se većina medijskih institucija oslanja na usluge dopisnika koji se premještaju onako kako to diktiraju krize - čineći većinu novinara stručnjacima za izvješćivanje o krizama umjesto stručnjacima za određenu zemlju ili područje. Washington Post, na primjer, svog je jedinog stalnog vanjskog dopisnika iz istočne Afrike premjestio na Kosovo, tako da o sukobima u Sudanu, Ugandi, Kongu, Etiopiji i Eritreji više nitko ne izvješćuje. A to je najgori učinak medijske zabrinutosti mogućnošću da bi javnost mogla postati zamorena suosjećanjem. Urednici i producenti ne biraju one priče, a dopisnici ne izvješćuju o onim događanjima za koja vjeruju da neće zaokupiti pažnju čitatelja i gledatelja. Tako za gotovo svakodnevne čarke u zoni zabrane leta iznad Iraka, ili neprestanu borbu Turaka s Kurdima, ili katastrofu u Sierra Leoneu koja se nastavlja nikakve novosti predstavljaju loše novosti. Nikakve novosti su zaborav. Blair je u svezi s time bio u pravu - javno mnijenje oblikuje se onime što čini novost, ne onim što ne čini. Miloševićeva kontrola slika koje dolaze iz Jugoslavije i s Kosova ograničava izvješćivanje o dijelu te krize, no što je isprika za manjak izvješća drugih katastrofa diljem svijeta? Ne radi se o vođenju medijskog propagandnog rata niti o zamoru javnosti suosjećanjem. Radi se o medijskom sustavu izvješćivanja iz svijeta. To nazivaju 'izvješćivanjem krize'", piše Susan Moeller, direktorica programa novinarstva Sveučilišta Brandeis u Bostonu.