ES 20. V. EL PAIS - ZAPAD U STUPICI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 20. V. 1999. Zapad u labirintu "Kako je to Europa upala u ovu zbrku? Da smo ranije znali ono što sada znamo o Miloševićevim planovima i ciljevima, NATO je već odavno mogao zaustaviti srpsko etničko čišćenje. Nevolja je, rekao je Henry Kissinger u jednom posve drukčijem kontekstu, 'kad je prostor za djelovanje maksimalno velik, a znanje, na kojemu se mora temeljiti djelovanje, ograničeno ili ga nema. A kad imamo te spoznaje, mogućnost utjecanja na događaje obično je minimalna'. Kad smo konačno počeli shvaćati koje su Miloševićeve namjere, naša mogućnost izbora tragično se smanjila. Teško je zamisliti koja se druga politika i mogla voditi u posljednje tri godine. Diplomacija Miloševića nije odvratila od njegovih namjera, ni prijetnja bombama, a do sada ga nisu obeshrabrile čak ni same bombe. Kosovo je do točke vrenja dovelo raspravu koja se kuha već dugo u SAD-u u vezi sa smjerom koji treba dati razvoju stanja u međunarodnoj politici. Iako se radi o novoj fazi stare rasprave koju vode pristaše izoliranja i pristaše povezivanja sa svijetom, položaj SAD-a, kao jedine preživjele supersile, daje dodatnu važnost i jačinu toj staroj raspri. Pat Buchanan, bivši pisac govora Richarda Nixona i vječni republikanski kandidat za mjesto predsjednika, tipični izolacionist stare škole, energično brani, s jasnim argumentima, tezu prema kojoj se treba opirati intervenciji na Kosovu. Buchanan tvrdi da SAD nema nikakvih državnih interesa u tome da staje na nečiju stranu u građanskome ratu na Balkanu. I da nema pravo upletati se u unutarnje probleme drugih država, a kad to čini, jedino što uspijeva jest pogoršati stanje za one kojima želi pomoći, kao što se dogodilo na Kosovu. Američke su bombe ujedinile Srbe oko odvratnoga Miloševića, olakšale njegovo etničko čišćenje, a svakoga dana ubijaju sve više nedužnih žrtava. Neka oni samo ratuju međusobno, kažu izolacionisti za Balkan. Kad se umore od međusobnog ubijanja, nastat će mir. Ne može se silom nametnuti mir zemlji natopljenoj mržnjom i poviješću. Kao što je jednom prigodom rekao i James Baker, državni tajnik George Busha: 'Ovaj nam se rat nimalo ne sviđa i uopće nam ne odgovara'. Zašto bi američki momci morali umirati na Kosovu? - pitaju se izolacionisti. Gledajući kroz povijest, SAD je uspješno izvučen iz svojega tradicionalnog izolacionizma samo u vrijeme kad su se javljale opipljive prijetnje državnoj sigurnosti. Jedna od takvih prijetnja bila je Njemačka u Prvom svjetskom ratu, zatim Njemačka i Japan u Drugom svjetskom ratu te Sovjetski Savez za vrijeme hladnoga rata. Smiješno je i pomisliti da je Miloševićeva Jugoslavija prijetnja koja bi se mogla usporediti s time. Osim toga, dodaju izolacionisti, kad namećemo vlastitu volju i glumimo suca, porotnika i krvnika cijeloga svijeta, drugi nas narodi gledaju sa sve više nepovjerenja i neprijateljstva. Što je najgore, nismo vjerni svojoj najboljoj tradiciji. Prema tome, sami postajemo sve gori i gori. Buchanan se slaže s Quincyem Adamsom, velikim državnim tajnikom s početka XIX. stoljeća: 'Gdje god se podigne zastava slobode i neovisnosti', rekao je on 1821., 'bit će naša srca, blagoslovi i molitve. Ali ta zastava ne prelazi naše granice u potrazi za čudovištima koja treba uništiti. Kad bi to učinila, postojala bi opasnost da se pretvori u svjetskoga diktatora. Više ne bi bila vlasnica vlastite duše'. (...) Privlačnost strategije bombardiranja jest u tome što američke gubitke svodi na najmanju moguću mjeru. Ali ako američki Predsjednik to zatraži, nema sumnje da će Kongres dopustiti uporabu kopnenih postrojba. Ankete pokazuju da bi to javnost poduprla. Na kraju krajeva, većina Amerikanaca protivi se izolacionizmu. Televizija im prikazuje očajna lica kosovskih prognanika, a Amerikanci misle da se nešto mora učiniti kako bi se zaustavilo etničko čišćenje i kako bi krivci bili kažnjeni. Za razliku od izolacionista, vjeruju da su na Balkanu ugroženi njihovi vitalni državni interesi. Robert Dole, republikanski kandidat za mjesto predsjednika na izborima 1996., izjavio je da 'je SAD zainteresiran za stabilnu, demokratsku i naprednu Europu'. (...) Ispravno je prikazivati Miloševića kao vraga. On, i samo on izazvao je tragediju u Jugoslaviji. Ali pogrešno je demoniziranje srpskoga naroda. I Srbi su žrtve. Tijekom Drugoga svjetskog rata najgori fašistički pokret, odmah poslije nacističkoga, bili su ustaše Ante Pavelića u Hrvatskoj. Ustaše su ubili stotine tisuća Srba. A već 1995. godine Hrvati predsjednika Tuđmana proveli su etničko čišćenje u krajini i prognali 200 tisuća Srba, okrutnošću koja se može usporediti s ovime što se događa s kosovskim Albancima. NATO tada nije reagirao ovako kako reagira sada. I sada, kad smo već stigli do te točke, kojim putem dalje? Kopneno ratovanje podrazumijeva mnoge logističke probleme i prijeti velikim gubicima, produljit će se sigurno do zime, a borbe bi se mogle voditi sve do Beograda. Nismo kadri odlučiti treba li srušiti Miloševića i suditi mu kao ratnome zločincu ili ponašati se prema njemu kao prema sugovorniku u pregovorima. Sada, kad raste želja za dokončanjem ovoga sukoba, i kad Rusi opet djeluju, Milošević će vjerojatno preživjeti, a budućnost će i dalje biti tmurna. Sada su sve mogućnosti grozne. A kosovska je tragedija jedan od onih srednjovjekovnih labirinta koji, čini se, nema izlaza", piše Arthur Schlesinger, bivši pomoćnik američkoga predsjednika Kennedya i profesor povijesti na sveučilištu New York.