ES 10.V.EL PAIS MILOŠEV.PLAN ZA KOSOVO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 10. V. 1999. Svršetak partije? "Sada, iako nije još sve sigurno, kad smo ušli u fazu koja se obično naziva završetkom partije šaha, Miloševićevo političko preživljavanje, barem još neko vrijeme, ne samo da se praktično prihvaća, nego se već smatra i uvjetom za traženje rješenja u pregovorima. To je cijena koja se mora platiti za umor Zapada (medijske demokracije teško podnose ovu vrstu ratovanja) zbog strategije koja nije donijela očekivane rezultate jer Zapad nije želio intervenirati kopnenim snagama kako bi Rusiju opet pridobio za suradnju, a ne čini se da će Rusija uskoro u ovoj krizi odigrati neku veliku ulogu pri traženju rješenja, ni da će Milošević biti uništen. To je implicite sadržano u skici sporazuma skupine G-8, a mogao bi se provesti ako ga bombardiranje kineskoga veleposlanstva u Beogradu ili neka neočekivana reakcija samoga jugoslavenskoga Predsjednika ne upropaste. Taj plan nije do kraja napisan, ali je Clinton izjavio da sada više ne želi 'potpunu pobjedu'. Potpuna bi pobjeda bila ne samo postizanje pet ciljeva 'od kojih se ne može odustati', kako su rekli saveznici, nego i povratak kosovskih izbjeglica kad budu zadovoljeni sigurnosni uvjeti te stabilnost cijele regije, a to bi značilo prethodno rušenje Miloševićeva režima (a usput i nekih drugih u tome području). To je bio cilj koji NATO nije objavio na početku akcije. Kako je rekao visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu Carlos Westendorp, 'ne možemo si dopustiti da ne pobijedimo Miloševića', a zamisao, bolje reći želja, bila je da će poslije njegova poraza u cijeloj regiji zavladati umjerene snage. Unatoč tome, postizanje toga cilja značilo je i nastavljanje rata, čak i promjenu njegova karaktera. Scenarij koji ovih dana sastavljaju saveznici mogao bi se označiti kao 'kako ne izgubiti, ali ni pobijediti', iako će NATO, a posebno Clinton, pokušati prikazati kao pobjedu ako se dobar dio srpskih snaga povuče s Kosova i ako tamo bude uspostavljena međunarodna uprava s međunarodnim snagama koje će štititi kaotičan i nepotpun povratak izbjeglica. U ovakvoj situaciji svi popuštaju: i SAD i NATO i Rusija. Nedostaje samo Milošević. Ali i on će popustiti. A Zapad se nada da će bez bombardiranja u Srbiji ili Jugoslaviji, politički i gospodarski izoliranoj i okruženoj državama u koje dolazi pomoć, Srbi na kraju shvatiti da nemaju nikakvu budućnost s Miloševićem. Tim se putem sve to trebalo i započeti. Sada postoji i teorija da se Miloševića privremeno treba spasiti ne samo za zaustavljanje bombardiranja, nego i za to da bi se stvorili uvjeti za njegov mogući politički pad. I vremenu treba dati malo vremena, a treba pomoći i oporbi. Milošević će, zbog svoje velike unutarnje snage i unatoč velikom broju NATO-ovih vojnika u susjednim državama, vjerojatno i dalje moći stvarati probleme i destabilizirati Crnu Goru i Bosnu. A time bi se opet moralo razmišljati o novoj NATO-voj vojnoj akciji, sa svim njezinim posljedicama. Drugim riječima, u svakom slučaju radi se o novoj partiji na ovoj ili onoj šahovskoj ploči, a pobjeda je odgođena. Možda je to i neizbježno. No, NATO je za sada uputio nejasnu i dvosmislenu poruku: da je na Kosovu povučena crvena crta koju Milošević ne smije prijeći i da Zapadu jako nedostaje pravo vodstvo (u svakome slučaju, jasno je da ga ima, u SAD-u i u Europi) i strategija. Za sada, Milošević je postigao svoj 'demografski cilj'. Već i prije rata pričao se crni vic u kojemu Rugova jugoslavenskoga Predsjednika pita zašto Crnogorci, kojih ima samo 600 tisuća, imaju svoju republiku, a dva milijuna kosovskih Albanaca samo pokrajinu unutar Srbije. Na to Milošević odgovara: 'Kad vas bude 600 tisuća, imat ćete i vi republiku'. Evo, još malo i bit će tako", piše Andres Ortega.