ES 11.IV.EL PAIS RUSIJA I KOSOVO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 11. IV. 1999. Uloga Rusije Svijet je prošloga petka proživljavao sate pune tjeskobe kakve nismo doživjeli još od vremena hladnoga rata, nakon što je ruski predsjednik Boris Jeljcin upozorio NATO na opasnost izbijanja europskog rata, 'čak i svjetskoga', koji bi mogla izazvati bombardiranja Srbije, a izjavio je i da neće tolerirati zauzimanje Jugoslavije kopnenim snagama. Dramatično upozorenje kasnije je poprimilo sve svoje nijanse, a SAD je objavio da je dobio ruska jamstva da se Rusija neće upletati u taj sukob. Ruski veleposlanici u glavnim gradovima velikih sila žurno su ohladili vatrenu i zbunjujući izjavu svojega Predsjednika. Unatoč tome, pogrešno bi bilo prezreti Jeljcinova upozorenja i smatrati ih nesolventnima i demagogijom. Rusija je i dalje druga svjetska nuklearna sila i ne smiju se dodavati nova poniženja dugom popisu njezinih nazadovanja. Iako tu postoje razlike, ni Europa ni svijet ne smiju zaboravati pouku iz Versaillesa. U poniženoj Njemačkoj niknula je klica nacizma. Ali moraju se sjetiti i da je odustajanje od intervencije tridesetih godina, sa svojim prologom u španjolskom građanskom ratu, donijelo četrdesete godine ovoga stoljeća i najveće ljudske tragedije u povijesti. Zapad krizu na Balkanu mora riješiti bez ponižavanja Rusije, ali i bez prepuštanja izravnih Miloševićevih žrtava njihovoj sudbini, a radi se o gotovo dva milijuna kosovskih Albanaca koje on sustavno progoni već deset godina služeći se svime, od ukidanja političkih prava do traženja konačnog rješenja masovnim protjerivanjem i ubijanjima. Ali rat je uvijek i nekakav neuspjeh, a svi sudionici balkanske tragedije moraju ga se kloniti. U tom se svjetlu treba gledati poziv UN-ova glavnog tajnika Kofija Anana da se taj rat završi. Pet uvjeta koje on postavlja za proglašavanje primirja ne razlikuju se od onih koje je nekoliko mjeseci prije toga Zapad postavio Miloševiću, a čije je odbacivanje izazvalo NATO-ovo bombardiranje. Ti napadi neće ostati bez rezultata ako jugoslavenski diktator sada pokaže spremnost na prihvaćanje Ananovih uvjeta. Najizravniji način da Moskva opet dobije svoju ulogu jest da iskoristi svoj utjecaj i uvjeri Miloševića da su pet Ananovih zahtjeva jedini način za zaustavljanje napada. A ako Milošević odbije? To je pravo pitanje, a to je bilo glavno pitanje i tijekom cijele prošle godine. Ako se i ostavi po strani činjenica da Rusija ne može ući u rat zbog očajnog stanja u svojem gospodarstvu, ne može ni biti sudionik režima kakav je Miloševićev, koji je u svjetskoj povijesti zaslužio sramotno mjesto zbog etničkog čišćenja na Kosovu. Zapad bi Rusiju trebao uvući u traženje globalnog rješenja na Balkanu. Za to će morati žurno dati gospodarsku pomoć koju je već obećao sporazumima s MMF-om i Europskom unijom, ali Rusiji mora osigurati i dobro mjesto u skupini G-8 i kontaktnoj skupini, koje obje mogu pridonijeti dokončanju rata, a da se pri tome ne moraju žrtvovati preživjeli iz albanskog holokausta na Kosovu. Oni nikako ne smiju biti sitniš za plaćanje zamora koji se već nazire u javnosti nekih upletenih država. Zbog toga što je rat užasan, ali i zbog nekih, ne baš tako malih pogrešaka koje su saveznici počinili. NATO bi trebao pristati uz Ananov prijedlog i obećati da će zaustaviti bombardiranja čim Milošević ispuni pet uvjeta o kojima je govorio glavni tajnik UN-a, a među njima je i razmještanje međunarodnih vojnih snaga koje će jamčiti siguran povratak kosovskih Albanaca. Odbijanje toga uvjeta izazvalo je sadašnja bombardiranja, a nažalost nema pokazatelja da će jugoslavenski diktator promijeniti svoj stav. Dok se to ne dogodi, zapadni saveznici ne smiju popustiti svoj vojni pritisak. Ali ne smiju popustiti ni na političkom planu, na kojemu Njemačka inteligentno pokušava dati posebnu ulogu Rusiji", piše u uvodniku lista.