FR 20.IV.LE MONDE RUSKA REAKCIJA

FRANCUSKA LE MONDE 20. IV. 1999. Stvaran ili lažan ruski bijes "To je trebalo biti riješeno za nekoliko dana, a Rusija je izišla iz izolacije u koju se postavila govoreći, gotovo svim tonovima, protiv NATO-ove vojne intervencije na Kosovu. Nakon što je tri tjedna ratnički gestikulirala hladnoratovskom retorikom, ruska je vlast odlučila zauzeti svoje mjesto u uglađenijem diplomatskom procesu. Jeljcinovo imenovanje nekadašnjega premijera Černomirdina na mjesto 'posebnog predstavnika' omogućuje ubrzavanje ponovnog usklađivanja ruskoga diskursa. Iako je to imenovanje ponajprije namijenjeno unutarnjoj politici s ciljem slabljenja Jevgenija Primakova, to je i način da se Zapadu jasnije kaže da se Rusija neće prepustiti slijepom podupiranju režima Slobodana Miloševića. Čim je imenovan na to mjesto, Černomirdin je izjavio da Moskva podupire njemački mirovni plan i ponovila je da je isključeno 'bilo kakvo vojno uključivanje' u korist Beograda. (...) Nesporazumi su ostali u vezi s odlukom o početku bombardiranja i o prirodi 'međunarodnih' snaga na Kosovu. Ali su mogli biti riješeni u okviru UN-a, kako je rekla Moskva svojim sugovornicima. Jer, malo dalje od ratničkih govora i upozorenja NATO-u iza kojih ništa ne stoji, Jeljcin i Primakov ne osjećaju nekakvu posebnu simpatiju prema beogradskome režimu. Njih dvojica izjavili su 'da je Milošević težak partner'. Rusija, članica kontaktne skupine za Jugoslaviju, koja je Srbiju pozvala da potpiše sporazum iz Rambouilleta, utvrdila je da joj predsjednik Milošević nije ništa poklonio. Igor Ivanov, ministar vanjskih poslova, nekoliko se puta vratio neobavljena posla iz Srbije. Jevgenij Primakov vjerojatno je bio jako nezadovoljan svojim posredničkim djelovanjem 30. ožujka u Beogradu, kad mu Milošević nije nimalo popustio nego je od njega zatražio vojnu pomoć. Kremlju se baš i ne sviđa želja Jugoslavije da pristupi savezu Rusije i Bjelorusije, što je s oduševljenjem prihvatila većina nacional-komunista u Dumi. Iako Ivanov javno niječe etničko čišćenje na Kosovu, ruske vlasti ne žele, uz bjeloruskog diktatora Lukašenka, biti posljednja potpora režimu koji svi optužuju za provođenje zločina protiv čovječnosti. A Primakov i Jeljcin to su vjerojatno jasno rekli i svojim zapadnim sugovornicima. 'I Rusi su frustrirani zbog Miloševića', izjavio je jedan američki dužnosnik na početku sukoba. Već mjesecima vidi se da Rusija ne raspolaže pravim sredstvima za ostvarivanje pritiska na Beograd. A politička sredstva? Sva su njezina posredovanja propala. Gospodarska sredstva? Rusi su glavni jugoslavenski opskrbljivači plinom, s oko 3 milijarde kubičnih metara godišnje, ali to je slab argument za uvjeravanje srpskog Predsjednika da uzmakne. Naprotiv, Milošević, čiji je brat veleposlanik u Moskvi, zna kako iskoristiti podjele među ruskim političarima. S velikom je pompom primio komunističkog predsjednika Dume Genadija Seleznjeva, a vješto iskorištava prosrpsku histeriju nacionalističkih i komunističkih snaga. Prema tome, verbalno žestoke ruske reakcije ne mogu se objasniti kao potpora Beogradu. Čini se da su tu važna tri čimbenika. Prvi je Boris Jeljcin. Mjesecima nije bio u Kremlju pa je vjerojatno da ruski Predsjednik nije dobro procijenio veličinu i razvoj krize na Kosovu od kraja 1998. do početka 1999. Dezorganizacija njegove uprave, žrtve stalnih čistki, koja se bavi stalnom unutarnjom krizom, vjerojatno je kriva što šef ruske države nije najbolje informiran. Iznenađen neminovnošću NATO-ovih bombardiranja, Jeljcin se uvjerio da njegovo telefoniranje Clintonu, Chiracu i Schroederu nije dovoljno za sprječavanje početka vojnih operacija. Zato se pojavio na televiziji samo nekoliko sati prije početka napada, a njegov je nastup u Moskvi ocijenjen kao emotivan, čak i patetičan. 'Pozivam cijeli svijet...' Drugi je čimbenik tradicionalna mržnja ruske diplomacije i ruske vojske prema NATO-u. Moskva NATO i dalje smatra hladnoratovskom organizacijom i stalnom prijetnjom, a sporazum o zajedničkoj sigurnosti koji je trebao ujediniti sve države Zajednice Neovisnih Država zapravo je prazna školjka. Činjenica da se samo dva tjedna poslije pristupa Poljske, Mađarske i Republike Češke bombardira Beograd bez mandata UN-a doživljena je kao izazivanje. (...) Treći čimbenik koji objašnjava ruski ratoborni stav jest unutarnja politika. Primakov je premijer samo zato što ga podupire većina nacionalista i komunista u Dumi. A oni su NATO-ovo bombardiranje predstavili kao novi neuspjeh Borisa Jeljcina koji se upravo nalazi pred procesom smjenjivanja i prijete mu skandali zbog korupcije. (...) Uostalom, to bi mogle biti i izravne posljedice rata na Balkanu: vjerojatno jačanje nacionalista i komunista. Samo osam mjeseci prije izbora, ono malo liberala i demokratskih pokreta posve su marginalizirani na ruskoj političkoj pozornici", piše Francois Bonnet.