US WP 6.V. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 6. V. 1999. Traži se: osjećaj svrhe "'Kći Europe' bio je izraz kojim je Charles de Gaulle, u svojim mekšim trenucima, opisivao Sjedinjene Države. Kao i obično, francuski je vođa dopro do temeljne istine, ali je nepotrebno suzio svoje gledište: Europa i Amerika veći dio ovoga stoljeća prisno surađuju u međusobnom oblikovanju identiteta. One se sad time bave na Kosovu", piše Jim Hoagland. "Rat u području je neizvjestan, dok se Srbi i saveznički ratnici bore na velikoj udaljenosti, a diplomati počinju zamućivati ciljeve koje su njihovi vođe prvotno predstavili kao nepromjenjive. Ni borbe ni dogovaranja zasad ne daju obrise jasnog, održivog ishoda. No rat na Kosovu potresa ugodne slike koje o sebi imaju Stari kontinent i Novi svijet, a koje su se ukorijenile u ovom desetljeću. Suptilan ali važan zadatak u upravljanju ishodom ovoga rata jest da atlantski vođe osiguraju izlaz Europe i njezina moćnijeg potomka iz sukoba s realnim i spojivim novim slikama o sebi i jedan o drugom. Čak više od Bosne, Kosovo Europljane podsjeća na dvije osnovne činjenice: kulturna i etnička različitost koju kontinent cijeni ima svoju mračnu stranu. Europa nije muzej, tematsko zabavište ili bezvrijedna tržnica. Drugo, unatoč svojoj gospodarskoj snazi i institucionalnoj kreativnosti, EU nema ni volje ni sposobnosti da se sama bori u modernom ratu. Kosovo će pomoći odrediti hoće li to ona ikad moći. Američka spremnost na vojno vodstvo u svladavanju krvavog građanskog rata na Balkanu također razbija vjerodostojnost dvije prevladavajuće slike o američkoj ulozi u svjetskim poslovima, koje su se ukorijenile poslije hladnog rata. Jedna od tih slika bila je sablast neoizolacionističke Amerike. Američki internacionalisti, ojađeni nedostatkom putovnica u posjedovanju nedavno izabranih članova Kongresa ili drugim znakovima ograničenosti, upozoravaju na opasnost da Amerika okrene leđa svijetu u kojem nema sovjetske prijetnje. No druga slika, koju su vani vidjeli silno jasno, slika je imperijalističke Amerike, Amerike odlučne da zapovijeda svojim partnerima i neprijateljima te donosi unilateralne odluke. Mnogi stranci govorili su o američkom hegemonu koji ne preza ni od čega da bi političke sustave i gospodarska tržišta drugih oblikovao prema vlastitoj slici. No na Kosovu, zbiljske Sjedinjene Države žrtvuju vojnu djelotvornost da bi održale ujedinjenu bojišnicu s drugih 18 članica NATO-a, iako američki piloti obavljaju između 65% i 80% borbenih misija u području. Stvarne Sjedinjene Države obećaju pomoći organizirati jedan od najskupljih i najneizvjesnijih pokušaja obnove u povijesti. Ta dvojnost zbunjuje ideologe s obje strane Atlantika. Pat Buchanan i francuski komunisti zahtijevaju jednostavne odgovore, zanemarujući činjenicu da su američki potencijal u svjetskim poslovima kao i njezina zaokupljenost samom sobom oboje golemi - i međusobno sukobljeni. Te snage sjaje i blijede s vanjskim okolnostima te se pomiruju u neurednim kompromisima. Francuska politička znanstvenica dala mi je vlastito jednodimenzionalno objašnjenje američkih motiva i namjera u ovom ratu: 'Jasno je da Amerika mora produžiti svoje vodstvo u NATO-u kako bi održala nedirnutom svoju prevlast u Europi. Zašto to inače činiti i prisiljavati Francusku i Britaniju da vas slijedi?' Slobodan Milošević je, smatra ona, ušetao u američku zamku. Smatrajte ovo gledište pogrješnim, kao što ga ja vidim. No ono ima smisla što se tiče nacionalne psihologije: dok se u Europi i Sjedinjenim Državama dvostruki šokovi Miloševićeve surovosti i intervencije NATO-a rasplinjavaju, stare će stereotipe ponovno braniti - kako izolacionizmu skloni poljoprivrednici iz Appalachija tako i nemoguće makijavelistički raspoloženi francuski politički znanstvenici. To je posebno istinito u ratu gdje ne postoje nikakvi vidljivi, opipljivi ili neposredni američki nacionalni interesi koji bi sapinjali javno mnijenje. Predsjednik Clinton predviđa da će američko vodstvo na Kosovu održati Europu stabilnim, prosperitetnim trgovinskim partnerom, voditi novom mirnom razdoblju u ljudskim pravima i prosperitetu na Balkanu i održati NATO djelotvornim čuvarom svjetske stabilnosti. (...) To su apstrakcije i predviđanja, koje mogu pomesti politika i politička potreba koja naglo mijenja smjer. Zaljevski je rat bio jednostavniji: opis nacionalnog interesa bila je nafta. George Bush je također obećao da će bitka s Irakom oblikovati 'novi svjetski poredak'. No on nije morao ovisiti o tom razlogu kao o ratnom cilju, i napustio ga je čim je vratio kuvajtska nalazišta nafte. Clinton se sad suočava s dva neposredna izazova. Smanjuje se njegovo vremensko obzorje da Srbe bombardiranjem natjera na mir, a rastu pitanja o strategiji koju je izabrao. On treba istaknuti žestinu nad trajanjem i nad političkim jedinstvom. On treba dovesti zračni rat kraju prije, ne kasnije, prelaženjem na koaliciju spremnih zemalja radije nego pod NATO kišobran. Američka čuvstvena reakcija na povratak tri američka vojnika koje su Srbi držali u zatočeništvu pokazuje da emocije i psihologija mogu biti nepredvidljivi aduti u ovom sukobu. Izazov broj dva predstavlja upravljanje tim adutima s jasnoćom svrhe. Clinton je grješio što je zamutio uvjete za bombašku stanku i uvođenje međunarodnih 'sigurnosnih' snaga na svojoj slabo pripremljenoj konferenciji za tisak u ponedjeljak. On mora pružiti jasnoću, osjećaj svrhe i predanost načelu koje će Ameriku i Europu voditi prema odredištima koja je on obećao na početku ovog putovanja."