ES 3. V. EL PAIS - O KOSOVU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 3. V. 1999. Rubikon "NATO-ov sastanak na vrhu koji je završio 25. travnja prihvaćanjem dokumenta pod nazivom 'Novi strateški koncept' mogao bi biti prijelaz preko Rubikona i kopernikanski zaokret najnovije povijesti svijeta koji, čini se, može pokrenuti događaje s nepredvidljivim posljedicama. Možda se to zbog toga obavilo u mraku i podmuklo, iza leđa javnosti i bez najave, rasprave i prethodne pripreme u medijima. Istina je da je sastanak održan svečano, budući da se morala obilježiti pedeseta obljetnica osnivanja. I pretpostavljalo se da će na njemu biti prihvaćena neka deklaracija kojom će se pokušati opravdati jednostranu uporabu vojne sile bez dopuštenja Vijeća sigurnosti UN-a. Ali nije se očekivala brza i neodgovorna odluka kojom će se jednim potezom pera pogaziti međunarodno pravo. Ako je Julije Cezar prešao Rubikon ne pokoravajući se rimskome Senatu, i NATO je učinio to isto, jer Vijeće sigurnosti je svjetski senat. Jesu li vođe NATO-a bili svjesni toga kad su to potpisivali? Možda nisu, jer im je njihov kratkovidni pragmatizam omogućio da povjeruju da se radi samo o 'retroaktivnom potvrđivanju' sumnjive zakonitosti bombardiranja na Balkanu. Ali učinili su to ne opravdavajući bombardiranje kao 'izuzetak od pravila', nego su ga konačno potvrdili (a zbog toga su se, ako ništa drugo, trebali barem loše osjećati) kao presedan kojim se dopuštaju budući samovoljni recidivi, što znači da će se pogaženo pravilo do kraja napustiti. A sve to, naravno, u skladu s načelima liberalizma i humanitarnog djelovanja. Tako se opet vraća filozofija 'suca za vješanja', tradicionalna u američkoj 'kulturi granice', kad se zbog nepostojanja zakona zadovoljavanje pravde u uzima u vlastite ruke. To se i moglo očekivati od Clintona, ako se uzme u obzir 'američka izuzetnost', ali ne i od europskih predstavnika koji bi trebali vrjednovati građansku kulturu poštovanja načela formalne zakonitosti. A nije riječ o formalizmu nego o običnoj racionalnosti. Stara je to rasprava o reformi i raskidu sa starim pravilima igre kao načinu njihova mijenjanja kad više ne funkcioniraju. Naš prijelaz na demokraciju, koji je trebao biti reforma važećih zakona s brižljivim poštovanjem onoga što stoji u njima, pokazao je da je bolja reforma nego raskid koji su predlagali revolucinari i pristaše naglih promjena. NATO se, naprotiv, suočen s nužnim mijenjanjem pravila igre u Vijeću sigurnosti UN-a koje više ne funkcionira, nije odlučio za reformu, nego za raskid. Naravno, čini se da je to praktičnije, brže i djelotvornije. Ali samo kratkoročno, jer nije djelotvorno na dulji rok, jer se time stvara samo pravna nesigurnost. A ta pravna nesigurnost, uvedena 25. travnja, stvorit će još više nereda na međunarodnoj razini od ovoga koji se pokušava zauzdati uporabom sile. To će opet povećati potrebu za novom silom kako bi se smanjila sve veća nesigurnost i bit će nam potreban sveprisutni Levijatan na svjetskoj razini. A to je Hobbesova dvojba: kako stvoriti politički poredak koji je sposoban prevladati ratni nered? Postoje samo dvije mogućnosti. Prva je 'sporazumna', a temelji se na multilateralnom pravnom sporazumu koji je nadahnuo i stvaranje UN-a i stvaranje Europske unije. Druga je 'imperijalistička', a temelji se na jednostranom monopolu na uporabu sile. Čini se da se predsjednik Clinton bez ikakvog promišljanja odlučio za ovu drugu mogućnost u ime 'političkog realizma'. Zato se protivi stvaranju međunarodnog suda za ratne zločine, zato ne sluša multilateralnu Svjetsku trgovinsku organizaciju i zato de facto potvrđuje ukidanje Vijeća sigurnosti UN-a. A sve to s izričitim pristankom premijera Aznara koji je to potpisao u ime španjolskoga naroda. Za to će morati položiti račun pred Vijećem zastupnika", piše Enrique Gil Calvo.