ES-RATOVI-BOMBARDIRANJA-INTERVENCIJE-Politika ES 3. V. EL PAIS - O KOSOVU ŠPANJOLSKAEL PAIS3. V. 1999.Rubikon"NATO-ov sastanak na vrhu koji je završio 25. travnja prihvaćanjem dokumenta pod nazivom 'Novi strateški koncept' mogao bi
biti prijelaz preko Rubikona i kopernikanski zaokret najnovije povijesti svijeta koji, čini se, može pokrenuti događaje s nepredvidljivim posljedicama. Možda se to zbog toga obavilo u mraku i podmuklo, iza leđa javnosti i bez najave, rasprave i prethodne pripreme u medijima. Istina je da je sastanak održan svečano, budući da se morala obilježiti pedeseta obljetnica osnivanja. I pretpostavljalo se da će na njemu biti prihvaćena neka deklaracija kojom će se pokušati opravdati jednostranu uporabu vojne sile bez dopuštenja Vijeća sigurnosti UN-a. Ali nije se očekivala brza i neodgovorna odluka kojom će se jednim potezom pera pogaziti međunarodno pravo. Ako je Julije Cezar prešao Rubikon ne pokoravajući se rimskome Senatu, i NATO je učinio to isto, jer Vijeće sigurnosti je svjetski senat.Jesu li vođe NATO-a bili svjesni toga kad su to potpisivali? Možda nisu, jer im je njihov kratkovidni pragmatizam omogućio da
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
3. V. 1999.
Rubikon
"NATO-ov sastanak na vrhu koji je završio 25. travnja prihvaćanjem
dokumenta pod nazivom 'Novi strateški koncept' mogao bi biti
prijelaz preko Rubikona i kopernikanski zaokret najnovije
povijesti svijeta koji, čini se, može pokrenuti događaje s
nepredvidljivim posljedicama. Možda se to zbog toga obavilo u mraku
i podmuklo, iza leđa javnosti i bez najave, rasprave i prethodne
pripreme u medijima. Istina je da je sastanak održan svečano,
budući da se morala obilježiti pedeseta obljetnica osnivanja. I
pretpostavljalo se da će na njemu biti prihvaćena neka deklaracija
kojom će se pokušati opravdati jednostranu uporabu vojne sile bez
dopuštenja Vijeća sigurnosti UN-a. Ali nije se očekivala brza i
neodgovorna odluka kojom će se jednim potezom pera pogaziti
međunarodno pravo. Ako je Julije Cezar prešao Rubikon ne
pokoravajući se rimskome Senatu, i NATO je učinio to isto, jer
Vijeće sigurnosti je svjetski senat.
Jesu li vođe NATO-a bili svjesni toga kad su to potpisivali? Možda
nisu, jer im je njihov kratkovidni pragmatizam omogućio da
povjeruju da se radi samo o 'retroaktivnom potvrđivanju' sumnjive
zakonitosti bombardiranja na Balkanu. Ali učinili su to ne
opravdavajući bombardiranje kao 'izuzetak od pravila', nego su ga
konačno potvrdili (a zbog toga su se, ako ništa drugo, trebali barem
loše osjećati) kao presedan kojim se dopuštaju budući samovoljni
recidivi, što znači da će se pogaženo pravilo do kraja napustiti. A
sve to, naravno, u skladu s načelima liberalizma i humanitarnog
djelovanja. Tako se opet vraća filozofija 'suca za vješanja',
tradicionalna u američkoj 'kulturi granice', kad se zbog
nepostojanja zakona zadovoljavanje pravde u uzima u vlastite ruke.
To se i moglo očekivati od Clintona, ako se uzme u obzir 'američka
izuzetnost', ali ne i od europskih predstavnika koji bi trebali
vrjednovati građansku kulturu poštovanja načela formalne
zakonitosti.
A nije riječ o formalizmu nego o običnoj racionalnosti. Stara je to
rasprava o reformi i raskidu sa starim pravilima igre kao načinu
njihova mijenjanja kad više ne funkcioniraju. Naš prijelaz na
demokraciju, koji je trebao biti reforma važećih zakona s
brižljivim poštovanjem onoga što stoji u njima, pokazao je da je
bolja reforma nego raskid koji su predlagali revolucinari i
pristaše naglih promjena. NATO se, naprotiv, suočen s nužnim
mijenjanjem pravila igre u Vijeću sigurnosti UN-a koje više ne
funkcionira, nije odlučio za reformu, nego za raskid. Naravno, čini
se da je to praktičnije, brže i djelotvornije. Ali samo
kratkoročno, jer nije djelotvorno na dulji rok, jer se time stvara
samo pravna nesigurnost.
A ta pravna nesigurnost, uvedena 25. travnja, stvorit će još više
nereda na međunarodnoj razini od ovoga koji se pokušava zauzdati
uporabom sile. To će opet povećati potrebu za novom silom kako bi se
smanjila sve veća nesigurnost i bit će nam potreban sveprisutni
Levijatan na svjetskoj razini. A to je Hobbesova dvojba: kako
stvoriti politički poredak koji je sposoban prevladati ratni
nered? Postoje samo dvije mogućnosti. Prva je 'sporazumna', a
temelji se na multilateralnom pravnom sporazumu koji je nadahnuo i
stvaranje UN-a i stvaranje Europske unije. Druga je
'imperijalistička', a temelji se na jednostranom monopolu na
uporabu sile. Čini se da se predsjednik Clinton bez ikakvog
promišljanja odlučio za ovu drugu mogućnost u ime 'političkog
realizma'. Zato se protivi stvaranju međunarodnog suda za ratne
zločine, zato ne sluša multilateralnu Svjetsku trgovinsku
organizaciju i zato de facto potvrđuje ukidanje Vijeća sigurnosti
UN-a.
A sve to s izričitim pristankom premijera Aznara koji je to potpisao
u ime španjolskoga naroda.
Za to će morati položiti račun pred Vijećem zastupnika", piše
Enrique Gil Calvo.