ES 5.IV.EL PAIS ORTEGA O BOMBARDIRANJU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 5. IV. 1999. Politička inferiornost tehničke superiornosti "Zapadni je čovjek upao u veliko proturječje: želi zapovijedati, ali se ne želi izlagati prevelikoj opasnosti. A ovo što se sada događa u Jugoslaviji moglo bi ga natjerati da manje zapovijeda, a vjerojatno će morati i mnogo više riskirati. Nakon što je 50 godina živio od odvraćanja od ratovanja, Atlantski savez, sada proširen na istok, morao je odgoditi proslavu svojega rođendana zato što se sada prvi put nalazi u ratu, u Jugoslaviji, a u tom ratu na kocku stavlja živote tisuća muškaraca i žena, ali i svoju vjerodostojnost. Čini se da je Henry Kissinger, koji se tako inteligentno prevario u tolikim svojim analizama i prognozama još od pada Berlinskoga zida, ovoga puta u pravu kad kaže da 'NATO ne može preživjeti ako sada odustane i ne postigne cilj: zaustavljanje pokolja'. No, s pravom se možemo zapitati hoće li taj cilj biti dovoljan. Jer, iako se NATO jako promijenio, još su se više promijenile i savezničke države koje su njegove članice. Te iste sile, u vrijeme kad su bile imperijalističke, bile su spremne podnijeti ratne žrtve samo zato da bi mogle zapovijedati. I ne tako davno, kad je u pitanju bila njihova životna važna hrana, nafta koja uvjetuje život naše civilizacije, nakon što je Irak zauzeo Kuvajt, iako je učinjeno sve što je bilo moguće kako bi gubici Atlantskog saveza bili što manji u sukobu sa Sadamom Huseinom. A u ratu za Kosovo Zapad opet ne želi dovoditi u opasnost živote svojih vojnika. To je shvatio Milošević, a prije njega i Sadam Husein. I iskoristili su to. Taj pokušaj ukidanja razlike između ratovanja i humanitarnog djelovanja, kako to kažu neki analitičari, kriv je što obrambenoj nadmoći pri obrani u bilo kakvoj vrsti rata sada moramo dodati i slabost zbog toga što je prioritet izbjegavanje žrtava. Jer Milošević razmišlja: 'prestat će'. A ovoga puta moglo bi se dogoditi da to ne prestane. Postoje objašnjenja za takvo ponašanje koje, u mnogim, ali ne i svim aspektima, može biti i pozitivno, pri kraju ovoga krvavoga stoljeća. Na Kosovu nije u igri teritorij nijedne od država članica, nije u pitanju ni sigurnost zapadne Europe, nego sigurnost Europe, kako kažu. Europski sukobi iz prve polovice ovoga stoljeća, hladni rat, nasilna dekolonizacija i, kad je riječ o SAD-u, vijetnamska trauma i operacija u Somaliji, pridonijeli su učvršćivanju takvoga ponašanja. Ali je za to zaslužno ponajprije preveliko povjerenje u tehnologiju, u zapadnu tehnološku nadmoć, zbog čega se povjerovalo da se samo bombama mogu riješiti neki problemi i slomiti nečija volja. A o tome je talijanski general Giulio Douhet govorio već 1921., čija je knjiga o zračnoj sili u kasnijim sukobima imala vrlo kobne utjecaje. Jer, preveliko povjerenje u tehnologiju može se pretvoriti u političku slabost. Kako za Miloševića, tako i za Sadama, zračni napadi, unatoč obimu, odraz su nedostatka volje za izlaganje opasnosti vlastitih kopnenih postrojba. Unatoč tome, razvoj situacije može razmještanje kopnenih snaga učiniti nužnim, a to bi bila nova prekretnica. Cilj bi bio jasan: obraniti preostalo albansko stanovništvo na Kosovu i vratiti teritorij, a pri tome zaštititi i susjedne države te pružiti humanitarnu pomoć. A treba imati na umu da neće biti rješenja za cijelo to područje sve dok Milošević bude na vlasti u Beogradu. Jer, prema Clausewitzevoj terminologiji, Milošević je gravitacijsko središte ovoga rata, zato što politički tako određuje ne onaj koji napada, nego onaj napadnuti. Zauzimanje Srbije, unatoč tome, ne može biti prihvatljivo", piše Andres Ortega.