FR 21.IV.LE MONDE-REZULTATI BOMBA

FRANCUSKA LE MONDE 21. IV. 1999. Četiri tjedna ratovanja, a za kakve rezultate? Novinari lista Alain Frachon i Claire Trean pišu o ciljevima i rezultatima dosadašnjih bombardiranja Jugoslavije. U članku, između ostaloga, stoji: "Onakva kakvom su je prikazivali u Washingtonu, Bonnu, Londonu i Parizu, 'Saveznička snaga' trebala je biti kratka operacija sa sljedećim političkim ciljevima: potaknuti Miloševića da se vrati zapadnom mirovnom planu (u Washingtonu su vjerovali da će za to biti dovoljni jednotjedni zračni udari), dati mu izgovor 'vanjske agresije' ako mu bude potrebna kako bi na unutarnjem planu objasnio prihvaćanje toga plana te sprječavanje predsjednika SR Jugoslavije da nastavi 'etničko čišćenje' Kosova. Ostaviti dojam na jugoslavenske časnike i stanovništvo kako bi i oni izvršili pritisak na njega. (...) Predstavljanje političko-vojnih ciljeva nije bilo bez proturječja. Dok su politički vođe rado govorili, posljednjeg tjedna u ožujku, da će se sve brzo obaviti (francuski ministar obrane Hubert Vedrine govorio je o 'nekoliko dana'), vojni su dužnosnici govorili da bi se zračni udari mogli produljiti na deset tjedana. Kako ne bi pružao informacije neprijatelju, NATO vrlo općenito govori o rezultatima bombardiranja, bez obzira radi li se o napadima zrakoplovima ili krstarećim raketama. (...) Čini se da je intenzitet zračnih udara malen. Za usporedbu, u zimskoj ofenzivi protiv Iraka svakoga je dana zabilježeno dvije tisuće letova. Ovoga puta NATO djeluje uz dva ograničenja: treba izbjeći civilne žrtve i pilote što manje izlagati opasnosti. Uz ta dva parametra, loše vrijeme prisililo je brojne pilote da se vraćaju u baze, a da nisu bacili bombe ni lansirali rakete. Do danas NATO je izgubio jedan 'nevidljivi' F-117 čiji je pilot spašen. S druge strane, zarobljena su trojica američkih vojnika na granici s Makedonijom. Prema riječima NATO-ovih glasnogovornika, 'Saveznička snaga' omogućila je uništavanje ili neutraliziranje dobroga dijela srpske protuzračne obrane. Na meti napada bile su vojne zračne luke najvećih gradova u SR Jugoslaviji (u Srbiji, na Kosovu, ali i u Crnoj Gori), tvornice za popravak civilnih i vojnih zrakoplova te integrirani sustav bitnica protuzračnih raketa. Vjeruje se da je uništeno sedam od 15 zrakoplova MiG-29, na zemlji ili u zraku. No, očito je da sredinom travnja srpska protuzračna obrana nije do kraja uništena. (...) Zbog opasnosti od produljivanja rata, Zapad je izradio diplomatsku strategiju kako bi pokušao nešto promijeniti. Europljani su dali ideju, a poduprli su je i u Washingtonu, da se cijeli problem premjesti u UN, s ciljem da Vijeće sigurnosti prihvati rezoluciju koja bi zahtjeve zapadnih država postavljene Miloševiću prenijela i na UN. Smisao cijeloga plana, koji pretpostavlja pristanak Rusije, bio bi povećavanje Miloševićeve izolacije i izbjegavanje mogućnosti da se kosovska kriza pretvori u svjetsku krizu. Sadašnje protivljenje Moskve uporabi sile u Jugoslaviji smatra se glavnim problemom. Vjeruje se i da je bilo kakvo iskorištavanje kopnenih snaga bez UN-ova pristanka, za Rusiju 'crvena crta' čiji prelazak ona neće tolerirati. Prema tome, bolje bi bilo imati Ruse na svojoj strani. Oni bi, uostalom, rado nekako pridonijeli pronalaženju rješenja, ali im Milošević ne pomaže. A opet, teško da će Moskva dati pristanak za operaciju protiv njega. Prema tome, započeta diplomatska inicijativa za sada nije nimalo korisna. Politički i vojni vođe brzo su promijenili određivanje ciljeva 'Savezničke snage'. General Clark izjavio je da će NATO uništiti sve do čega Milošević jako drži. Osim vojnih ciljeva, tu su uključeni i brojni industrijski ciljevi, telekomunikacije, elektrane, televizija, radio, ceste, mostovi itd. koji služe ili mogu poslužiti jugoslavenskoj vojsci. Određeno je nekoliko stotina ciljeva, a četvrtina njih već je uništena. Filozofija provođenja cijele operacije postala je nejasnija i u njoj ima sve više politike. Govori se o nanošenju takve štete SR Jugoslaviji da Miloševićev režim bude trajno oslabljen, kažu, kako bi on bio spremniji na popuštanje pred uvjetima koje mu Zapad postavlja u vezi s Kosovom. Poslije šest tjedana zračnih udara protiv Iraka 1991., podsjećaju nas, saveznicima su trebala samo četiri dana kopnene ofenzive da istjeraju iračke snage iz Kuvajta. A iz američkih se izvora saznaje da bi zračni udari 'Savezničke snage' mogli biti još i dulji te da bi se mogli provoditi sve do sredine ljeta. (...)"