ES 19.IV.EL PAIS:NEOVISNO KOSOVO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 19. IV. 1999. A zašto ne neovisno Kosovo? Carlos Taibo, profesor političkih znanosti na madridskom Universidad Autonoma, piše o Kosovu. U članku, između ostaloga, stoji: "Iznenađuje činjenica da, ako se uzme u obzir stanje, javnost uglavnom i dalje odbija bilo kakvu mogućnost samostalnog odlučivanja kosovskih Albanaca o svojoj sudbini. To sljepilo uzrokovano je u velikoj mjeri vojnim djelovanjem NATO-a koje samo najnaivniji povezuju s namjerom da se brane temeljna prava kosovskih Albanaca. A jasno je da bi se većina stanovnika Kosova, kad bi mogla ostvariti pravo na samoodređenje, odlučila za odvajanje od Srbije i, prema mnogim prognozama, stvaranje neovisne države. Čak i kad bi nedavni događaji, a među njima treba spomenuti veliku solidarnost Albanije prema izbjeglicama, nešto mogli promijeniti pri izboru u korist stvaranja zajedničke države, ima smisla razmišljati o zamisli, toliko raširenoj među nama, da neovisno Kosovo ne može donijeti ništa dobroga. Najprije riješimo jedno nepotrebno pitanje. Nema nikakva razloga za pretpostavku da neovisno Kosovo, kao država sa znatnim rudnim bogatstvima, hidrocentralama i zanimljivim geografskim smještajem, gospodarski ne može opstati. Znamo da su te rasprave stare. Ako nas vodi jedino kriterij mogućnosti opstanka, s planeta bi nestala većina država, a među njima, da ne idemo dalje, i Makedonija i Albanija. Prema tome, nije jasno zbog čega bi to Kosovo trebalo imati više izgleda za gospodarski opstanak u Jugoslaviji. Bojim se da taj problem nema nikakve veze sa stjecanjem neovisnosti. Posljednjih nekoliko tjedana posebno se jako naglašavala opasnost koju bi neovisno Kosovo donijelo zbog mogućnosti propadanja već samog po sebi krhkoga plana održavanja multietničke Bosne. Na to se najbolje može odgovoriti da oni koji potiču propadanje toga plana, Poplašeni i Karadžići, ne trebaju takve argumente. Oni su dovoljni sami po sebi. Njihovo postojanje navodi nas na zaključak da nijedno konačno rješenje kojim bi se posve isključila mogućnost stvaranja neovisnoga Kosova neće očuvati Bosnu kao multietničku državu. A ako kao argument ne služi više Bosna nego Makedonija, bit će dobro da se prisjetimo da je očuvanje potčinjenoga Kosova s bezakonjem do danas bilo samo izvor problema za njegovu južnu susjedu kojoj je opet, zbog te sumnjive stabilnosti, tolerirana ne baš popustljiva politika prema njezinoj albanskoj manjini. Ali, da se izbjegne nesporazum, treba objasniti zašto danas nismo rijetki mi koji smo branili multietničku državu u Bosni, a unatoč tome zahtijevamo samoodređivanje Kosova. Ono prvo učinili smo zato što shvaćamo da se ni na koji način ne smiju priznati posljedice državnog udara i vanjske agresije koji nas podsjećaju na fašističke režime iz nekih drugih vremena. A ovo drugo zahtijevamo zato što se već deset godina sustavno krše prava velike većine stanovništva na jednome teritoriju. Drugim riječima, branili smo Bosnu od nasilja i zahtijevamo samoodređivanje naroda Kosova. Srpska je vlada zatvorila vrata za sva ostala moguća rješenja, pa je i to odgovor na nasilje. Treba naglasiti i da zagovaranje samooodređenja Kosova ni na koji način ne niječe njegovu multietničnost. Oni koji su se u Beogradu opirali samoodređivanju iste su osobe koje su zatirale bilo kakvo postojanje multietničnosti. Čini se da je glavna politička snaga kosovskih Albanaca, Demokratska liga čiji je predsjednik Rugova, čvrsto odlučila izbjeći da se sa srpskom manjinom dogodi ono što se dogodilo s albanskom većinom. Njezin je plan stvaranje neovisnog Kosova koje će služiti kao most između dviju država koje su oduvijek u sukobu: Srbije i Albanije. (...) Četvrta tvrdnja dobiva oblik pitanja. Ako Kosovo ne smije biti neovisna država, o kome će ovisiti? Oni koji prihvaćaju tu pretpostavku odgovaraju gotovo jednoglasno: o Srbiji. A to čine čak i nakon što priznaju da politička panorama u Beogradu nije nimalo uzorna. Čini se da nema baš smisla razmišljanje da će se srpska politička pozornica toliko promijeniti da se preko noći mogu pojaviti uvjeti za davanje velike autonomije Kosovu. Razumnije bi bilo zaključiti da će, ako i bude mjesta za nastavljanje političkog puta iz Rambouilleta, tlačenje koje provodi srpska vlada na Kosovu, a nema naznaka da postoji nekakva decentralizacija u Srbiji, ostati jednako, s Miloševićem, Draškovićem, Šešeljem ili Džindžićem. (...)"