ES 25.IV.ABC WESTENDORP O KOSOVU

ŠPANJOLSKA ABC 25. IV. 1999. "Bože, kako dobar vazal..." "U sukobu međunarodne zajednice i Miloševića oko Kosova, Zapad bi počinio veliku pogrješku kad bi srpske građane poistovjetio s njihovim vođama, a ponašanje bosanskih Srba s ponašanjem njihove braće na drugoj strani Drine, u samoj Srbiji. NATO-ova bombardiranja sada ulaze u četvrti tjedan, a nije se dogodila nikakva srpska pobuna ovdje u Bosni i Hercegovini. Prema mojem mišljenju, uljudan, odgovoran i civiliziran način na koji su u ovoj krizi odgovorili, a i dalje odgovaraju bosanski Srbi, zaslužuje najveće pohvale. Beograd, za sada, nije uspio u pokušaju da manipulira sudbinom bosanskih Srba. Čini mi se da je još znakovitije to što su bosanski Srbi, mislim pri tome na obične ljude, a ne na ekstremiste koji tvrde da ih zastupaju, zrelo zaključili da je njihova sudbina u njihovim rukama, a ne u rukama beogradskoga satrapa. Znaju da je njihova budućnost u kretanju u drugome smjeru: prema učvršćivanju Bosne i Hercegovine kao demokratske, snažne i multietničke države. Svi mi ovdje zahvalni smo i impresionirani time. Ali smo i svjesni da su ovo kritični trenuci za cijeli Balkan. Sada je važnije nego ikada da građani Bosne i Hercegovine, Hrvati, Bošnjaci (muslimani) i Srbi, svi zajedno, pokušaju ispuniti ciljeve Daytonskoga sporazuma. Ne smije se izgubiti iz vida budućnost ove države. Bosna o kojoj ja govorim nije stara titoistička republika iz vremena prije rata, nego posve nova država, utemeljena na konceptu države kakva je izmišljena u Daytonu, sa zajedničkim ustanovama s ograničenim ovlastima i dva entiteta s visokim stupnjem autonomije. To je Bosna koja će biti dobrodošla u obitelj europskih država. Među Hrvatima i Srbima postoji uvjerenje da međunarodna zajednica radi u korist Bošnjaka, a to se uvjerenje temelji na činjenici da se samo Bošnjaci zalažu za jačanje zajedničkih državnih ustanova. Ali istina je da Bosna i Hercegovina ne može opstati bez punog sudjelovanja Hrvata i Srba. Bosna se temelji na etničkoj raznolikosti, a ne na odvajanju. Ako pogledamo statističke podatke, Bošnjaci su većina stanovnika u Bosni i Hercegovini. Ali ta nam tvrdnja ne daje pravo da radimo za interese Bošnjaka, a na štetu Hrvata i Srba. I Daytonski sporazum to sprječava. Naprotiv, kao najbrojniji stanovnici države, Bošnjaci imaju pravo i dužnost da rade na tome da se Hrvati i Srbi ugodno osjećaju u Bosni i Hercegovini. I upravo tu zajedničke ustanove moraju odigrati glavnu ulogu. One su ključ budućnosti Bosne i Hercegovine. To je temelj na kojemu se trebaju postaviti stupovi dvaju entiteta i njihovih ustanova. Ali djelovanje i jednih i drugih stalno sprječavaju opstrukcija i nepopustljivost onih koji se smatraju nečijim ekskluzivnim predstavnicima, a isključuju ostale narode. Sve političke snage moraju, ako zaista žele služiti narodu, dobronamjerno pridonositi i sudjelovati u radu ustanova. Ako to ne čine, izdaju ljude Bosne i Hercegovine, a njihove bi interese trebali zastupati. Zašto se političke stranke tako ponašaju? Odgovor je to da, za razliku od većine građana ove države, političari nisu promijenili mišljenje poslije završetka rata. Oni znaju samo za kulturu sukobljavanja. O kompromisima se ni ne razmišlja. Ultranacionalisti svih triju etničkih zajednica i dalje su isti oni koji su bili i ranije, oni ne prestaju pjevati stare i dosadne pjesme kojima se kompromis i pregovori izjednačavaju s predajom teritorija između pobjednika i pobjeđenih. Zar nije došlo vrijeme da Bosna i Hercegovina počne plesati na neku drugu glazbu? Ne može biti pomirbe i konačnog mirnog rješenja u državi sve dok ekstremisti koji su narod poveli u rat i dalje budu na upravnim položajima. A takvo je stanje, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na cijelome Balkanu. Dok su stari nacionalistički vođe i ratni huškači i dalje na vlasti, moglo bi biti još Kosova. Etničko čišćenje koje užasnuto promatramo u nekoliko proteklih tjedana jasno pokazuje da se ne poštuju etničke manjine. No, kako bi se manjine i mogle poštovati kad interesima većine tako očito manipuliraju sebični i narcisoidni političari pri ostvarivanju vlastitih ciljeva? U ispitivanjima javnog mišljenja većina bosanskih građana dva je puta pokazala da sve manje podupire političke opcije koje su preživjele kraj rata. No, u istim anketama vidi se i da većina njih kaže da nikada neće glasovati za političke opcije neke druge etničke skupine. To kažu zato što se i dalje boje svojih susjeda. Reagiraju nagonski, braneći se. Možda je to neizbježna ostavština tragičnoga rata u Bosni i Hercegovini. Ali to jasno pokazuje i na koji način ultranacionalisti zlorabe strah kako bi se održali na vlasti. Jer, ako to nije tako, zašto hrvatski nacionalisti Bošnjake optužuju za urotu i pokušaj stvaranja fundamentalističke islamske države? Zašto bošnjački vođe ne posvete više pozornosti i interesa stvaranju idealne multietničke države? Zašto ekstremisti u republici srpskoj čine sve što je u njihovoj moći kako bi stvorili političku nestabilnost? To nije pravi izlaz. To su igre starih političara. Tragedija je u tome što tim starim pjesmama često varaju ljude Bosne i Hercegovine. Većina njih dobri su ljudi i zaslužuju integraciju u civiliziranu obitelj europskih država. Žele umjerenost i demokraciju, iako su i oni, kao i većina europskih građana, imali tu nesreću da moraju trpjeti jaram diktature. Umjerenost će pobijediti kad Milošević izgubi, na dobrobit svih ljudi ove regije. No, za sada, usred ove velike krize koja svakoga dana pogađa ne samo njihovu braću s druge strane Drine, nego i njihove rođake i prijatelje, bosanski Srbi pružaju primjer zrelosti i suzdržljivosti, a čovjek ne može odoljeti iskušenju i prisjetiti se, u ovome raspoloženju, riječi iz Pjesme o Cidu: 'Bože, kako dobar vazal... kad bi dragi Bog čuo te riječi'", piše Carlos Westendorp, visoki povjerenik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu.