IT LA STAMPA 28.III.D'ALEMA-INTERVENCIJA

ITALIJA LA STAMPA 28. III. 1999. Naša posljednja tjeskoba "Objašnjavajući zapadnjački rat na Kosovu, u petak u skupštini, predsjednik vlade D'Alema više je puta pribjegao jednoj vrlo jakoj riječi, koja se rijetko pojavljuje u klasičnim političkim govorima, a još rjeđe u onima o međunarodnim odnosima, diplomata ili stručnjaka naviknutih na, tehnički konkretne, suhe, hermetične rječnike. Više je puta govorio o osjećaju tjeskobe, koja u ovim trenucima teškog iskušenja razumljivo obuzima Talijane: u lice je pogledao osjećajima i bijesovima koje izaziva rat. Nije se ograničio na to da političkim profesionalcima izloži svoju strategiju: gledao je u dušu građana, nastojeći imenovati ono što svaki Talijan osjeća dok proučava zemljovide, ili dok gleda razmještanje snaga u bazama u Avianu ili Gioia del Colle, ili kada iznad vlastite glavu čuje sve te pomake bombardera, onu zastrašujuću tutnjavu duž Jadrana.(...) Postavlja građanina pred neku vrstu zrcala, i poziva ga da u njemu vidi odraz ne samo svojih strahova već i strahova drugih: 'Sudjelujem u tjeskobi ovih trenutaka, no vjerujem da nije ispravno zaboraviti da tjeskoba počinje s pokoljem u Vukovaru, sa skupnim grobnicama, s etničkim silovanjima: mnogo, mnogo prije vojne intervencije NATO-a'.(...) Pojava uračunavanja humantiranih aspekata, u zapadnoj diplomaciji, ne rađa se slučajno i nije odvojiva od prilično preciznih interesa. Ona se rađa u prvom redu širenjem ratova koji nisu više uporedivi s klasičnim građanskim ratovima, jer se oni u biti vode protiv civila.(...) Tu je pravo na humanitarno upletanje dobilo obilježje krajnje žurnosti, a radi nevladinih organizacija, posebice organizacije 'French Doctors', počelo se govoriti o humanitarnim intervencijama, ne više sa svrhom da se štiti neka država, već ljudska osoba kao takva. I s te točke gledišta D'Alema uvodi novosti: rat NATO-a protiv srpske vojske 'nastavlja već započete ratove'. Ti Miloševićevi, više nisu građanski sukobi. To su pravi ratovi protiv drugih država i protiv same vlastite nacije. To znači da humanitrana etika, sve više, naginje tomu da postane pravno pravo - dužnost i konkretan interes stabilnosti, prvenstveno u vječnoj barutani Europe, što je Balkan. Jako polako krči si put ideja o jednom međunarodnom pravu koje ograničava apsolutne suverenitete, koje nadvladava ograničenja jedne organizacije, Ujedinjenih naroda, koja nije samo paralizirana ruskim i kineskim vetima već je ostarjela dajući prednosti državama umjesto pojedincima.(...)", piše Barbara Spinelli.