FR 28.III.LIBERATION-POLURATOVI

FRANCUSKA LIBERATION 28. III. 1999. Najgori su poluratovi "I poslije gotovo šezdeset godina utjecanja zračnim udarima, dolazi se do okrutnoga zaključka: oni nisu dovoljni 'za prisiljavanje neprijatelja da se pokori', prema Clausewitzevoj formuli, ako nisu uvod u intervenciju kopnenim snagama. Od nacističkih zračnih udara na Veliku Britaniju do američkih zračnih udara na Hanoi i Haiphong, a da o Perzijskom zaljevu i ne govorimo, popis je dug kao i jadikovanja. Bombardiranja, kao jedina sredstva, obična su gestikulacija. A njihov ubilački karakter nije zbog toga ništa drukčiji. Uvijek imaju isti rezultat: jačaju nacionalno jedinstvo, jačaju nacionalizam i ohrabruju otpor. Kad je riječ o gestikuliranju, teško se može naći bolji primjer od NATO-ova bombardiranja Srbije. Istina, time se pokazuje dobra volja Zapada, ali čini se da je njihova glavna vrlina skidanje odgovornosti sa zapadne javnosti zbog humanitarne tragedije koja se odvija. A imaju još jednu svrhu, ne tako dobro uočljivu i slavnu: zauzdati režime ne dovodeći u pitanje njihovo postojanje smanjivanjem vojne sile kojom raspolažu, kako bi se promijenili odnosi snaga u regiji. Zračni udari vrlo su omiljeni među časnicima: svi se oni opiru bilo kakvoj kopnenoj intervenciji u strahu da će im to donijeti previše gubitaka, a to demokratske vlade uvijek jako loše podnose. I ovoga puta Bill Clinton i svi NATO-ovi zapovjednici lijepo su obećali da neće biti kopnene vojske koja bi Miloševića prisilila da prihvati europski mirovni plan. Ili treba zaustaviti širenje etničkoga čišćenja koje se jako raširilo u svijetu, a Balkan će pri tome biti odlučujući primjer, budući da se nalazi u srcu Europe koja svima služi kao uzor kad je riječ o poštovanju prava manjina, ili se Europska unija mora uklopiti u NATO, a to je jedan sasvim drugi problem bez izravne veze s problemom s kojim se sada suočavamo. Jer, bez intervencije kopnene vojske na Kosovu, 'Odlučna snaga' osuđena je na to da Miloševića i beogradske nacionaliste ostavi da dovrše svoje etničko čišćenje na Kosovu. A to dokazuje, kao da je to uopće i potrebno, osveta u tijeku nad kosovskim Albancima. (...) Ako je stvarni cilj ovoga rata sprječavanje 'humanitarne katastrofe', na kraju treba razvojačiti Kosovo, neutralizirati srpske snage i milicije OVK-a. A ako se to ne može učiniti diplomatskim putem, treba to učiniti silom. Amerikanci ne žele poslati svoje kopnene snage. Ako Europska unija želi ići do kraja, a ne smije se sada okrenuti na pola puta jer bi to bila povijesna pogrješka, žurno mora predložiti stvaranje nekakvih snaga za razdvajanje, pod UN-ovim okriljem i s Rusima, kako bi ih Srbi mogli prihvatiti. Ili treba sastaviti snage za ratovanje koje bi djelovale pod zračnim kišobranom europskog i američkog zrakoplovstva. NATO-ovi stratezi vjeruju da bi za kopnenu intervenciju na Kosovu bilo nužno 100 tisuća vojnika. A ta bi operacija bila jako dramatična i bolna ako joj se Srbi budu opirali, a OVK pojača svoje provokacije. A i jedni i drugi sigurno će baš to učiniti, ali u izuzetno delikatnoj situaciji. Devedeset posto stanovništva prihvatit će te vojnike kao osloboditelje. A mi smo jako daleko od toga, jer to nije predviđeno. Najgori su poluratovi. Ako je spašavanje Kosova nužnost, ne samo s humanitarnog gledišta, nego i zbog spašavanja Europe koja se stvara, ono podrazumijeva i konačno 'odlučno' vojno-diplomatsko djelovanje i na tlu. Ako to nije tako, ovaj je rat obična tragična maškarada", piše Serge July.