FR 6.IV.LE MONDE - SRBI-ŽRTVE POVIJESTI?

FRANCUSKA LE MONDE 6. IV. 1999. Jesu li Srbi žrtve povijesti? "'Rat nije više u modi, kao način rješavanja sukoba', izjavio je 1955. Selwyn Lloyd, britanski ministar vanjskih poslova. Nećemo ni brojiti ratove koji su vođeni poslije toga, u kojima je bilo na milijune žrtava, ali je istina da većina tih ratova ništa nije riješila. Sjetimo se samo Afganistana i Crnog kontinenta. Rado bismo bili sigurni da će vojne operacije pokrenute protiv Slobodana Miloševića biti djelotvornije od onih koje se od vremena do vremena provode protiv njegova alter ega Sadama Huseina. Polazna pretpostavka, prema kojoj se beogradski diktator trebao slomiti poslije uporabe sile, kao prije četiri godine u Bosni, za sada je vrlo daleko od potvrde. Naprotiv, NATO-ovi su udari okupili srpski narod oko njega. Vuk Drašković, autor romana 'Nož', punoga nasilja i etničke osvete, bio je prije dvije godine jedan od glavnih protivnika Slobodana Miloševića. Optuživao ga je da ga je pokušavao ubiti svojim 'SS-ovcima' i da je 'igrao na svoju posljednju kartu pripremanjem rata na Kosovu'. Drašković je već dva mjeseca na mjestu zamjenika premijera Miloševićeve vlade. Čak i on, kao pretendent na mjesto predsjednika, optužuje saveznike za 'genocidno barbarstvo'. A te riječi nisu slučajno izabrane. Srbi su, tako se oni sami vide, žrtve povijesti. Sadašnji zračni udari čak su i učvrstili to uvjerenje kod njih zato što postoji prevelika suprotnost između neaktivnosti svijeta pred dramom koju proživljavaju Kurdi, Tibet, Sudan i Ruanda, a da i ne govorimo o tišini koja je vladala četvrt stoljeća o onome što se događalo poslije indonezijskoga napada na Istočni Timor. Nema veze što su se Albanci borili rame uz rame s njihovim precima u famoznoj bici na Kosovom polju, 1389., kad je odzvonilo carstvu cara Lazara, oni su kasnije u srpskim očima postali nasljedni neprijatelji. Albanac Skenderbeg, kojega su odgojili Turci, u XV. je stoljeću iskoristio turski poraz od mađarske vojske u Nišu kako bi im okrenuo leđa i vodio gerilski rat protiv Turaka. No, iako je umro nepobijeđen, njegovi su sunarodnjaci masovno prešli na islam i ostvarili lijepe karijere u sultanovoj službi. Mehmet Ali, utemeljitelj dinastije koja će od 1805. do 1952. vladati Egiptom, bio je Albanac. Bilo je i Srba koji su prihvatili islam kako ne bi morali plaćati teške poreze nametnute kršćanima i Židovima. Njihovi potomci čine jezgru 'muslimanske nacionalnosti' koja je bila u središtu rata u Bosni. Ali Srbi još više mrze Albance koje optužuju, u 'otvorenom pismu francuskoj javnosti' iz 1989. godine, da su u XVIII. stoljeću izazvali egzodus 'koji je poprimio veličinu genocida' kako bi 'razdvojili srpske teritorije s ciljem veće sigurnosti Otomanskoga Carstva'. Mnogi kršćani koji su ostali tamo odlučili su se za status dhimmija, koji im je omogućavao, uz plaćanje teških poreza, održavanje samouprave u svojim enklavama pod vlašću svećenstva, čiji je vrhovni vođa bio pećki patrijarh, a Peć je bio 'srpski Jeruzalem' usred Kosova. Počeli su podizati pobune početkom XIX. stoljeća pod utjecajem francuske revolucije. U želji da postupno stvore državu, polazeći od enklava nastojali su stvoriti širi i što homogeniji prostor, pa se već 1804. javlja zlokobna ideja 'etničkoga čišćenja'. Stižu vremena talijanskog ujedinjenja. Srbi, koji su autonomiju stekli 1830., a samostalnost 1878., smatraju se 'Pijemontom' svih južnih Slavena, tih 'Jugoslavena', čije različite grane nemaju ničega zajedničkoga osim jezika. Hrabri ih Pariz koji želi, kako se to dobro izrazio Andre Glucksmann, stvoriti 'prosijane zajednice' kako bi 'izgradio i učvrstio mlade nacije, nasljednice propalih carstava'. Zato je 1913., poslije završetka Drugoga balkanskog rata, Turska priznala neovisnost Albanije, a Srbiji je pripojeno Kosovo, kolijevka njezine povijesti, iako je bilo nastanjeno uglavnom Albancima. Ta je podjela potvrđena 1920. Ali kad je Hitler 1941. raskomadao Jugoslaviju, Kosovo je pripojeno Albaniji koju je dvije godine prije toga anektirao Mussolini. Dio stanovništva otišao je u partizane, a drugi dio oduševljeno pozdravio stvaranje 'velike Albanije'. Nasilje i progoni koji su kasnije nastali i danas hrane srpsku mržnju. A tu mržnju neće razbiti ni Tito. (...) Srbi su imali moćnog zaštitnika u Titovu zapovjedniku policije Rankoviću. Ovaj je smijenjen 1966. zbog urote, a jugoslavenski ustav 1974. Kosovu daje, kao i autonomnoj republici Vojvodini s mađarskom većinom stanovništva, gotovo ista prava kao i ostalim saveznim republikama, osobito kad je riječ o njihovim predstavnicima u državnom predsjedništvu i u predsjedništvu Komunističke partije. No, to nije dovoljno za kosovske Albance, pa oni traže status 'konstitutivnog naroda' u 'jugoslavenskoj republici Kosovo' na demonstracijama koje se često pretvaraju u prave pobune i tjeraju desetine tisuća Srba u progonstvo. Godine 1986. beogradska Akademija znanosti i umjetnosti sastavlja memorandum koji se čita poluslužbeno, a u njemu se često Albance optužuje za 'etničko čišćenje'. Sljedeće godine Slobodan Milošević, šef KP Srbije, odlazi u Prištinu kako bi poslušao žalbe Srba koji strahuju da će se utopiti među Albancima. Dobro ocijenivši popularnost koju će steći ako bude igrao na kartu nacionalizma, on jednostrano ukida status autonomije Kosova i Vojvodine i imenuje Srbe na dva mjesta u saveznom predsjedništvu. Jugoslavija će zbog toga imati još manje izgleda za preživljavanje, a pad Berlinskoga zida uskoro će cijelu komunističku Europu preplaviti neodoljivim valom prelaska u demokraciju. U svim saveznim republikama izbori će na vlast dovesti nacionaliste. Raspad je neizbježan. Jugoslavija je postojala, bez obzira bila ona kraljevina ili komunistička država, samo tako dugo dok je u njoj vladala diktatura. Ako se ostave po strani Slovenija i Hrvatska, koje su se izvukle, Jugoslavija je danas, kao i 1918. i 1945. polje puno ruševina na kojemu dobro žive samo mafijaši i krijumčari oružja. Hoće li njezini narodi konačno shvatiti da je njihov jedini spas u tome da se međusobno prihvate? A najprije bi trebalo da svatko od njih odustane od vladajućeg maniheizma i da bude spreman poslušati drugoga. A opravdano se bojimo da se to neće dogoditi baš sutra", piše Andre Fontaine.