IT LA REPUBBLICA 19. IV.-S.SONTAG

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. IV. 1999. "(...)Rašireno protivljenje ratu nije ograničeno samo na Italiju, a niti samo na jednu političku stranu. Štoviše, može se ustvrditi suprotno: osim ostataka ljevice, protiv rata pokrenule su se i ličnosti kao što su Le Pen, Bossi ili Haider. Desnica je neprijateljska prema imigraciji, dok se ljevica protivi Americi (ili točnije američkoj ideji, s obzirom na to da u Europi vladavina američke popularne kulture ne može biti potpunija). Bilo u takozvanoj ljevici, bilo u takozvanoj desnici, sve se više pojavljuje pitanje identiteta. Antiamerikanizam koji hrani proturatni prosvjed ovih posljednjih godina porastao je u mnogim državama sadašnje Europske unije. Možda je najbolji način da se on shvati te da se u njima gleda iskaz zabrinutosti izazvanih ovom novom Europom, koja je svima predstavljena kao dobra stvar, tako da se malo njih usuđuje dovesti je u pitanje.(...) Sablast države bez granica, beskrajno propusne, ne može a da ne izazove zabrinutost. Europi treba jedna ugnjetavačka Amerika.(...) A u međuvremenu se rat nastavlja. Rat koji je započeo 1991.,a ne 1999..(...) Europa nije reagirala na srpske bombe na Dubrovnik. Ni na tri godine opsade Sarajeva. Europa koja je Bosnu ostavila da umre. Nova definicija Europe: mjesto u kojemu se ne događaju tragedije. Ratovi, genocidi... stvari su koje su se ovdje događale nekada, ali danas više ne postoje. Mogu se dogoditi u Africi ili u nekom dijelu Europe koji nije 'stvarno' Europa - odnosno na Balkanu. I tu možda pretjerujem. No nakon što sam između 1993. i 1996. provela duga razdoblja u Sarajevu, uopće mi ne izgleda da pretjerujem.(...) S određenom tugom sjećam se da mi je 1993. u Sarajevu jedna bosanska prijateljica kazala kako je dvije godine ranije, pred televizijskim slikama Vukovara, kojega su Srbi potpuno sravnili sa zemljom, mislila: 'To je užasno. No dogodilo se u Hrvatskoj. Ovdje u Bosni se to nikada neće dogoditi...' Te je promijenila program. No godinu dana kasnije, kada je rat stigao u Bosnu, tu je stvar iskušala iz druge perspektive: ona je bila ta koja je proživljavala zbivanja koja su drugi gledali na ekranu govoreći: 'To je užasno'... i mijenjali program. Koliko se nemoćnom osjeća 'naša' Europa, udobna i mirna, pred svim iracionalnim pokoljima, tim patnjama u drugoj Europi.(...) Dosta rata, dosta genocida: to su napisi na parolama s prosvjeda u Rimu i Bariju. Za mir. Protiv rata. Tko to nije? No kako zaustaviti bez ratovanja onoga tko je odlučio izvršiti genocid?(...) A s umnožavanjem strahota postaje i sve teže shvatiti zašto moramo odgovoriti u nekim slučajevima kad nismo reagirali u drugima. Zašto ovaj užas, a ne neki drugi? Zašto Bosna ili Kosovo, a ne Kurdistan ili Ruanda ili Tibet?(...) Tom raširenom prigovoru protiv rata u NATO-u se može s ponosom odgovoriti: 'Istina je. Briga za Kosovare je eurocentrična. I što s tim? Što je tu krivo?'. Sama optužba za eurocentrizam u sebi nosi trag jednog viđenja Europe, zamisao da je uključena u univerzalnu zadaću, radi čega Europljani pretpostavljaju da svaki kutak planete zahtijeva njihovu pozornost.(...) Drugi je argument protiv oružane intervencije tvrdnja da je rat nezakonit, izvanredna riječ, jer NATO krši granice suverene države. Uostalom, Kosovo je dio nove velike Srbije nazvane Jugoslavija. Utoliko gore za Kosovare što je Milošević 1989. opozvao autonomni status kojega su uživali.(...) Ono što se dogodilo u Bosni uistinu je užasno: od srpskih logora za istrjebljivanje, na sjeveru Bosne, 1992., prvih logora za istrjebljivanje na tlu Europe od 1940., do masovnih pogubljenja tisuća civila u Srebrenici i drugdje, u ljetu 1995. I sve je to Europa tolerirala. Dakle, Bosna očito nije bila Europa. Ako je 20. stoljeće počelo u Sarajevu, i 21. stoljeće početi će u Sarajevu. I ako odluke koje NATO ima pred sobom izgledaju teško ostvarive ili neprivlačne, to je stoga što intervencija dolazi s osam godina zakašnjenja. Slobodana Miloševića je trebalo zaustaviti 1991., kad je počeo bombardirati Dubrovnik. 1993., 1994. američki su političari govorili da, i ako je Milošević u Bosni jeftino prošao, to mu je zasigurno posljednji put.(...) Zašto ne pustiti pitaju neki, da se ovaj požar sam iscrpi? A protjerivanje najmanje jednog milijuna osoba u susjedne zemlje, u Albaniju i Makedoniju? Posljedica bi zasigurno bila uništenje male makedonske države. Zemljovid Balkana morat će se ponovno crtati, zasigurno ne bez suprotstavljanja, koja će umiješati najmanje Srbiju, Bugarsku i Grčku. Kako se može zamisliti da bi se to dogodilo na miran način? Ne treba se čuditi ako se Srbi predstavljaju kao žrtve (Clinton- Hitler itd.). No groteskno je na istu razinu staviti pogibije izazvane bombardiranjima NATO-a i okrutnosti koje su u ovih posljednjih osam godina srpskim nacrtom etničkog čišćenja počinjene nad stotinama tisuća osoba. Nisu sva nasilja jednako za osudu. Nisu svi ratovi jednako nepravedni.(...) Je li istina da ratovi nisu nikad ništa riješili? Kušajte pitati nekoga američkog Crnca može li to vrijediti i za američki građanski rat. Rat nije naprosto neka greška, neuspjela komunikacija. Zlo, u krajnjem smislu riječi, postoji u svijetu. Stoga postoje pravedni ratovi. A ovo je jedan pravedni rat.(...) Miloševićeva je vlada na kraju u Srbiju donijela i mali dio patnja koje je zadavala susjednim narodima.(...) Koliko će vremena trebati da Srbi shvate da su godine Miloševićeve diktature bile potpuna propast za zemlju, i da je jasan ishod njegove politike gospodarsko i kulturalno uništenje cijele regije, uključujući i Srbiju, i za slijedeće naraštaje? Nažalost, možemo biti sigurni da se to neće tako brzo dogoditi", piše među ostalim književnica Susan Sontag.