ES 18.IV.EL MUNDO:ODNOSI SAD-RUSIJA

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 18. IV. 1999. Oprezno s medvjedom "Već drugu nedjelju uzastopce vraćam se Johnu Fitzgeraldu Kennedyju. 'Naša obrambena politika mora biti tako zacrtana da smanjuje opasnost od nepotrebnog zaoštravanja sukoba koji bi mali rat pretvorio u veliki rat'. I opet se vraćam knjizi Jeremyja Isaacsa i Taylora Downinga o hladnome ratu: 'Obrambeni sustavi zamišljeni su kao nepogrješivi, ali civilno i vojno vodstvo odlučni su čimbenik za izbjegavanje njihovih mogućih pogrješaka'. Kennedy je znao o čemu govori. Da je u listopadu 1962. poslušao savjet generala Curtisa E. LeMaya, radikalnog zapovjednika Zapovjedništva za protuzračnu obranu, i da je zapovijedio bombardiranje lansirnih rampa za rakete na Kubi, nuklearni bi rat bio i više nego vjerojatan, budući da su Rusi, za razliku od uvriježenoga mišljenja, već imali nuklearne glave na Kubi. Bile su to godine doktrine zvane 'Mutual Assured Destruction' (Sigurno uzajamno uništavanje) čija je kratica, MAD ('lud', na engleskome, op. prev.) savršeno izražavala koliko je čovječanstvo poludjelo. Bile su to godine koje su inspirirale Kubrickova 'Doctora Strangelovea', i 'Letimo prema Moskvi'. Iako je opsjednutost uklanjanjem teme filma - ludoga časnika koji pokreće nuklearni rat - dovela do uspostave usavršenih sigurnosnih mehanizama, skidanje zabrane objavljivanja tajnih dokumenata omogućilo nam je da saznamo za dva izgreda iz toga vremena kad nam je samo malo nedostajalo do početka tragedije. Prvi se dogodio za vrijeme tzv. Crne subote, 27. listopada 1962., kad su u Washingtonu i Moskvi bili uvjereni da je nuklearni rat neizbježan. Tome je pridonijelo to što je radar u New Jerseyu satelit pobrkao s raketom, budući da se na radarskom zaslonu njegov dolazak podudarao sa smjerom iz kojega bi krenula raketa s Kube. 'Nijedan sigurnosni sustav ne može spriječiti takvu podudarnost', izjavili su tada neki stručnjaci. Drugi se izgred dogodio 48 sati prije toga kad je znak za uzbunu zbog sovjetskog sabotiranja vojne baze u Minnesoti pogrešno protumačen u jednoj vojnoj bazi u Wisconsinu, a polijetanje bombardera s atomskim bombama spriječio je zapovjednik baze osobno vozeći se pistom u svojem džipu, u prizoru na kojemu bi pozavidio i Hollywood. Odmah nakon toga ustanovili su da je znak za uzbunu dan nakon što je kroz ogradu prošao neki medvjed. Gotovo 40 godina kasnije, čini se da je spektakularni napredak tehnike malo čemu poslužio. Tko je mogao i pomisliti, kažu nam, da će u trenutku ispaljivanja rakete na Grdelički most preko njega prolaziti vlak pun civila, ili da će ono što je iz daljine izgledalo kao povorka zelenih oklopnih vozila zapravo biti povorka traktora, te da će se to spoznati kad već bude prekasno? Kad znamo da je čak i Don Kihot vjetrenjače pobrkao s divovima, nitko ne može tražiti stopostotnu točnost kad se obavljaju na tisuće bombardiranja. To nam govore, manje ili više izrijekom, NATO-ovi glasnogovornici, pozivajući se na ljudski čimbenik, a nama se diže kosa na glavi. Tako sada, u vrijeme elektroničkog ratovanja, kompjutorskog planiranja i inteligentnih bomba, životi stotina ljudi ovise o tome da li se pilotu ukočio prst na otponcu, a poslije se ne može ništa drugo reći nego da nam je žao. Ako je to zaista tako, neka odmah zaustave ovaj pravedni rat, ja odustajem. A ako nije, a vjerujem da nije, neka se utvrdi tko je odgovoran za takvo katastrofalno planiranje i takvo traljavo izvođenje. NATO je savez demokratskih država u kojima nadzor nad onima na vlasti ne smije biti ukinut čak ni u ratnim vremenima. Raspolažemo li političkim i vojnim vodstvom koje je spremno smanjiti učinke pogrešaka tehnologije koja nikad neće biti nepogrješiva, ili smo u rukama nepromišljene skupine ljudi koja bi mogla i povećati učinke tih pogrješaka zbog svojeg oportunizma i gluposti? Tek admiral Tello, zapovjednik našega glavnog ratnog broda, stavio je prst u ranu i izjavio je da je ovaj rat 'potpuna katastrofa' zato što je 'svima izmaknuo iz ruku'. Sada je glavni problem kako izbjeći mogućnost da Milošević na kraju pobijedi - što bi značilo da XX. stoljeće završavamo s pobjedom rasističkog barbarstva nad ljudskom civilizacijom - a da se ne dogodi 'pretvaranje maloga rata u veliki rat'. U teoriji, to bi trebala jamčiti strašna hegemonija u svim zapovijedima Atlantskoga saveza, ali treba se priznati da sve što se dogodilo u posljednja tri tjedna samo pojačava nepovjerenje u sposobnost Clintona, Solane i društva da nadziru i riješe ovu situaciju. Najveća opasnost sada je mogućnost da bi oni, na isti način na koji su podcijenili Miloševićevu sposobnost za otpor planiranjem šminkerske operacije koja je do sada samo pogoršala sudbinu kosovskih Albanaca, mogli podcijeniti ili loše protumačiti i mogućnost upletanja Rusije. Ono što je ostalo od Sovjetskoga Saveza samo je kostur države koja je danas na vrhu popisa dužnika MMF-a i u kojoj se prosječni očekivani životni vijek spustio ispod 60 godina, ali i dalje ima dovoljno nuklearnog oružja za uništavanje cijelog planeta. Iako je, već sljedećega dana, NATO-ov promidžbeni stroj uljepšao Jeljcinove prijetnje, pripisujući ih taktičkom potezu za unutarnju uporabu, istina je da nas je obuzeo strah. Jasno se vidjelo pri sastanku Albright-Ivanov da ne postoji mogućnost stvaranja mirovnog plana koji bi bio prihvatljiv za Moskvu, a sada se ne zna ni kako će reagirati Rusi ako se pokaže da je u Srbiji nužna intervencija kopnenih snaga. Već sada nam može biti jasno da će zbog uličnih demonstracija i neprijateljstva dodatno biti otežana bilo kakva buduća suradnja s NATO-om. A najveća je nepoznanica odgovor ljudi na vlasti među kojima se sve više naziru razlike u stavovima između Jeljcina i Primakova, a odlučujuću ulogu mogu imati nezaobilazne osobe kao što su Predsjednikova kći, sumnjivi magnat Berezovski i opasni general Lebed. I u Washingtonu i u Bruxellesu stalno nas uvjeravaju da je sve pod nadzorom i da će sve što rade učiniti djelotvorno, ispravno i selektivno. To su mogli reći i putnicima na Grdeličkome mostu, i prisilnim putnicima na cesti od Prizrena do Đakovice", piše direkotor lista Pedro J. Ramirez.