ES 7.IV. EL PAIS UN I INTERVENCIJA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 7. IV. 1999. Služi li UN ičemu? "UN je opet izvan igre. U roku od samo tri mjeseca, UN je ostao po strani od izvanredno velikih sukoba. U prosincu su SAD i Velika Britanija odlučili napasti Irak a da prethodno nisu obavijestile Vijeće sigurnosti. Sada se isto dogodilo s NATO-ovim napadom na Jugoslaviju. Očito je da se UN nalazi u jednom od svojih najgorih razdoblja. Zato se opravdano pitamo ima li smisla, u ovome trenutku, održavanje takve organizacije. Stvaranje UN-a bio je veliki napredak u prijašnjoj situaciji u svijetu. Povelja iz 1945. bila je zaista inovativna u tom vremenu i na pozitivan je način utjecala na mnoge aspekte tijekom svih tih godina do danas. Stvaranje međunarodnoga foruma u kojemu su sve države formalno ravnopravne, barem u nekim aspektima, dobro je utjecalo na razvoj mnogih država i na postupno učvršćivanje osjećaja da se rješenja moraju tražiti dogovorom, osobito kad se radi o međunarodnim problemima. Činjenica da je, unatoč svim predviđanjima, UN uspio preživjeti više od pola stoljeća, dokazuje da je njegovo stvaranje bilo samo po sebi dobra stvar. UN kakav je osnovan 1945. uopće ne odgovara stvarnosti s kraja našeg stoljeća. Nedavne krize (Irak, Somalija, Bosna, Ruanda, Kosovo itd.) i neslavna uloga koju su u njima odigrali Ujedinjeni narodi dobar su dokaz velikoga raskoraka između stvarnosti i formalnih struktura koje postoje. Politička sudbina UN-a i nekih drugih međunarodnih pravnih instancija našega stoljeća nalazi se u proturječnom odnosu uspjeha i neuspjeha. Riječ je o ustanovama koje su zapravo i uspješne ako se uzme u obzir činjenica da nisu aktivne. Naprotiv, neuspješne su kad interveniraju u praksi. A argument koji ide u korist toga da se ne može živjeti bez međunarodnoga pravnog sustava u proturječnosti je s razočaravajućim iskustvom iz stvarnosti, u kojoj države do zadnjeg milimetra brane svoju suverenost, a brane je to žešće što manje imaju braniti, iako bi više dobile ujedinjavanjem. Neuspjeh UN-a određen je već i samim modelom koji je uspostavljen pri njegovu stvaranju. Povelja UN-a zapravo poništava njegovu mogućnost da djeluje kao samostalna ustanova i da ne bude izložen pritisku država. Ta ovisnost o državama pojačana je i sustavom njegova financiranja. Rezultat svega toga jest da je UN-ovo djelovanje posve uvjetovano suverenitetom država koje su njegove članice. Prilagodba UN-a današnjoj stvarnosti u međunarodnoj zajednici podrazumijevala bi nužnost da razne države odustanu od nametanja svoje volje u korist kolektivnog sustava sigurnosti koji bi mogao zaštiti slabe od moćnih i koji bi brzo mogao reagirati na sve što bi moglo narušiti svjetski mir. A za nešto takvo, UN treba veću moć i veći autoritet, kako bi mogao nadzirati države. S jedne strane, radi se o političkome nadzoru Vijeća sigurnosti i Glavne skupštine, a s druge strane o pravnom nadzoru nad odlukama koje donosi baš to Vijeće sigurnosti, a obavljao bi ga Međunarodni sud pravde koji bi zaista imao neku stvarnu, a ne samo savjetodavnu ulogu. Za sve to nužna je duboka reforma sustava zacrtanog u Povelji iz 1945. (...) Trebalo bi razlikovati dugoročne od kratkoročnih reforma. Među kratkoročnima ističu se reforma Vijeća sigurnosti, stvaranje još jednog doma, razvoj političke regionalizacije uz pomoć organizama kao što su Europska unija i slični, proširivanje ovlasti Međunarodnog suda pravde, stvaranje međunarodnog kaznenog suda, stvaranje gospodarske agencije koja bi koordinirala rad na globalnoj i regionalnoj razini te uspostava djelotvornih i odgovornih međunarodnih vojnih snaga. Među dugoročnim reformama treba istaknuti pisanje nove povelje koja bi bila bolje prilagođena novome svjetskom poretku, stvaranje svjetskog parlamenta i razdvajanje političkih i gospodarskih interesa. (...)", piše, između ostaloga, Gurutz Jauregui, profesor ustavnog prava na Baskijskom sveučilištu (Universidad del Pais Vasco).