US IHT 12.IV. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. IV. 1999. Za Miloševića i Sadama strahovlada je političko oružje "Kad intervjuirate državnoga vođu, riječi mogu biti najmanje važan dio. Glazba - sumaglica koja se širi oko vrhovnika, govor tijela, okolišanja ili neočekivane šutnje - mnogo su pouzdaniji. Bit ostaje, nakon što se poglavarove pažljivo pripremljene fraze izgube u novinarskom odlagalištu", piše Jim Hoagland. "Fidel Castro ostaje za mene slikovit primjer ljudskog stroja za proizvodnju magle. Moamer Gadafi je slika zla koju Dorian Gray čuva skrivenu. Francois Mitterrand bio je lukav, spremnih pandža. Ljutito crvenjenje Mihaila Gorbačova kad ga se ispitivalo o njegovu zatvaranju disidenata nadživljuje njegova pokopana predsjednička obećanja da će popraviti komunizam i ostati u istočnoj Europi. Tako je i s dva okrutna despota koja Sjedinjene Države danas bombardiraju u dva odvojena zračna rata: Slobodanom Miloševićem i Sadamom Huseinom. Ujedinjuju ih američke rakete i zajednička ovisnost o nasilju kao omiljenom političkom oružju. Malo ih što drugo povezuje osim sljedećeg: Kad sam ih intervjuirao u razmaku od 15 godina, u njihovim glavnim gradovima, u svakom je razgovoru iskrsla jedna zajednička značajka koja pomaže objasniti zašto Slobo i Sadam sada imaju metu na prsima. Obojica su svako spominjanje neprijatelja doživljavala kao uvredu svojoj nazočnosti. Svaki je od njih reagirao kao da ga optužuju za udaranje psa skitnice. A da nije riječju objasnio da se radi o bićima nižima od čovjeka, g. Milošević mi je u siječnju 1990. pokazao da su Kosovari po njegovu mišljenju upravo to. Oni nisu bili vrijedni da ga se o njima pita. (...) G. Milošević je, skliskiji od zmije, tijekom razgovora iznova zaobilazio svako pitanje, bez obzira kako banalno. On je bio žrtva, koja je oprezno škiljila kroz oblak dima od cigareta, bočica nitroglicerina koja samo što se ne prevrne. Sadam i Milošević pokrenuli su divljaštvo od kojega međunarodna zajednica ne može okrenuti glavu. Razlozi su složeniji od glazbe rasizma koju je svaki od njih za mene svirao. U tim razlozima možda leži ključ o izgledima da bombardiranje g. Miloševića natjera na pokoravanje kojemu se g. Sadam prkosno opire. Njih su dvojica vođe čije su se države, snovi i društveni sustavi počeli urušavati dugo prije nego što su američke bombe počele padati. Oni i njihovi sljedbenici - Srbi iz bivše Jugoslavije, arapski suniti koji čine četvrtinu iračkog stanovništva - 'žrtve' su njihovih sugrađana i povijesti, koji ih žele opet ugnjetavati. (...) Strah je uzrok i svrha za obojicu diktatora. Oni provode strahovladu nad drugima da bi ublažili sve veći strah među vlastitim ljudima, koji se također moraju pokoriti vladavini krvi i željeza, za vlastito dobro. Oni se više bore za nadzor nad mjesnom policijskom postajom nego nad narodnim parlamentom. 'Vidite? Mrze vas', Slobo ili Sadam kažu svom puku dok bombe padaju. 'Samo vas ja mogu zaštititi od tog poludjelog svijeta - ili vas barem osvetiti.' U ruševinama panslavizma i panarabizma, i komunizma i arapskog socijalizma, samo atavističke plemenske veze ostaju. Pola stoljeća promatranja Sadama uvjerava me da on svoju ubojitu logiku razvija do krajnosti. Njegov ga je narod razočarao u ratovima protiv Kurda, Iranaca, Kuvajćana i Amerikanaca. Suniti, nesposobni da dovrše njegovu veliku misiju njihova spašavanja, također zaslužuju da nestanu. Očekivati da će g. Sadam ozbiljno pregovarati jer sankcije ili bombardiranje štete njegovu narodu znači pogrješno shvatiti čovjeka koji ne želi vjerovati u pregovaračke vještine niti ih cijeniti. Njegov svijet je zaista svijet u kojem vrijedi 'ubij ili budi ubijen'. Je li g. Milošević drukčiji? Zemlje NATO-a to će vidjeti samo nastavljanjem svoje zračne kampanje s nepopustljivošću i strpljenjem koje g. Miloševiću poručuje da ne može izvoziti strahovladu. Ako ustraje, neće ostaviti NATO-u drugog izbora nego da mu Kosovo oduzme savezničkim kopnenim napadom."