DNEVNI PREGLED BR. 65 - 6. TRAVNJA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 5. IV. 1999. Pregled tiska Fotografije kosovskih izbjeglica i danas dominiraju naslovnim stranicama britanskih novina. Današnji 'The Times', osim slike na kojoj se vidi čitavo more izbjeglica ispred kojih stoje makedonski policajci, piše u naslovu da je Zapad ponudio utočište izbjeglicama. U podnaslovu se kaže da će se stotinu tisuća Albanaca zrakoplovima prebaciti na sigurno. 'The Times' na svojoj prvoj stranici objavljuje i poruku dr. Georgea L. Careya, vjerskog čelnika anglikanske crkve, koji kaže kako vojna akcija pokazuje da civilizirani svijet ne može stajati sa strane i prihvatiti pobjedu zla. 'The Daily Telegraph' na naslovnoj stranici objavljuje fotografiju uplakane albanske djevojčice. U nadnaslovu se kaže da je nakon američkog diplomatskog pritiska ponuđeno utočište tisućama Albanaca. 'The Guardian' pod naslovom 'Bijeda u ničijoj zemlji' objavljuje sliku izbjeglica među na brzinu napravljenim plastičnim šatorima. 'The Independent' je za svoju glavnu fotografiju izabrao danas američke helikoptere koji dostavljaju pomoć izbjeglicama u Albaniji. 'The Financial Times' objavljuje da će NATO možda poslati kopnene snage na Kosovo. Pod naslovom 'Imate petnaest minuta da iziđete', 'The Independent opisuju protjerivanje Albanaca iz Prištine. Autorica teksta je Albanka koja je anonimno pisala za 'The Independent' od početka krize. Kako se opisuje u tekstu, ljudi su svakodnevno u tišini i pognutih glava išli prema željezničkom kolodvoru. Tisuće ljudi je iz sata u sat u pratnji policije išlo prema kolodvoru. Autorica piše: Prvi dan smo pomislili kako je sve to čudno, drugi smo dan kazali 'Vidi, opet', treći dan smo to prihvatili kao normalno i svatko je pitao iz kojega su dijela grada ljudi koji prolaze kako bi znali kad će doći red na njih. Došla su četiri mladića u plavim policijskim uniformama i kazali: Morate ići, imate petnaest minuta, kaže se u tekstu Albanke koja je protjerana iz Prištine. Više britanskih listova piše o videosnimkama pokolja u selu Kruše Emale. Snimke koje je s Kosova donio Miljeim Belanica pokazuju leševe oko devetnaest tijela muškaraca starosti između 20 i 30 godina. Belanica kaže kako je na tom mjestu ubijeno oko stotinu ljudi. 'The Times' piše da su videosnimke pojačale odlučnost NATO-a da zaustavi nasilje. 'The Guardian' objavljuje kako je većina žrtava s tog filma ubijena iz neposredne blizine. List prenosi izjavu ministra vanjskih poslova Robina Cooka koji kaže da ta vrsta zločina pojačava potrebu za vojnom akcijom. 'The Financial Times' prenosi kako u Americi sve više raste potpora slanju kopnenih snaga na Kosovo. Izvjestiteljica iz Washingtona javlja da će se demokratski i republikanski senatori udružiti u pozivu za slanje vojnika na Kosovo. Kako piše list, oni će na prvoj sjednici Kongresa nakon proljetne stanke to i tražiti od predsjednika Clintona. Međutim, savjetnik za nacionalnu sigurnost Sandy Berger izjavio je da borba protiv Srba za svako selo nije u američkom nacionalnom interesu. Istodobno, slike pokolja s Kosova kao i tisuće izbjeglica i tri zarobljena američka vojnika stvaraju raspoloženje u američkoj javnosti da se djelotvornije odgovori Srbima. Kako piše 'The Financial Times', Kongres je na proljetni prekid otišao s mlakom potporom za zračne udare. Sada neki senatori traže bezuvjetnu predaju Slobodana Miloševića i njegovo suđenje. Britanski premijer Tony Blair u tabloidu 'The Sun' piše kako će održati svoje obećanje i neće slati kopnene snage u Jugoslaviju. Međutim, istodobno, u Velikoj Britaniji raste raspoloženje za slanje vojnika na Kosovo. Izvjestitelj 'The Daily Telegrapha' iz Washingtona piše kako je američka obavještajna služba CIA u ranim devedesetima bila duboko prodrla u vladajući režim oko Slobodana Miloševića. Kako piše list, agenti koji su radili u Srbiji pokušali su uvjeriti svoje šefove u Americi da financiraju urotu za skidanje Miloševića. 'The Daily Telegraph' navodi pisanje američkog 'Newsweeka' u kojem jedan od upletenih agenata otkriva kako je čak bio određen i čovjek iz Miloševićeva kruga koji je trebao predvoditi puč. Taj čovjek je tvrdio kako ima potporu jugoslavenskih generala koji su smatrali, kako se kaže, da je Milošević nepredvidljiv i nestabilan. 'The Daily Telegraph' zaključuje da su direktori CIA odustali od državnog udara jer su držali kako je plan i previše rizičan. Dopisnik 'The Timesa' iz Crne Gore šalje svoje izvješće iz sela Rači, nedaleko od Podgorice. U tom selu iz kojega potječe premijer Jugoslavije Momir Bulatović, svi se pripremaju za rat koji će - kako se kaže - izbiti između pristaša Miloševića i predsjednika Crne Gore Đukanovića. Stanovnici sela Rači kažu da se oni osjećaju Srbima i spremni su umrijeti za Srbiju. S druge strane, oko predsjednika Đukanovića skupljaju se svi oni koji se osjećaju Crnogorcima. Kako piše 'The Times', na zgradi parlamenta uočeni su policajci sa snajperima. U cijeloj republici može se osjetiti nemir zbog događaja koji se očekuju. Već je primijećeno iseljavanje Crnogoraca islamske vjere, koji se boje što će se dogoditi ako Milošević pošalje svoje snage, piše današnji 'The Times'. 4. IV. 1999. Kosovska kriza dominira svim britanskim listovima, kako na naslovnim stranicama, tako i u posebnim izvješćima koji imaju svoje mjesto najčešće pod naslovom 'Rat u Europi'. Listovi objavljuju slike albanskih izbjeglica, pitajući je li to moguće u Europi ili s kratkim komentarom 'Uskrs u Europi'. 'The Independent on Sunday' na naslovnoj stranici daje veliki naslov 'Izmoreni gladni umiru'. 'The Sunday Telegraph' ispod slike tisuća Albanaca u Makedoniji objavljuje kako je britanska vlada priznala da nije predvidjela takav razvoj događaja. Glasnogovornik britanskog ministarstva vanjskih poslova kaže da se nije očekivalo da će Milošević pokrenuti toliki broj izbjeglica. 'The Observer' piše da je NATO priznao pogrješku nakon što je jučer upozoreno da Kosovo može biti ispražnjeno za deset do dvadeset dana. 'The Sunday Times' na naslovnoj stranici tvrdi kako se NATO priprema za kopneni udar. Za takav napad, piše list, trebalo bi 60 tisuća vojnika i bio bi izveden nakon još žešćeg bombardiranja iz zraka. Prema istraživanjima provedenim u Velikoj Britaniji, sve više raste potpora mogućem kopnenom napadu na Jugoslaviju. 66 posto ispitanika misli da treba poslati britanske vojnike na Kosovo. To je dosad najveća potpora takvoj intervenciji , piše 'The Times'. 'The Independent' piše da NATO piloti mnogo očekuju od poboljšanja vremenskih prilika. List piše da se gotovo nema što gađati krstarećim raketama jer je popis njihovih ciljeva gotovo ispunjen. Međutim, to nisu ciljevi koji izravno sudjeluju u etničkom čišćenju Albanaca. 'The Independent' piše da će nekoliko sljedećih dana biti odlučujući. Britanci i mnoge zemlje NATO-a osigurali su više zrakoplova za niske letove i napade na jugoslavenske snage na Kosovu. Britanija šalje dodatne Harriere i osam Tornado zrakoplova, s uređajima koji prate konfiguraciju zemljišta, tako da mogu letjeti nisko i po lošem vremenu. Sjedinjene Države šalju A-10 Wotock zrakoplove za uništavanje tenkova i bombardere B1B koji mogu točno gađati tenkove čak i kad ih ne vide. List piše kako će se promjenom vrsta ciljeva vjerojatno dogoditi dvije stvari. Prvo, Srbi na Kosovu će osjetiti jače udare i, drugo, NATO će vjerojatno početi gubiti zrakoplove i pilote, piše 'The Independent'. Današnji 'The Observer' se u tekstu pod naslovom 'NATO-va tragična pogrješka' pita kako je savez mislio da će samo zračnim udarima moći zaustaviti srpske odrede smrti. List se pita kako se moglo tako pogriješiti, kako nitko nije mogao predvidjeti ljudsku tragediju koja se sada događa. List piše kako je glavni grad Kosova Priština, grad koji je nekada imao 200 tisuća stanovnika, sada jednostavno ispražnjen. 'The Observer' piše: Pred očima cijelog svijeta, pod trbusima bombardera koji su ga trebali zaustaviti, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević protjerao je gotovo cijeli narod. List piše kako se već ranije mogao naslutiti napad Slobodana Miloševića. Navodi se izjava jednog dužnosnika NATO-a koji kaže kako je general Perišić, nekadašnji glavni zapovjednik jugoslavenske vojske, smijenjen zato što nije pristao na plan etničkog čišćenja Kosova. Kako se navodi, zapadni diplomati su znali da Milošević nešto sprema, ali nisu očekivali takvu brzinu i okrutnost. Također su mislili da će se na udaru jugoslavenske vojske naći samo pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Zapadu je nedostajala mašta da zamisli način na koji je Milošević ispraznio gradove i sela Kosova, piše današnji 'The Observer'. 'The Sunday Times' među ostalim donosi mišljenja generala i političara koji pokušavaju predvidjeti nastavak razvoja kosovske krize. Tako Philippe Morillon, bivši zapovjednik snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, kaže kako rat ne može biti ograničen samo na zračne udare. Morillon kaže kako je američka teorija rata bez gubitaka najbolji put prema nedjelotvornosti. Zbigniew Brzezinski, Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kaže da će se u jednom trenutku morati donijeti odluka da se naoruža Oslobodilačka vojska Kosova. 'The Sunday Times' piše da se jugoslavenski predsjednik Milošević nalazi na tajnom popisu optuženih za ratne zločine. List se poziva na izvore bliske međunarodnom sudu u Haagu i piše da je Milošević optužen za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prije nekoliko dana sud je i službeno priopćio kako je Željko Ražnatović Arkan osumnjičen za ratne zločine. 'The Sunday Telegraph' objavljuje članak čiji autor je Oleg Gordievski, bivši ruski špijun u Londonu, koji objašnjava razlog nedavna posjeta ruskog premijera Primakova Beogradu. Autor piše da je Primakov sa sobom u Beograd poveo šefove ruske obavještajne službe i vojne obavještajne agencije. Ruska poruka Miloševiću bila je više nego jasna: Svi naši agenti u NATO-vom stožeru u Bruxellesu, Washingtonu, Londonu, Parizu, Makedoniji, Albaniji itd., bit će vam na raspolaganju. Gordievski piše da su informacije glavno područje ruske pomoći Jugoslaviji. Prema nekim izvorima, ruski vojnici već se bore uz srpske, a isto tako tajnim kanalima se šalje i oružje. Međutim, bivši šef ruskih špijuna u Londonu tvrdi kako će Moskva željeti izbjeći gubitak milijarda dolara zapadnih kredita koje očekuje od Amerike i Europske unije. Gordievski piše da su Srbija i Rusija slične po tome što ni jedna nije stvorila društvo u kojem će vladati slobodno tržište, već su prešli na neku vrstu mješavine nacionalizma i primitivnog socijalizma. 'The Sunday Telegraph' piše da su Primakov i Milošević lako našli zajednički jezik jer su obojica bili visoko rangirani u komunističkim aparatima svojih zemalja. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 5. IV. 1999. Pregled pisanja američkog tiska o kosovskoj krizi u prilogu Ivane Kuhar. Situacija na Kosovu, izbjeglička kriza, taktika NATO saveza i uloga Clintonove administracije u rješavanju situacije i dalje puni stranice američkih dnevnika. Bivši senator i predsjednički kandidat Robert Dole u današnjem članku u 'The Washington Postu' kritizira administraciju predsjednika Clintona zbog toga što nije jasno identificirala svoje političke i vojne ciljeve u Jugoslaviji. Gospodin Dole nalazi da je potrebno poduzeti tri hitna koraka kako bi se stvorilo okruženje sigurno za povratak Albanaca na Kosovo. Kao prvo, potrebno je izolirati Slobodana Miloševića i javno ga prozvati kao ratnog zločinca. Sjedinjene Države trebaju sud za ratne zločine u Den Haagu opskrbiti svim relevantnim dokazima, koje su skupile u zadnjih osam godina, kako bi sud protiv Miloševića mogao podići optužnicu. Jedini Amerikanci kojima bi bio dopušten službeni kontakt sa Slobodanom Miloševićem bile bi osobe koje ga prate u Den Haag, piše Bob Dole. Kao drugo, Sjedinjene bi Države trebale poticati političku i vojnu oporbu u Srbiji, koja želi djelovati na okončanju tiranije u toj zemlji i na demokratizaciji, kako bi Srbija krenula putem koji bi ju doveo do statusa miroljubive i demokratske zemlje. Gospodin Dole upozorava da se pritom ne smije surađivati s onim ljudima koji se protive tek osobi Slobodana Miloševića, već s onima koji se protive autoritarnoj vladavini bilo koje vrste. Kao promašaj Zapada gospodin Dole u ovom kontekstu navodi primjer Vuka Draškovića, 'doskorašnjeg oporbenjaka' koji se pokazao kao gorući ultranacionalist. Kao treće, gospodin Dole poziva administraciju predsjednika Clintona da upregne sva sredstva kako bi ostvarila svoje ciljeve. I dnevnik 'The Washington Times' kritizira Clintonovu adminstraciju što Slobodana Miloševića izbjegava nazvati ratnim zločincem. Na udaru uvodničkog pera danas se našla državna tajnica Madeleine Albright, koja nije željela tim riječima okarakterizirati Miloševića, tijekom jučerašnjeg interwieva za TV mrežu NBC. Na pitanje novinarke kako je moguće, nakon svega što smo vidjeli, dalje pregovarati sa Slobodanom Miloševićem i vjerovati mu, gospođa Albright je odgovorila: Kako bismo došli do pravednoga mira, pretpostavljam da ćemo morati s njim razgovarati. Eto, to su razlozi zbog kojih ova američka vlada ne naziva Slobodana Miloševića imenom koji zaslužuje - zaključuje 'The Washington Times', nastavljajući: gospođa Albright odbacila je kritike po kojima Sjedinjene Države otežu s dostavom dokaza protiv Miloševića sudu u Den Haagu. Pa, koliko je teško naći dokaze koji bi potkrepljivali takvu optužbu protiv njega? Oni leže posvuda, nalazi 'The Washington Times' i zaključuje: Problem je još uvijek, a bio je i od početka, taj što smo gospodina Miloševića istovremeno tretirali i kao ratnog huškača i kao mirotvorca. Ta bi iluzija sada treba biti razbijena, baš kao i pomisao da ćemo se s tim čovjekom ikada moći dogovarati, zaključuje 'The Washington Times'. Uvodničar bostonskog 'Christian Science Monitora' piše da će kopnene snage NATO saveza morati prije ili kasnije ući na Kosovo, bez obzira pristali Srbi na to ili ne. Njihova će nazočnost biti potrebna pri povratku stotina tisuća Albanaca i obnovi njihovih domova. Međunarodne će snage morati ostati dugo vremena kako bi štitile autonomno, ako već ne i neovisno Kosovo, gdje će i Srbi imati pravo na život. Za vojnu se akciju zalažemo tek s dubokim žaljenjem. No sada se moraju poduzeti svi potrebni koraci kako bi se pobijedila Miloševićeva genocidna strategija, nalazi uvodničar 'Christian Science Monitora'. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 5. IV. 1999. Pregled tiska U Njemačkoj danas, na uskrsni ponedjeljak, novine nisu izišle, ali zato smo prelistali nekoliko inozemnih dnevnika. Tako, primjerice, francuski regionalni list 'Les Dernieres Nouvelles d'Alsace' naglašava kako upravo ovih uskrsnih dana, za kršćane punim simbolike, te s obzirom na pravoslavni Uskrs sljedeće nedjelje, rat oko Kosova poprima posebnu dimenziju, čak i religijsku. U tekstu se spominje - kao da se pred našim očima obnavlja shizma iz 1054. godine: To je istina. Slijedeći primjer pape Ivana Pavla II., Zapad moli za mir. Ali ortodoksni se svijet okuplja oko Srbije. Grčka, članica NATO-a i Europske unije, koja joj subvencionira gospodarsko preživljavanje, gleda samo prema Beogradu, jednako kao i Cipar, koji se natječe za ulazak u EU. Susjedi Jugoslavije, kao što su Rumunjska i Bugarska, osjećaju se zatečenima. Rusija, koja se katkad smjenjuje s Bjelorusijom i Ukrajinom, djeluje u ime slavenske i pravoslavne solidarnosti. To je solidarnost koju će NATO uvijek osuditi. Neovisni bugarski dnevnik '24 časa' danas komentira razlike unutar NATO-a glede mogućeg angažiranja kopnenih postrojba u Jugoslaviji. Svađe što su povodom rata na Kosovu izišle u NATO-u, izgledaju kao sociološko ispitivanje mišljenja. Zapadni savez tek je toliko superdemokratski da njegov glasnogovornik nešto kaže, a da njegovi članovi zastupaju suprotno mišljenje. Ovaj list navodi: Nakon što se shvatilo da se kosovska kriza ne može riješiti bombama i raketama, svima je jasno da su kopnene postrojbe nužne. Svjetska javnost, međutim, još ne može prihvatiti zračne napade na jednu suverenu zemlju, a da i ne spominjemo da njezine granice budu pregažene tenkovima. Bulevarski list 'France-soir' bavi se osnivanjem NATO-a prije 50 godina i uz ostalo bilježi: Strah od Staljina doveo je prije pedeset godina do rađanja NATO-a. Čudan rođendan. Nema cvijeća za Miss NATO-a, koji ne zna o kojim će izbjeglicama brinuti. I tek sada, deset dana nakon početka napada, primjećuje da bez koridora, kojeg će štititi kopnene postrojbe, ne može napraviti ništa. Papa Ivan Pavao II. pokazao se boljim strategom od nakićenih birokrata iz Bruxellesa. Tek sada se Kosovari mogu nadati da neće završiti kao bezimeni leševi na ledini. Žalostan je to rođendan. 'Nitko ne puše u rođendansku svijeću jer nedostaje daha'. Konzervativni britanski dnevnik 'The Times' u svom se komentaru bavi uskrsnim marševima u Njemačkoj i primjećuje: Njemački uskrsni marševi podigli su tisuće sudionika. Pacifizam doživljava renesansu, navodi se, bonnska vlada - koja se sastoji od dvije stranke s pacifističkim tradicijama uskoro bi mogla biti u teškoćama. Ipak, revolucija nije vjerojatna. Ratovi mogu konsolidirati vlast. Gerhard Schroeder izgleda toliko jak kao nikad od izborne pobjede do sada. Bok mu drže ministar obrane Rudolf Scharping - nekada smatran neuspješnim, a sada smatran budućim glavnim tajnikom NATO-a - i Zeleni, ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Sva trojica su svojedobno bili ogorčeni kritičari američke politike u Vijetnamu. Sada, budući da vode Njemačku u njezinu prvom ratu nakon 50 godina, izgledaju kao ljudi koji zemlju vode sigurnim rukama. Odnosom njemačke savezne vlada prema ratu na Kosovu i njezinim reakcijama bavi se pariški 'Le Monde'. Evo navoda: S obzirom na neočekivanu Miloševićevu obranu, savezna vlada pokušava opravdati svoje djelovanje. Ministar obrane Rudolf Scharping dao se navesti na verbalna pretjerivanja tako što je odabrao rječnik Trećeg Reicha, govoreći o 'genocidu' i 'koncentracijskim logorima'. Takve izjave pridonose potrebnoj demonizaciji Miloševića. Ali u osnovi ne ciljaju na to da srpskog vođu izjednače s Hitlerom. Cilj je moralno opravdati dužnost Nijemaca da se umiješaju - uz napomenu da europske demokracije svojedobno nisu shvatile kako naciste treba zaustaviti u njihovim zločinima. (RDW) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 5. IV. 1999. Problem izbjeglica s Kosova na prvima je stranicama pariških dnevnika. 'SOS za izbjeglice' naslov je u 'Liberationu'. Taj list ističe da će stotinu tisuća Albanaca s Kosova biti primljeno u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, ali ne u Francuskoj. Bitno je da se Kosovari mogu vratiti kućama, izjava je predsjednika francuske vlade Lionela Jospina koju prenosi 'Liberation' uz primjedbu da se tako Pariz razlikuje od svojih saveznika. U redakcijskom uvodniku 'Liberation' ističe da prijam izbjeglica izvan njihove zemlje treba biti razmatran uz oprez. Ako se ne želi ići na ruku Miloševiću, odlazak izbjeglica u zapadne zemlje treba biti privremen i kratak. Cilj NATO saveza, dodaje 'Liberation' treba biti povratak izbjeglica na zemlju iz koje su protjerani. 'Liberation' zaključuje da je to stajalište i francuske vlade, ali list traži da francuski političari objasne kojim vojnim sredstvima misle prisiliti Beograd da prihvate povratak Kosovara. Taj dnevnik zatim sam pokušava predvidjeti odgovor. Zapadni saveznici nisu se spremni angažirati na tlu Kosova dok srpska vojska ne bude značajno oslabljena. List predviđa još nekoliko tjedana zračnih napada i očekuje da NATO neće ponovno podcijeniti Miloševića. I 'Le Figaro' piše o odluci zapadnih zemalja da prime 100 tisuća izbjeglica s Kosova i naglašava da će se oni evakuirati zračnim mostom. Dopisnik 'Le Figaroa' iz Makedonije šalje tekst o tome kako Srbi sistematski prisiljavaju desetine tisuća Albanaca da krenu na put izbjeglištva. U rubrici mišljenja 'Le Figaro' objavljuje tekst Francoisa D'Rosea o lekcijama koje se mogu izvući iz slučaja Kosovo. NATO savez, Rusija i Europa igraju veliku igru, ističe se u tom tekstu prožetom antiameričkim tonovima. U istoj rubrici 'Le Figaro' donosi tekst koji je potpisalo 15-ak političara iz desne oporbe i koji pozivaju francuske ministre i komuniste, njih troje, da daju ostavke. Francuski vojnici su angažirani na terenu, i članovi vlade moraju podržavati predsjednika republike i vlade. Položaj ministara komunista je neprihvatljiv, oni trebaju demisionirati, ističe u 'Le Figarou' grupa oporbenih političara. 'Le Monde' na prvoj stranici ističe da NATO savez sada pogađa u srce Beograda. U uvodniku pod naslovom 'Tišina, bombardiramo!' taj list traži da predsjednik Francuske Chirac i predsjednik vlade Jospin daju objašnjenja javnosti o strategiji NATO saveza. Radi li se o kažnjavanju Miloševića za transfer populacije, što zapadni saveznici nisu u stanju spriječiti ili je u pitanju utrka za vremenom s predsjednikom Jugoslavije s ciljem da se spriječi pražnjenje Kosova. List se također pita: Radi li se o pripremi kopnene intervencije. 'Le Monde' traži jasne odgovore na ta pitanje jer bi se inače moglo vjerovati da je taj rat ponajprije američki, a ne europski i francuski. Ne može se voditi rat bez polaganja računa javnosti. Na prvoj stranici 'Le Monde' objavljuje i mišljenje Jacquesa D'Laporea, predsjednika komisije za pravdu i mir francuskog biskupije pod naslovom 'Nametnuti mir oružjem'. U slučaju Kosova moglo se izabrati između pasivnosti koja je pravno korektna i akcije koja je bila nužna, ističe se u tekstu. 'Le Monde' ostavlja prostor i, kako u naslovu teksta kaže 'jednoj ženi iz Beograda pod bombama NATO saveza', koja iznosi svoje poglede, sumnje, tjeskobe i stavove. U istom listu Alain Finkielkraut polemizira s jednim antiameričkim tekstom Regisa Debresa, a bivši jugoslavenski ambasador Dizdarević i filozof Francis Chansone pišu da bi najgori kompromis bio da se službeno potvrdi etničko čišćenje u koje su se upustili Srbi, a da se zatim presloži podjela Kosova. Liberation u rubrici 'Rasprave' donosi' dva stava o ratu povodom Kosova. Francois Gere, istraživač u zakladi za vojne studije, piše da Kosovo predstavlja poraz. NATO savez će nastaviti slati nekorisne projektile, a Milošević će za to vrijeme ostvariti svoj ratni cilj: uspostaviti solidne vojne pozicije na Kosovu prazneći ga od većine albanskog stanovništva. 'Liberation' objavljuje i mišljenje jednog povjesničara da je rasprava o tome je li trebalo intervenirati ili ne sada prevladana. Po njegovu su mišljenju Srbi već dobili rat na tlu, protjerujući albansko stanovništvo. Sad treba priznati ili da su Srbi pobijedili ili pokrenuti akciju za preuzimanje Kosova. (RFI) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 5. IV. 1999. Strategija NATO-a "(...) Ovo je strategija NATO-a u srpskom ratu: osvijetlite televizijske ekrane noćnim eksplozijama, ali pokažite suzdržljivost - boriti se za pobjedu bilo bi prežestoko", piše William Safire. "Dokaz tog ništavnog pristupa bio je veličanstveni prikaz uništenja ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu. Naša krstareća raketa izazvala je veliki plamen u jedan sat ujutro. Što je odredilo izbor mete i vrijeme napada? Nisu to bile vremenske prilike, niti opasnost proturaketne obrane - dva razloga kojima se najčešće opravdavaju naši nedjelotvorni ubodi. Krstareće su rakete otporne na oboje. Izabrana je meta koja simbolizira 'infrastrukturu'. Znali smo da su stanari upozoreni i evakuirani tjedan dana prije napada. Vrijeme poslije ponoći izabrano je kako bi se dvostruko osigurali da nitko tko vodi pokušaj čišćenja Kosova od Albanaca ne strada te da se plamenovi živahno ističu na noćnom nebu. To je bila promidžbena misija. Meta te misije manje je bila srpsko stanovništvo, a više svijet koji promatra - kako bi se dokazivanjem da žestoki NATO zaista udara ratne zločince ublažile slike izbjegličke bijede. To je u vanjskoj politici treći put. Jedan put prisjeća se munchenske analogije, i želi zaustaviti Miloševića na Kosovu kako unutrašnja agresija ne bi postala uobičajeni postupak. Njemu suprotstavljeni put sjeća se Vijetnama i pod svaku cijenu izbjegava škripce. Zemlje Europe, zajedno s Clintonom, izabrale su treći put; odlučile su ne zaustavljati i ne ignorirati agresora, već kazniti zločinstvo na ne previše rizičan način. Vojna misija NATO-a jest časno izgubiti i natjerati pobjednika da plati trošak. Tako mi uvodimo načelo kolektivne nesigurnosti. Nitko to ne može bolje prodati od Billa Clintona. On vjeruje da zna nešto što idealisti i sokolovi i oni koji slijede struju 'nikad više' ne znaju: američka javnost više ne želi podupirati rat s žrtvama. Tko želi umrijeti za vjerodostojnost NATO-a? Nije li američka flota potopljena kao u Pearl Harboru, izbjegnite uporabu pješaštva. Oboružan tom doživotnom predodžbom i poduprt ispitivanjima javnog mnijenja koja ga podupiru, on radi ono u čemu je najbolji: postavlja se na čelo svečane povorke javnog mnijenja. No on zna da javnost treba osjećaj žrtve, iluziju moralne pravednosti, da bi izabrala odreći se globalne odgovornosti. Stoga Clintonova retorika o potrebi suprotstavljanja novom Hitleru; njegova osuda genocida; njegova povijesna lekcija da su prva dva svjetska rata započela u tom području; njegovo svečano upozorenje da će se Miloševića držati odgovornim za živote zatočenih Amerikanaca; njegov mig da Kosovom više ne može vladati Srbija; njegov poziv na strpljivost u 'ostajanju na putu'. Tako on zauzima odlučno stajalište. No on je zapravo, prema Churchillovoj frazi, 'odlučio biti kolebljiv'. Put na kojem ostajemo nije put suzbijanja srpskog protjerivanja milijuna ljudskih bića, već tek 'smanjenja Miloševićeve sposobnosti' da učini ono što se već pokazao prilično sposobnim učiniti. Natjerat ćemo ga da plati, uvjerava nas Clinton, samo pričekajte, bit će njemu žao. (...) Jednog od ovih dana, Slobo (i Sadam) mogli bi se domoći ruske nuklearne rakete - i to je kraj kazne. Možda naš Predsjednik iščekuje nekakvu promjenu u javnom mnijenju koja će mu dati izliku za vojnu akciju širu od telegeničnih kaznenih zračnih napada. (...)" Slabići koji tiraniziraju "Demokracije uvijek imaju velikih teškoća kad se suoče s diktatorima. Diktatori se ne ponašaju racionalno. Oni vlastitim zemljama nameću politiku koja ih osuđuje na poraz. Oni ih vode u razorne ratove protiv drugih. I čak ni vlastite ciljeve ne slijede uspješno", piše Tony Judt, direktor Instituta Remarque na newyorškom sveučilištu i autor djela 'Teret odgovornosti'. "Staljin je prije Drugoga svjetskog rata odrubio glavu svom časničkom korpusu. Hitler je vitalna sredstva iskoristio za genocidno uništenje naroda koji je mogao služiti njemačkom ratnom naporu. Pred takvim ljudima, demokratske vođe bespomoćno primjenjuju vlastite kriterije političke logike. Diktator koji vodi svoj narod u bezdan mora biti osjetljiv na javno mnijenje: kad bi ga samo mogli djelotvorno pritisnuti. Mora postojati nešto što želi. Znači, fašizam je proizišao iz ponižavajućeg mirovnog sporazuma? Onda prepravimo sporazum i fašistički će dikator biti umiren, zar ne? A ako nije, mjesno i međunarodno javno mnijenje okrenut će se protiv njega. (Zanemarujemo da u dobro vođenim diktaturama NEMA javnog mnijenja.) Zaboravljajući to, ponekad se služimo namjerama diktatora protiv njih, istovremeno osvješćujući svjetsko mišljenje. No s kojim ciljem? Kad je Staljin gradio svjetski mirovni pokret početkom pedesetih, ili kad Slobodan Milošević obeća dopustiti povratak 'miroljubivim' albanskim izbjeglicama, ti diktatori odražavaju naše vlastite namjere i naše vlastito javno mnijenje i njima manipuliraju. Demokratske vođe, i ljudi koji ih izabiru, ti su koji žude za mirom. (...) Diktatori ne pokreću ratove jer nisu uspjeli postići svoje ciljeve mirnim putem. Rat - bilo protiv stranih država ili vlastitih građana - JEST njihov prvenstveni cilj. Nerazumijevanje koje demokratske zemlje pokazuju posebno je očito kad se suoče s malim, slabim diktatorima. Dok su Staljin i Mussolini prepoznavali ograničenja stvarnog svijeta i bili skloni blefiranju kad je god moguće, isto ne vrijedi za njihove moderne mikronasljednike. Nedugo nakon početka bombardiranja NATO-a u Jugoslaviji, jedan je dužnosnik pri Vijeću nacionalne sigurnosti govorio o prisiljavanju Slobodana Miloševića na plaćanje neprihvatljive cijene za svoje ponašanje. No jedina cijena koja je za Miloševića neprihvatljiva jest gubitak moći. Osim toga, on može samo dobiti od daha junačke izolacije i patnje koji ga sad okružuju: još bolje, dijeli ga sa sve većim brojem nekad sumnjičavih Srba. Predodžba (na početku zračnih napada hvaljena u zapadnim vojnim krugovima) da će srpski vođa popustiti nakon nekoliko bombaških napada otkriva kako slabo naše vođe shvaćaju svijet u kojem žive. Ono što se demokratima ne sviđa kod Miloševića, Sadama Huseina i njihovih kolega u Sjevernoj Koreji i srednjoj Africi njihova su opetovana kršenja normi i pravila uvedenih međunarodnim dogovorima, konvencijama o ljudskim pravima ili jednostavno sjećanjem na Drugi svjetski rat. Problem je što se ta kršenja ne mogu rješavati bombaškim napadima i raketama. Na Kosovu, kao i u Kambodži, Somaliji i Ruandi, etničko čišćenje ('krajnje rješenje' mjesnih političkih ili lokalnih problema) jest zanatski pothvat: rad malenih skupina ljudi koji upotrebljavaju toljage, noževe, sjekire, pištolje, puške, bacače plamena ili, kao tehnološki vrhunac, strojnice. Protiv takvog oružja i onih koji ga koriste, demokracije su skoro nemoćne. Milošević prvo iskorištava našu slabost - nesklonost ratu ili miješanju u tuđe poslove. Kad to propadne, on iskorištava našu snagu - vojni stroj i arsenal prilagođen potpuno drukčijim ciljevima. U slučaju Sjedinjenih Država, on ima još jedno oružje na raspolaganju: američki strah od žrtava. Najdičnija američka tvrdnja do sad jest da nijedan američki život nije izgubljen za prvog tjedna borbi u području. Selili smo svoje vojne ciljeve posvuda: prvo smo željeli spriječiti humanitarnu katastrofu, zatim smo radili na odvraćanju novog balkanskog rata, sad smo odlučili da je problem sam Milošević (isti Milošević kojeg je predsjednik Clinton nekad hvalio zbog omogućavanja Daytonskog dogovora). No čitavo vrijeme naš je pravi cilj bio ući i izići bez upotreba mrtvačkih pokrova. U razdoblju profesionalne vojske, ta zabrinutost izgleda jako čudno. Ona također ide na ruku Miloševiću, koji ne brine zbog jugoslavenskih žrtava. Vođe NATO-a ovaj rat vode na ovaj način jer se sve druge strategije kod kuće smatraju neprihvatljivima. Riječu, ovo je jedina vrst rata u kojem se NATO može boriti. Tako smo propustili usvojiti jednu pouku koja bi trebala biti zajednička demokracijama i diktaturama: bombardiranje ne donosi pobjedu u ratovima. (...) Kako bi se suočili s diktatorima Miloševićeva tipa, moramo staviti na stranu pouke koje smo izvukli iz naše pobjede u hladnom ratu, pobjede postignute golemim vojnim izdacima za strategiju odvraćanja. Ona više ne odvraća. Alternativa neuključenja ne dolazi u obzir: Milošević i njegovi saveznici povisili su cijenu neintervencije na nivo koji ne možemo prihvatiti. Igrom po svojim pravilima, oni nas obvezuju na poštivanje naših vlastitih. Ne možemo se požaliti da nas je Milošević iznenadio. U govoru koji je održao u Prištini 1987., on je svijet upozorio o svojoj namjeri da proširi i osigura svoju moć u Srbiji igrajući na ultranacionalističku kartu protiv kosovskih Albanaca. Prigodu da protjera te ljude dugo je čekao i ona je dosljedna logici njegova stajališta. Logika našeg odgovora mora biti da međunarodna zajednica ili NATO ili Sjedinjene Države moraju biti spremne učiniti što je potrebno da ga zaustave. Da, to znači kopnene snage i da, to znači žrtve. Ako to ne možemo priznati, nedostaje nam vojne hrabrosti da slijedimo naša moralna uvjerenja. Moramo moliti za novo političko vodstvo koje to shvaća i može objasniti glasačima. Alternativa je zaboraviti svaku pouku koju smo mislili da smo naučili u posljednjih 60 godina. Diktatori dugo pamte; i mi bismo trebali." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 5. IV. 1999. Popratna šteta bombardiranja NATO-a "Iako je malo njih u Washingtonu to primijetilo, američko-ruski odnosi ušli su nakon savezničkog bombardiranja Srbije u novo razdoblje", piše Michael McFaul. "Prije Srbije, protuameričko raspoloženje u Rusiji bilo je obilježje elita. Nakon Srbije, protuameričko raspoloženje sve brže postaje populističko i prodire u svaki segment ruskog društva, uključujući i mlade ljude. Clintonova se vlada ne bi smjela dati namamiti u samozadovoljstvo službenim ruskim izjavama koje obećaju nastavak suradnje sa Zapadom. Iako ruski vladari možda pragmatično pristaju slijediti politiku uključenja, oni bi ubrzo mogli postati zatočenici raširene protuameričke histerije. Na posljetku, Rusija će izabrati novi parlament ove godine i novog predsjednika sljedeće godine. Prije nego što se nanese trajna šteta, američki dužnosnici moraju ponovo promisliti strategiju ruskog uključenja. Protuameričko raspoloženje u Rusiji nije ništa novo. Ono što je novo u toj krizi jest sloj koji se sad priključuje protuameričkom zboru. Tradicionalno, ruska vanjskopolitička elita bombastično progovara o američkoj hegemoniji dok se ruske bakice pojavljuju na protuameričkim demonstracijama. No prošli su tjedan mladi ljudi bacali pivske boce na američko veleposlanstvo u Moskvi i organizirali sveučilišne protestne seminare. Na prvome, ruski yuppiji priključili su se skinheadsima u protestiranju protiv američke 'hegemonije'. Opečena financijskim metežom prošlog kolovoza, ruska mlada elita možda više ne vjeruje da je povezivanje sa Zapadom najbolje za njezinu budućnost. Komunističke i nacionalističke vođe, naravno, ne mogu biti zadovoljnije. Bombe NATO-a koje padaju na njihovu srpsku braću daju im veliko uporište u kampanji pred parlamentarne izbore. Svaki ruski ispitivač javnog mnijenja s kojim sam razgovarao predviđa da će bombardiranje NATO-a povećati izborne izglede komunista i otvoreno fašističkih skupina i oživiti karijeru neonacionalista Vladimira Žirinovskog. Predsjednik Boris Jeljcin također pozdravlja provalu protuameričkog raspoloženja budući da ona odvraća pažnju od postupka opoziva i optužbe za korupciju protiv njegove vlade i obitelji. Ovo novo stanje u Rusiji zlosretno je. Dođu li nakon sljedećih izbora na vlast ratoborne protuzapadne snage, ruska demokracija mogla bi posrnuti, gospodarska će se reforma zaustaviti, američko- ruski odnosi dramatično će se pogoršati. Da ograniči štetu, vlada mora ponovno promisliti svoju strategiju ruskog uključenja. Bitka za Rusiju premjestila se s diplomatskih hodnika na ulice Moskve. Američka strategija uključenja mora uzeti u obzir to novo poprište borbe. Kratkoročno, američki dužnosnici moraju jasno i često govoriti o razlozima savezničke intervencije u Jugoslaviji. Zapadni dužnosnici (najbolje iz europskih zemalja NATO-a) trebali bi se pojavljivati na ruskoj televiziji, pisati članke za ruske novine i često se sastajati s ruskim vođama da objasne misiju NATO-a u Srbiji. Naravno, prve će reakcije biti uglavnom negativne. Ne reći ništa, međutim, hrani uvjerenje da Sjedinjene Države kuju tajnu, zlokobnu urotu da unište Srbiju danas a Rusiju sutra. Ako američki dužnosnici ne objasne svoju politiku, ruski će fašisti to učiniti umjesto njih. Srednjoročno, američki dužnosnici moraju veoma ozbiljno uzeti rusku misiju posredovanja između NATO-a i Srbije. Iako je pokušaj premijera Primakova da dogovori mir s Irakom 1991. bio promašaj, ovo je drukčija vrst rata i drukčiji Primakov. Kao premijer zemlje na rubu gospodarskog sloma, on zna da ne može prkositi Zapadu iz čistog zadovoljstva. On ima stvarne financijske interese u održavanju uključenja. Započne li novi krug mirovnih pregovora, Rusi tu moraju dobiti istaknutiju ulogu. Mjesto održavanja slijedećih pregovora trebalo bi biti u Rusiji ili Ukrajini. Dužnosnici NATO-a trebali bi čak razmotriti suradnju s ruskim vojnicima u mirovnoj misiji na Kosovu, bude li postignut mirovni sporazum. Dugoročno, Sjedinjene Države moraju ponovno ojačati programe razmjene i uvježbavanja koji se obraćaju ruskoj mladeži. Sjedinjene Države trebale bi financirati studij tisuća - a ne stotina - ruskih studenata na američkim sveučilištima. Slične kraće razmjene trebale bi se dramatično i odmah povećati: naša najbolja promidžba zapadnih vrijednosti su američki sustav i američki narod. Okrenu li se ruski osamnaestogodišnjaci protiv Sjedinjenih Država, tad će saveznička kampanja u Srbiji stvarno potkopati najvažniji američki strateški interes ovog desetljeća - ponovnu rusku integraciju u Zapad." ŠPANJOLSKA EL PAIS 5. IV. 1999. Politička inferiornost tehničke superiornosti "Zapadni je čovjek upao u veliko proturječje: želi zapovijedati, ali se ne želi izlagati prevelikoj opasnosti. A ovo što se sada događa u Jugoslaviji moglo bi ga natjerati da manje zapovijeda, a vjerojatno će morati i mnogo više riskirati. Nakon što je 50 godina živio od odvraćanja od ratovanja, Atlantski savez, sada proširen na istok, morao je odgoditi proslavu svojega rođendana zato što se sada prvi put nalazi u ratu, u Jugoslaviji, a u tom ratu na kocku stavlja živote tisuća muškaraca i žena, ali i svoju vjerodostojnost. Čini se da je Henry Kissinger, koji se tako inteligentno prevario u tolikim svojim analizama i prognozama još od pada Berlinskoga zida, ovoga puta u pravu kad kaže da 'NATO ne može preživjeti ako sada odustane i ne postigne cilj: zaustavljanje pokolja'. No, s pravom se možemo zapitati hoće li taj cilj biti dovoljan. Jer, iako se NATO jako promijenio, još su se više promijenile i savezničke države koje su njegove članice. Te iste sile, u vrijeme kad su bile imperijalističke, bile su spremne podnijeti ratne žrtve samo zato da bi mogle zapovijedati. I ne tako davno, kad je u pitanju bila njihova životna važna hrana, nafta koja uvjetuje život naše civilizacije, nakon što je Irak zauzeo Kuvajt, iako je učinjeno sve što je bilo moguće kako bi gubici Atlantskog saveza bili što manji u sukobu sa Sadamom Huseinom. A u ratu za Kosovo Zapad opet ne želi dovoditi u opasnost živote svojih vojnika. To je shvatio Milošević, a prije njega i Sadam Husein. I iskoristili su to. Taj pokušaj ukidanja razlike između ratovanja i humanitarnog djelovanja, kako to kažu neki analitičari, kriv je što obrambenoj nadmoći pri obrani u bilo kakvoj vrsti rata sada moramo dodati i slabost zbog toga što je prioritet izbjegavanje žrtava. Jer Milošević razmišlja: 'prestat će'. A ovoga puta moglo bi se dogoditi da to ne prestane. Postoje objašnjenja za takvo ponašanje koje, u mnogim, ali ne i svim aspektima, može biti i pozitivno, pri kraju ovoga krvavoga stoljeća. Na Kosovu nije u igri teritorij nijedne od država članica, nije u pitanju ni sigurnost zapadne Europe, nego sigurnost Europe, kako kažu. Europski sukobi iz prve polovice ovoga stoljeća, hladni rat, nasilna dekolonizacija i, kad je riječ o SAD-u, vijetnamska trauma i operacija u Somaliji, pridonijeli su učvršćivanju takvoga ponašanja. Ali je za to zaslužno ponajprije preveliko povjerenje u tehnologiju, u zapadnu tehnološku nadmoć, zbog čega se povjerovalo da se samo bombama mogu riješiti neki problemi i slomiti nečija volja. A o tome je talijanski general Giulio Douhet govorio već 1921., čija je knjiga o zračnoj sili u kasnijim sukobima imala vrlo kobne utjecaje. Jer, preveliko povjerenje u tehnologiju može se pretvoriti u političku slabost. Kako za Miloševića, tako i za Sadama, zračni napadi, unatoč obimu, odraz su nedostatka volje za izlaganje opasnosti vlastitih kopnenih postrojba. Unatoč tome, razvoj situacije može razmještanje kopnenih snaga učiniti nužnim, a to bi bila nova prekretnica. Cilj bi bio jasan: obraniti preostalo albansko stanovništvo na Kosovu i vratiti teritorij, a pri tome zaštititi i susjedne države te pružiti humanitarnu pomoć. A treba imati na umu da neće biti rješenja za cijelo to područje sve dok Milošević bude na vlasti u Beogradu. Jer, prema Clausewitzevoj terminologiji, Milošević je gravitacijsko središte ovoga rata, zato što politički tako određuje ne onaj koji napada, nego onaj napadnuti. Zauzimanje Srbije, unatoč tome, ne može biti prihvatljivo", piše Andres Ortega. EL PAIS 5. IV. 1999. Naši "Ne sumnjam da je Milošević genocidan, ali moramo priznati da je imao peh da ga takvim proglase u našem globalnom selu, u tom istom globalnom selu u kojemu neki drugi genocidni dobivaju Nobelovu nagradu, a na strani onih koji bombardiraju sada otkrivam sukrivce nekažnjenih genocida, nekažnjenih zato što se ne nalaze u Knjizi genocida. Ono u što ja sumnjam jest da ova 'humanitarna katastrofa' na Kosovu nije dio NATO-ova plana i da nije izazvana upravo tim bombardiranjima. I što Srbi budu više 'genocidirali', to bolje, jer tako će biti opravdana buduća podjela Kosova i dovršena strategija komadanja Jugoslavije koje je započelo njemačkim pritiskom s ciljem odvajanja Slovenije i Hrvatske. Uvjeren sam da gospođa Bonino i Jose Maria Mendiluce, osobe koje sigurno zaslužuju veliko povjerenje zbog etike, vjeruju da NATO- ova operacija ima humanitarne ciljeve, jer se inače ne bi toliko i tako strasno upleli u tu intervenciju. Ali čudi me da se s istom ustrajnošću ne mogu prisjetiti svih onih humanitarnih operacija koje NATO nije proveo. Na primjer, na strani Kurda koji su ostavljeni Turskoj, ili na strani etničkih i ideoloških manjina koje ubijaju u Africi i Latinskoj Americi, ili kako bi se provele odluke Ujedinjenih naroda koje Izrael neprestano ismijava, a riječ je o državi u kojoj je mučenje zakonom dopušteno. I ne razumijem zašto se u diskursu toliko demonizira srpski nacionalizam, a ne postavlja se pitanje tko u svijetu promiče istraživanje, proizvodnju i krijumčarenje oružja. Na primjer, koliko je španjolskoga oružja moralo otići na jugoslavensko bojište prije nego se španjolska vlada odlučila preobući u anđela pravde?" - pita se M. Vasquez Montalban. FRANCUSKA LIBERATION 5. IV. 1999. Neiskustvo "Budući da su naivnost i polu-mjere majka svih velikih poraza, NATO počinje mijenjati svoje planove kako bi bolje uzeo u obzir realnost koju politički dužnosnici Atlantskoga saveza nisu željeli vidjeti prigodom donošenja odluke o početku zračnih udara, a riječ je o želji (i sposobnosti) Slobodana Miloševića da, čak i pod bombama, Kosovo očisti od albanskoga stanovništva. Jučerašnje najavljivanje zbrinjavanja 100 tisuća prognanika u Europi i više od 20 tisuća u SAD-u zapravo je priznanje NATO-ove nesposobnosti. Atlantski se savez sada bavi problemom s prognanicima zato što njegovo vodstvo to nije predvidjelo. Konačno su shvatili da bujica prognanika neće presušiti i da bi mogla odnijeti i Makedoniju i ono malo snage koja je još ostala Albaniji. No, prihvaćanje izbjeglica izvan regije trebalo bi se razmatrati oprezno. To mora biti samo privremeno rješenje, ako ne želimo da se Milošević razveseli. NATO-ov cilj mora i dalje biti povratak prognanika na teritorij s kojega su otjerani. To je stav francuske vlade. I na tome bismo joj mogli čestitati kad bi bila samo malo dosljednija prema samoj sebi, tj. kad bi jasno rekla kojim to vojnim sredstvima namjerava Beogradu nametnuti poštovanje prava kosovskih Albanaca na povratak. Ali francuske vlasti, na žalost, nisu ni blizu toga, nego i dalje teturaju između izjava u kojima se spominje prevladani sporazum iz Rambouilleta i govori o 'najgoroj vrsti diktatora' koji vlada u Beogradu. Istina, ne može se javno reći sve što je vezano uz vojnu strategiju. A treba tu biti i neke suvislosti. A da bi nešto bilo suvislo, na točki do koje smo stigli, mora se postići vojni poraz režima koji nikada neće popustiti kad bude govorilo o sudbini većine stanovnika Kosova. Budući da saveznici jasno govore da nisu spremni uputiti vojnike na Kosovo sve dok srpska vojska ne bude raskomadana, moramo očekivati još nekoliko tjedana zračnih udara. Još nekoliko tjedana u kojima NATO zaista ne bi smio opet podcijeniti Miloševića", piše Jacques Amalric. LE MONDE 3. IV. 1999. Zločin nad civilima "Koliko? Boj s brojkama vodit će se kasnije. Za sada smo svjedoci stvarnosti, stvarnosti sveobuhvatnog etničkog čišćenja. Albansko se pučanstvo na Kosovu svakodnevno, desecima tisuća, protjeruje iz svojih domova. Nesretne povorke izbjeglica danju i noću prelaze granicu Makedonije, Crne Gore i Albanije. Govori se o 'humanitarnoj katastrofi'. Izričaj je zacijelo točan, ali nepotpun. Zato što bismo mogli povjerovati da Kosovari ponajprije bježe od rata i NATO-ova bombardiranja. Jer sva su svjedočanstva s kosovske granice slična: protjerivanje je uglavnom rezultat pritiska - riječ je preslaba - srpskih postrojba. Jasno je da su srpski čelnici unaprijed organizirali i planirali ovaj prisilni premještaj pučanstva. Postrojbe koje ga provode poslane su nekoliko tjedana prije pregovora u Rambouilletu: četrdeset tisuća ljudi raspoređeno je na sjeveru i sjeveroistoku pokrajine. Prema izvješću našeg posebnog izvjestitelja iz Crne Gore, Remyja Ourdana, od 2. travnja, do najmanjih potankosti pripremljeni scenarij koji provode srpske snage znači novi oblik nasilja nad civilnim pučanstvom. Policija, vojska i paravojne postrojbe prisiljavaju stanovnike da se ukrcaju u rekvirirane autobuse, kamione i vlakove. Između progona i smrti nitko nema drugog izbora. Kad stanovnici pođu prema jednoj od granica, naselja se pustoše, pale i uništavaju. Remy Ourdan koji je pet ratnih godina izvješćivao iz Bosne, može provesti usporedbu sa strahotama kojih je već bio svjedok: 'Etničko čišćenje na Kosovu, pisao je u četvrtak, koje se ne čini tako divljim kao operacije u istočnoj Bosni, strahovito je djelotvorno i čini se da je brižljivo planirano.' Ovaj se put ne ubija masovno. Ali se sa zemljopisa briše jedan narod, njegova sela, običaji, kultura, pače i njegova prošlost. Jer ne samo da se ljudi protjeruju iz svojih kuća; ne zadovoljava se paljenjem njihovih imanja i njiva, njihova pokućstva i trgovina: uništavaju se knjige s osobnim podacima, rodni i vjenčani listovi, vlasnički ugovori. Tim autodafeom etnički čistači žele izbrisati i samo sjećanje na drugog. 'Očistiti' Kosovo, protjerati albanski puk znači ukloniti čak i administrativne zapise o kosovskom narodu. Ta je 'humanitarna katastrofa' ratno djelovanje, zločin nad civilima. Ona je najbrži prisilni premještaj pučanstva u bivšoj Jugoslaviji nakon njezina raspada. Osude NATO-ovih udara neće moći izbrisati iz sjećanja tu stvarnost: provedba zadnje faze etničkog čišćenja koja je započela u ljeto 1998., dovela je na put egzodusa - bez NATO-ova bombardiranja! - dvjesto tisuća Kosovara", kaže se u uvodniku lista. Izraelci podijeljeni između Srba i Kosovara "Započet u jeku predizborne utrke, baš pred veliki židovski blagdan Pashe, rat na Kosovu zacijelo nije najvažnija briga Izraelaca. No nakon tjedan dana sukoba, tisak je osjetno promijenio svoj prikaz događaja, dok je vlast, spočetka ravnodušna, najavila slanje zrakoplova s humanitarnom pomoći u Albaniju i u Makedoniju. Koji su 'dobri', a koji 'zli'? Balkanska je tragedija za Izraelce ponajprije europska stvar u koju njihova zemlja nije upletena. No izvješća koja pokazuju povorke izbjeglica kako bježe od srpske represije, vijesti o pokoljima, pače o početku genocida, približavanje između Slobodana Miloševića i Sadama Huseina i sjećanje na Drugi svjetski rat u kojemu su se Srbi junački oduprli nacistima, izazivaju u izraelskoj kolektivnoj svijesti proturječne reakcije. Vodeći politički čelnici uglavnom su oprezni i ne žele zauzimati preoštra stajališta. Vođa Laburističke stranke Ehoud Barak svakako je bio najjasniji, izjavivši predstavniku Beograda u Izraelu da 'kao čovjek, Židov, Izraelac, nositelj liste ujedinjenog Izraela Šna svibanjskim izborimaĆ i bivši ministar vanjskih poslova', misli da je 'sustavni pokolj nedužnih ljudi izuzetno ozbiljna stvar.' Prema riječima g. Baraka, 'vlada židovske države koja je rođena nakon holokausta ne može šutjeti i mora pružiti posvemašnju potporu naporima slobodnog svijeta u pregovaranju.' Taj neizravni napad na g. Netanyahoua izazvao je brz i nespretan odgovor premijera koji je osudio 'masovna ubojstva bilo da su ih počinili Srbi ili netko drugi'. Nekoliko sati kasnije premijerov je ured priopćio da Izrael podupire inicijative NATO-a, osuđuje 'etničko čišćenje' i suosjeća sa žrtvama. Ministar vanjskih poslova Ariel Sharon dao je, sa svoje strane, neodređenu izjavu u kojoj se žali zbog pokolja, ali se ne kaže ništa o počiniteljima. Kako se onda čuditi zbunjenosti prosječnog građanina koji u kosovskoj tragediji vidi samo dodatnu potvrdu svojih čvrstih uvjerenja: narod je osuđen ako mora računati samo na druge. 'Ništa ne razumijem', priznaje pobožni informatičar koji glasuje za krajnju desnicu, ali ga nelagodnost zbog vijesti o logorima i pokoljima svrstava među nekoliko desetaka pristaša ljevice koji su u utorak 30. III. prosvjedovali ispred jugoslavenskog veleposlanstva u Tel Avivu. Puno je veći bio prosvjed koji je dva dana prije na istome mjestu okupio useljenike i Izraelce podrijetlom iz Jugoslavije, ali u znak potpore beogradskom režimu. Gnušanje nad pokoljima kojima su razlog samo etnička pripadnost žrtava, kod mnogih Izraelaca budi bolna sjećanja koja bi ih mogla potaknuti da stanu na stranu Albanaca. No ista ih sjećanja guraju da se priklone Srbima koji su tijekom Drugog svjetskog rata spasili velik broj Židova od sigurne smrti. U tom je smislu znakovito otvoreno pismo predsjedniku Clintonu objavljeno u 'Jerusalem Postu'. Njegov je autor bivši izraelski zatočenik rođen u Jugoslaviji koji se u Drugom svjetskom ratu borio na strani srpskih partizana, spasivši, među ostalim, savezničke pilote kojih su zrakoplovi bili srušeni tijekom izvršenja zadaće nad Balkanom. 'Pedeset četiri godine kasnije, piše, ogorčen sam zbog toga što njemački zrakoplovi, uz američke i britanske, uime NATO-a bombardiraju Jugoslaviju i prijestolnicu Beograd.' Očito sklon Srbima, jedan komentator radija krajnje desnice Arotz 7 misli da su Izraelci 'u istom položaju kao i Srbi' jer ih ne voli međunarodni tisak i izloženi su pritiscima Amerikanaca i Europljana koji rade 'u korist muslimana'. Iza ovakva oštrog govora nazire se nestvaran strah koji se često primjećuje u dijelu javnog mišljenja sklonog nacionalizmu: da nepopustljivost Izraela pred Palestincima jednoga dana ne bi izazvala međunarodno upletanje", izvješćuje iz Jeruzalema Georges Marion. NATO: susret 23. travnja "Akcija koja je traje u Saveznoj Republici Jugoslaviji zahtijeva 'vrijeme', rekao je Jacques Chirac; ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine govori o 'danima', a ne o tjednima; NATO-ov stožer zahtijeva strpljivost. Ustvari, nitko ne želi govoriti o nadnevku završetka operacije 'Saveznička snaga' jer je puno pokazatelja koji o tomu mogu odlučiti - političkih, vojnih i humanitarnih. No iako ne postoji nadnevak, barem postoji točan, neizbježiv susret koji se nadvio nad Zapadnjake: susret koji se treba dogoditi 23. travnja. Toga se dana u Washingtonu uz zvukove trublje treba održati susret na vrhu šefova država i vlada devetnaest članica NATO-a kojim će se proslaviti pedeseta obljetnica organizacije. Zrelo doba. SAD želi od toga načiniti proslavu, proslavu Saveza koji od 1949. utjelovljuje prekomorsku vezu koja je Ameriku i zapadnu Europu udružila protiv SSSR-a. SAD žele to iskoristiti i reći kako NATO ima budućnost nakon sovjetske prijetnje. On želi udahnuti novi život političko-vojnoj organizaciji koja je potekla iz hladnog rata. Teško je zamisliti washingtonski susret na vrhu koji slavi NATO, a da ovaj, na neki način, nije pokazao svoju doličnost u jugoslavenskoj stvari. 'Washington bi rado na svojim bojnim kolima imao Miloševićevu kožu', kaže zapadni diplomat u Bruxellesu: neuspjeh 'Savezničke snage', naprotiv, ostavit će vrlo loš dojam. To znači da NATO na Kosovu djelomično stavlja na kocku svoju vjerodostojnost i svoju budućnost i, budimo pošteni pa recimo da bi bilo i jako neugodnih komentara na njegov račun da se nije upleo na Kosovu... Uostalom, upravo zbog tog razloga - vjerodostojnosti i budućnosti NATO-a - SAD se toliko uključio u krizu. Budući da borba protiv sovjetskog širenja više nema svrhe, NATO-u treba dati drugu zadaću. (...) Da bi opravdale drugi život koji žele podariti Savezu, Sjedinjene Države i, još jednom, velik broj njihovih europskih saveznica, žele proširiti njegove zadaće izvan onih koje se spominju u Povelji: organizacija za zajedničku obranu njezinih članica protiv svake vanjske prijetnje. Ne može se isključiti povratak slične prijetnje; no to očito nije više dovoljno. Odatle i nova 'strategijska zamisao' koja se treba prihvatiti u Washingtonu, da se NATO-u povjeri druga uloga. On bi postao glavna organizacija za očuvanje mira u Europi: rješavanje sukoba nakon hladnog rata na Starom Kontinentu jako bi mu, ako ne i najviše, odgovaralo (postoje druge regionalne organizacije) - bilo da je takvim sukobima sigurnost njegovih članica izravno ili neizravno ugrožena. O tomu se barem govori ovih dana u Washingtonu. I to opravdava važnost koja se pridaje krizi na Kosovu - toj malenoj pokrajini na jugu Srbije za koju većina Amerikanaca ne zna ni gdje je na zemljopisnoj karti, a riječ brkaju s nazivom lanca benzinskih crpka. Kosovo je trebalo - treba - biti 'idealno' područje za provjeru NATO-ovih načela u rješavanju kriza nakon razdoblja hladnoga rata. Pregovori su se vodili pod prijetnjom NATO-ove primjene sile: neuspjeh u pregovorima doveo je do NATO-ova bombardiranja; riječ je NATO-ovoj vjerodostojnosti. Kako god bilo, 23. travnja bit će ispit: trenutak da se na temelju dokaza sudi o načinu na koji je NATO pokazao ili nije pokazao svoju podesnost u kosovskoj krizi. Susret možda nije odlučujući čimbenik u provedbi operacija na terenu, kao što kažu u State Departmentu. No on je to ipak u očima onih koji špekuliraju o najboljem mogućem izlasku iz krize do 23. travnja. Nema previše mogućnosti. Napadi mogu potaknuti Slobodana Miloševića da prihvati rješenje koje je odbacio u Rambouilletu i u Parizu. Ako u tomu ne uspiju, o prekidu bombardiranja odlučit će vojni dužnosnici kad budu ocijenili da su dovoljno 'uništili' vojni i policijski aparat Slobodana Miloševića. Napokon, zadnja mogućnost, Zapad može prijeći u kopneni napad koji bi jedino mogao izvršiti zadaću: nadzor nad Kosovom kako bi se zaustavilo 'etničko čišćenje' i osigurao povratak izbjeglica. Ako Beograd ne popusti pred zračnom ofenzivom, tumači Henry Kissinger u 'Newsweeku', 'nema drugog izbora do nastavka i pojačanja rata, a bude li potrebno i slanja NATO-vih kopnenih snaga'. 'Tu sam mogućnost do sada odlučno odacivao, ali bi se o njoj moralo raspravljati kako bi se očuvala vjerodostojnost NATO-a', dodaje. Izazov je isti i za Zbignewa Brzezinskog koji u 'Washington Postu' kaže da će se NATO-vo jedinstvo raspasti ako organizacija ne uspije zaustaviti etničko čišćenje i 'mini-genocid' koji je u tijeku na Kosovu", komentira Alain Frachoa. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. IV. 1999. Etničko čišćenje kao oružje ostvarenja osvajačkih snova na Balkanu "'Kosovo se premjestilo u Makedoniju', naslov je iz skopskog lista 'Večer'. 'Pošli su i iza njih nije ostalo više ništa', piše Miloš Crnjanski u knjizi 'Seobe', epopeji o srpskim plaćenicima, poslanim da se bore za Mariju Tereziju od Austrije, da bi u zamjenu za to dobili zemlje koje su prisilno morali napustiti dva stoljeća kasnije. 'Sve je počelo na Kosovu i sve mora završiti na Kosovu', proricali su mnogi promatrači ratova u bivšoj Jugoslaviji, podsjećajući na Miloševićev uspon na vlast. U povijesti balkanskih naroda čini se da se sve ponavlja, brišući granice multietničnosti, granice prava jednih i drugih. No ovo golemo kosovarsko seljenje može uistinu zaključiti proces započet 1991., s kratkim ratom u Sloveniji i sukobom između Hrvatske i Srbije. Proces stvaran pokoljima, protjerivanjima naroda, uključivanjem tisuća međunarodnih mirovnih vojnika, koji je proizveo etnički 'očišćene' zemlje i državne entitete, kojima je zajednička samo jedna 'nacija' od više od dva miljuna izbjeglica, koju nitko ne priznaje. Ona je multietnička i sačinjena od žrtava. Slovenija, koja se odmah odcijepila, sadrži samo malo talijansku manjinu, sa svojim sjećanjima na rane i iseljavanja. Hrvatska, ponovnim zauzimanjem Slavonije i krajine na štetu Srba, etnički je čista, s predsjednikom koji nanovno u etničkom smislu piše povijest zemlje za djecu u osnovnim školama. Srba poubijanih i istjeranih iz Hrvatske ima dvije stotine tisuća, mnogi su se sklonili na Kosovo, gotovo nitko se ne usuđuje vratiti u Slavoniju. Bosna, koja je formalno ujedinjena, prema načelu integriteta država koji međutim nije priznat u Beogradu, podijeljena je na tri etnički homogena entiteta: Hrvati u Hercegovini, ponovno naseljeni novcem iz Zagreba, muslimani u središnjoj Bosni i Sarajevu, bosanski Srbi u paljanskoj republici. Bosanaca 'preseljenih' tijekom pet godina bratoubilačkog rata ima više od milijun, dijelom u Europi, dijelom na mjestima različitim od mjesta podrijetla. Sarajevski katolički Hrvati tuže se na proces prisilnog odumiranja. Hrvati iz Hercegovine bombama i prijetnjama odbijaju povratak Srba i muslimana. Srbi više nikada neće vidjeti svoje kuće u Sarajevu. Pa i zato što su ih muslimani spalili. Neke od žrtava i biblijskih seoba koje danas kao i jučer ozlojeđuju svijet, poput one muslimana iz Srebrenice, cinički nisu spriječene, da bi se požurilo mir pražnjenjem enklave duž linija etničke podjele, kasnije ozakonjenih u Daytonu. Srbija, koja je iz svih tih ratova izišla poražena, unutar sebe držala je oko milijun izbjeglica i, uzimajući u obzir albanske, muslimanske, židovske, turske i mađarske manjine, zadržala je pravu multietničnost. Nacija koja je simbolizirala 'etničko čišćenje' i agresivnost, bila je sve do jučer nastanjena samo 66 posto Srbima. Pražnjenje Kosova i već neizbježno odcjepljenje Crnogoraca napravit će i Srbiju etnički čistom. U praksi su se u krvi ostvarili snovi onih, iz nacionalističkih krugova u prijestolnicama bivše Jugoslavije, koji su mislili na ideološke i društvene temelje budućih neovisnih država. Komunistički čelnici su se reciklirali u nacionalizmu, povijest seobi i krivnji iskorištena je kao sjekira protiv susjeda i svi nastavljaju vladati na ruševinama. Izbjeglice izazivaju sućut, no odmah postaju broj, izvanredno stanje, krivnja koju treba pripisati onome tko je na redu da bude odgovoran. Njihova sudbina ne ovisi o solidarnosti, već o savezništavu i naklonosti koje njihovi odgovorni uspijevaju potaknuti. S Miloševićem će srpske izbjeglice biti uvijek zaboravljene. Kosovarima u bijegu, prema jednom makedonskom listu, OVK-a je navodno obećao vizu za Europu", piše Massimo Nava. LA REPUBBLICA 4. IV. 1999. Drukčija Europa "Nakon ovih bi bomba trebala nastati jedna drukčija Europa. Vjerovali smo da je rat pred vratima petnaestorice, no, međutim, uvidjeli smo da u cijelosti prolazi kroz njih i pokazuje nove dimenzije. Rat ponajprije kaže da je izvorno pravosudno shvaćanje Unije, ono o naddržavnosti, jedino moguće shvaćanje za ostvarivanje mira u Europi. Te su bombe proistekle zapravo iz same ideje nacionalne države, s potpunim suverenitetom unutar vlastitih granica, s pravom na 'život ili smrt' svojih 'podložnika'. Ta ideja više nema legitimnosti. Rat postavlja i pitanje same zemljopisne strukture Europe, koja se pokazala previše uskom da bi se mogao zamisliti neki sukob na Kontinentu koji ne bi upleo i cijelu Uniju, bez mogućih utočišta. Rat na kraju otkriva gospodarsku slabost Unije, s obzirom na to da tržišta uočavaju političku krhkost i pogađaju joj njezin najdublji identitet smanjujući vrijednost euru, zajedničkoj valuti. Na taj način rat i njegove nužnosti pokazuju nam kako je već prevladano, i prije nego se ostvarilo, i samo europsko jedinstvo u vanjskoj politici i obrani. Uvidjelo se zapravo da će, i kada se to jedinstvo provodi institucionalno, uvijek postojati neriješen problem sigurnosti u Uniji, koju riziku izlažu europski građanski ratovi(...). Postoji dakle, nužnost, da uz institucionalni prostor Unije petnaestorice (koja će se s naporom proširiti sljedećih godina) postoji i širi politički prostor, civilna granica koja bi obuhvatila i Balkan, Ukrajinu, Tursku i, u novom obliku partnershipa, samu Rusiju.(...) Do toga se ne može doći šireći vojne saveze, niti slijedeći potrebne duge rokove institucionalnog širenja, već utvrđujući uređenje zajedničkih europskih konstitucionalnih načela, zajedničkih Uniji i 'drugoj' Europi. Po cijelom se kontinentu treba proširiti ('od Atlantika do Urala', kako je kazivao De Gaulle) duh uključivanja koji je pokretao Uniju u njezinoj uspješnoj povijesti. Treba ponovno postići, vjerojatno onom sveeuropskom konferencijom o kojoj je govorio budući predsjednik odbora Unije, uvjerenje u mogućnosti i pogodnostima puta prema kontinentalnom ujedinjavanju. Institucionalne tehnike koncentričnih krugova, jačih suradnji, promjenjivih geometrija, koje je Unija već iskušala, moraju se ponovno uzeti i ponovno prilagoditi političkom i pravnom nacrtu koji bi se podudarao sa zemljopisnim perimetrom Europe, bez, već nepodnošljivih, isključivanja.(...) Velike tragedije prevladavaju se isto toliko velikim tragedijama. Zamisao stvaranja sveeuropskog institucionalnog okvira, upravljanog novim međunarodnim pravom, koje sve više postaje zajedničko ustavno pravo među državama, zamisao je koja, kao što je već sudbina dobre politike, može dospjeti tamo gdje je razvidna neplodnost i nemoć oružja. Opravdana i odmjerena uporaba sile, pa i protiv okrutnosti i nečovječnosti, nikada nije samo sebi svrhom. Ne uspijeva se vidjeti drugi konačan miran sklop, osim onog koji bi imao smisao i duh te nove Europe, one Europske unije i Vijeća Europe, povezane u jednoj konfederalnoj perspektivi: koja bi postala narodnom i vjerodostojnom tamo gdje sada vladaju mračni nacionalizmi", piše Andrea Manzella. Slabi saveznici Amerike Eugenio Scalfari među inim piše: "Ovaj čudni rat kojega nitko nije objavio, kojega bi svi željeli što prije dovršiti i za kojega nitko ne zna kako će završiti, u međuvremenu je prouzročio dramatičan razdor u svijesti cijelog zapadnog svijeta. Je li se moglo pasivno pratiti neljudsko progonstvo stotina tisuća osoba, teroriziranih i izgladnjelih, koje za sobom ostavljaju već razoren život, a pred sobom imaju život bez korijena, nesiguran, bijedan; je li se moglo pratiti takav očajnički prizor, a da se ne reagira na neki način, da se nešto ne uradi i prekine ova pripremljena i nemilosrdno provedena epizoda?(...) No tu počinju druga pitanja koje nije moguće otjerati stereotipnim upozorenjem 'u ratu smo pa je i sama sumnja malodušnost'. Tu riječ , malodušnost, ne želimo ni čuti.(...) 1. Zašto je Milošević odbio sporazum iz Rambouilleta? Taj bi sporazum zapravo autonomiju Kosova pretvorio u rađanje jedne mini- države pod izravnom zaštitom snaga NATO-a. To je razlog Miloševićeva odbijanja, i od tog je trenutka etničko čišćenje poprimilo razmjere koje prije nije imalo. 2. Rusija je glasovala protiv nazočnosti snaga NATO-a na Kosovu. Je li učinjeno sve što je bilo potrebno kako bi se našao kompromis uz kojega bi mogla pristati i Moskva? 3. Tada je NATO odlučio započeti bombardiranja, pošto je Miloševiću dao ultimatum za potpisivanje rambouilletskog sporazuma. Je li u Vijeću NATO-a bilo rasprave o strategiji koju bi trebalo slijediti u slučaju da bombardiranja ostanu bez učinka? 4. D'Alema je za posjeta Washingtonu Clintonu postavio to pitanje, no odgovor je bio: 'Nastavit ćemo bombardirati sve dok Milošević ne popusti'. Kojim je strateškim razmatranjima podupirao taj odgovor? 5. I najnespremnijem promatraču bilo je očito da će zračna ofenziva ubrzati i uvećati operaciju etničkog čišćenja na Kosovu. Je li Vijeće NATO-a koje je donijelo odluku o vojnoj akciji raspravljalo o tom aspektu problema? I ako je raspravljalo, je li zacrtalo odgovarajuću strategiju prihvata i pomoći? 6. Događaji posljednjih dvanaest dana, otkako je započela vojna akcija, i otkako je na nju odgovoreno etničkim čišćenjem, dokazuju da ni NATO, ni UN, ni Europska unija nisu pripremili djelotvoran plan prihvata i pomoći.(...) Možda su predvidjeli, ali se nisu za to pobrinuli; do sada se na granicama Makedonije i Albanije nije vidio nijedan šator, nijedan pokrivač, niti jedna boca mlijeka, koji bi došli od odgovarajućih UN-ovih ili EU-ovih tijela za pomoć. Kako to? 7. Srpska vlada se služila sramotnim dezinformiranjem o svemu što se događa na Kosovu. Zapovjedništva NATO-a su sa svoje strane činila to isto. Pojedine epizode osporili su glavni američki i europski listovi, no djelotvornost tih pobijanja bila je jednaka ništici. Od Miloševića to se moglo i očekivati. Da li i od NATO-a? 8. Clinton unatrag tri dana govori o uspostavljanju NATO-ova protektorata na Kosovu kad Milošević ustukne. Da li se o tom nacrtu raspravilo s drugim članicama Saveza? 9. Već se ustrajno govori o pojačavanju NATO-ove operacije slanjem postrojba na teren. Je li Vijeće NATO-a ispitalo tu mogućnost? Na Kosovu ne postoji pješaštvo uporedivo s onim hrvatskim u Bosni. Razlika je izrazita. Je li razmotrena? Ili se pak radije problem stavlja na stranu, nadajući se čudu, da bi se potom, u slučaju da se čudo ne dogodi, moralo odlučivati pod pritiskom svršenog čina i situacije koja više ne dopušta druge izlaze?(...) Ako želimo izići iz ove goleme zbrke treba uključiti Rusiju u pregovore, napraviti danas ono što je trebalo napraviti prije nekoliko mjeseci, u nadi da će Rusija uložiti sve napore i da njezini napori nešto još vrijede. No ako bi se i taj put pokazao zapriječenim, vjerojatno je jedini neizbježni i djelotvorni izlaz intervencija na terenu koja bi bila ograničena na humanitarnu pomoć koju bi, međutim, pratile međunarodne vojne snage izabrane izvan NATO-a. Europa treba zajednički pritiskati za postizanje tih ciljeva. 'Odlučna snaga' rođena je tri mjeseca nakon rađanja eura. Nije zlonamjerno pomisliti da je među njezinim ciljevima bio i onaj da se još više oteža i udalji izgradnja političke i vojne Europe. Igra koja se igra sigurno je ona pomoći i preživljavanja kosovskih Albanca, sigurno je i ona nužnost da se Miloševiću odrežu nokti, sigurno je i ona racionalnije i čvršće balkanske pacifikacije, no to je i igra, nemojmo to zaboraviti, za ulogu Europu, njezine autonomije u Savezu ili potvrđivanje njezine podređenosti", piše Eugenio Scalfari. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. IV. 1999. Kako je Milošević nadmudrio NATO "Dobrih tjedan dana nakon početka NATO-vih zračnih napada, na trijumfalističkim jugoslavenskim manifestacijama istaknut je plakat s geslom 'Opet je srpsko Kosovo polje'. Prethodno je bojni poklič glasio drugačije: 'Ne damo Kosovo'. Trijumf je prožet cinizmom - on slavi rijeku od desetaka tisuća protjeranih kosovskih Albanaca u bijegu. Euforično srpsko preduskršnje raspoloženje dodatno je osokolilo uhićenje trojice američkih vojnika na makedonskoj granici - iako je slavlje povodom obaranja američkog nevidljivog bombardera F117 bilo još veće. Pregovori neće biti nastavljeni ako srpska strana ne izjavi da prihvaća nacrt sporazuma, koji su potpisali kosovski Albanci, istaknuto je na kraju pariške mirovne konferencije o Kosovu. Nakon uzaludnog čekanja, NATO je pokrenuo zračne napade, čiji je deklarirani cilj bilo slabljenje sposobnosti beogradske vojske i policije za izazivanje humanitarne katastrofe na Kosovu. Milošević je pričekao NATO - i istodobno ga pretekao. Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana bili su vrlo štedljivi sa svojim zrakoplovima, raketama i radarima, koje je NATO prve želio neutralizirati. Istodobno su se vojska i srpska specijalna policija ubrzano bacile na 'obračunavanje' s OVK, što je Beograd najavio u slučaju zračnih udara. Obračun je imao karakter etničkog protjerivanja - i to ne samo iz sela, uz korištenje napada i paleži, već prvi put i iz gradova, i to čak i iz Prištine. Bio je to odlazak zauvijek: oduzimane su osobne isprave i automobilske tablice, a navodno su uništavani i rodni listovi i katastarske knjige. Prije no što je stekao premoć u zračnom prostoru nad Jugoslavijom, NATO je bio prisiljen prijeći na udare protiv oružanih snaga koje su djelovale na Kosovu. Tragova OVK-ova otpora gotovo i nije bilo. Njihove su vođe čekale NATO-ve udare, koje su zatražile kao obećanu nagradu za potpisivanje nacrta sporazuma o Kosovu i kao kaznu za tvrdi stav Srba. Malobrojnim novinarima koji su ostali u Beogradu režimski huškači i sugovornici u intervjuima sugerirali su usporedbe između 'pražnjenja' Kosova od Albanaca i masovnog bijega Srba iz krajine. Ta Hrvatska zbog toga nije bombardirana, ističu. Čini se da Milošević pokušava nadoknaditi poraz, koji mu je 1995. g. nanio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman; naime, Srbi - ponajprije oni izbjegli - predbacuju mu taj poraz kao izdaju. Milošević je nadmudrio NATO. Nadmudrio ga je u toj mjeri da tiha ponuda i kasnija prodorna prijetnja američkog predsjednika Clintona djeluju zakašnjelo. Prvo je Clinton u svom govoru putem videa nagovijestio srpskom narodu da bi samouprava pokrajine Kosovo mogla biti više zadržana 'u okviru srpskih zakona' nego u okviru nacrta sporazuma koji su potpisali kosovski Albanci. Potom je 'fašist' i 'svjetski zločinac' u Washingtonu zaprijetio da će u slučaju Miloševićeve nepopustljivosti 'međunarodna potpora srpskom pravu na Kosovo sve više kopniti'. Drugim riječima, bude li rezultat mirovne konferencije poništen Miloševićevom krivnjom, treba razmišljati o prihvaćanju kosovsko-albanskog zahtjeva za neovisnošću. Takav bi ishod podrazumijevao otkon od kosovskog koncepta međunarodne kontaktne skupine i od temeljnog stajališta prema raspadu Jugoslavije - naime, onog o nemijenjanju granica među bivšim jugoslavenskim republikama - usprkos velikosrpskim, velikohrvatskim i velikoalbanskim apetitima. S druge se strane ponovno javljaju stare pretpostavke da Milošević želi podjelu Kosova između Albanaca i Srba. Neki - poput pisca i bivšeg političkog zatvorenika Fatosa Lubonje u Tirani - smatraju da je ta opcija posljednja prilika za susjedski život. Srpska akademija u Beogradu davno je lansirala ideje o podjeli Kosova. Srpska pravoslavna crkva na Kosovu naložila je stručnjacima da sroče planove o kantonizaciji, po kojima bi Srbi trebali zadržati najvažnije gradove, povijesne manastire, te rudnike i elektrane. No, takvi planovi baš i ne bi bili primamljivi za Albance. NATO-vi projektili nisu uništili samo dunavski most u Novom Sadu - čini se da su porušeni i svi mostovi između Miloševića i Zapada. Po mišljenju njemačkog ministra obrane Rudolfa Scharpinga, Miloševiću je mjesto pred sudom UN u Den Haagu. Milošević pak sugerira da zločincem proglase i njegova starog pregovaračkog partnera Holbrookea. Čini se da Milošević za NATO predstavlja istu onakvu crno-bijelu metu, kakvu sudionici domoljubnih manifestacija u Jugoslaviji nose na svojim kapama i reverima", zaključuje Bernhard Kueppers na kraju komentara. Okućnica u plamenu "Zapadna je Europa već zbog egoističkih motiva zainteresirana da izbjeglice koje Srbi protjeruju, ostanu u blizini svoje domovine. Osim toga, političari EU-a upozoravaju da civilizirani svijet ne smije zapečatiti progone prhvaćanjem žrtava. No izravni susjedi Kosova neće izdržati navalu onih koji bježe da bi očuvali goli život. Makedonija je bačva baruta. EU vidi da je nužna hitna akcija. Zbog toga i posebni sastanak ministara vanjskih poslova poslije Uskrsa. Samo s novcem zasigurno se neće izvući iz afere. Sve vrišti za opsežnim rješenjem za južni Balkan bez Miloševića. Konferencija o pitanju izbjeglica na bonnskom Petersbergu nije željela više doli podrobno analizirati dvojbu. U samoj regiji vjeruju da srpski diktator želi pokrenuti veliki balkanski rat. Izbjeglice s Kosova su alat za to. Susjede, ponajprije Makeodniju i Albaniju, treba uporno destabilizirati i učiniti ih zrelima za napadanje. Konferencija na Petersbergu u svojoj je bespomoćnosti pokazala i da se južna Europa u tom sukobu osjeća prepuštena samoj sebi. Koga još briga za te zemlje koje ne pripadaju ni EU ni NATO-u, koje sebe drže Čehoslovačkom prije muenchenskog sporazuma? Iz okućnice EU-a dopire sve veći plamen" - upozorava komentator lista ub. Mirovna postrojba kao neprijatelj "U Jugoslaviji NATO vodi rat, a u Makedoniji je - odmah iza granice s Kosovom - mirovna postrojba. Uhićenje trojice američkih vojnika ipak pokazuje da ta crta koju je povukao Zapad, nije uvijek oštro povučena. Jer za jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića kao i za dijelove makedonskog stanovništva, vrijedi jednostavna rečenica: NATO je uvijek NATO. Za Beograd to znači da i postrojbe u susjednoj zemlji drži neprijateljem. Stoga su Srbi još prije početka NATO-va bombardiranja prijetili osvetom s one strane granice. Zarobljavanje trojice vojnika rabi se u propagandističke svrhe kao pobjeda nad NATO-m. No i slavensko stanovništvo Makedonije, koje većinom odbija NATO-ve napade, na oko 12 tisuća vojnika razmještenih u njihovoj zemlji gleda s očitom sumnjičavošću. Dakle nimalo lak položaj za mirovnu postrojbu kojoj pripadaju i tri tisuće vojnika Bundeswehra. Oni su razmješteni u dijelu s uglavnom albanskim stanovništvom Makedonije i tamo prihvaćeni s odobravanjem. No njihova zadaća svakodnevno postaje sve daljom. Prema mirovnim dogovorima, trebali su vojno osiguravati sporazum iz Rambouilleta. Bilo je predviđeno ukupno 28 tisuća vojnika. Prethodnica je razmještena na području uz granicu s Kosovom, kako bi mogla brzo biti na raspolaganju na području akcije. Osim njemačkih vojnika, toj postrojbi pripadaju i Britanci, Francuzi, Talijani i Nizozemci. Radi se, dakle, o europskoj postrojbi koja je pod svojim državnim zapovjedništvima. Što dakle tjera američke vojnike na ophodnju u graničnom području? Pojašnjenje iz Washingtona: Amerikanci su pripadnici postrojbe plavih kaciga nazvane UNPREDEP, sastavljene uglavnom od Amerikanaca, koja je krajem 1992. razmještena u Makedoniji da bi spriječila širenje bosanskoga rata. Mandat te, za razliku od NATO- a, dobro primljene postrojbe istekao je 18. veljače ove godine. To je bila posljedica diplomatske šale. Kina se vetom na produljenje nazočnosti UN-a osvetila za to što je vlada u Skopju uspostavila diplomatske odnose s Tajvanom. No očito su poslije isteka mandata u zemlji ostali barem dijelovi plavih kaciga. Vojnici su stavljeni pod američko zapovjedništvo. Zarobljavanje trojice američkih vojnika dodatno je povećalo ionako uočljivu nervozu zbog sudjelovanja stranih postrojba u Makedoniji. U njemačkim emisijama vijesti u subotu ujutro izvješće o sudbini Amerikanaca povezano je s viješću da su ranjena dva vojnika Bundeswehra. Kasnije je je jedan glasnogovornik objasnio da se radilo o nezgodama na radu, a nipošto o 'stranim utjecajima'. A zatim se za riječ javio ministar obrane Scharping sa zamršenom formulacijom kako želi osigurati da njemački vojnici razmješteni u Makedoniji ne budu izloženi opasnosti od uhićenja. Uz to treba spriječiti da Bundeswehr bude uvučen u kopneni rat. No zbog eskalacije na Kosovu, baš se o toj temi već naveliko raspravlja. Iznenada je onemogućena mirovna postrojba u središtu zanimanja - kao potencijalni dio kopnene oružane sile koja bi mogla intervenirati na Kosovu i bez prethodnog mirovnog sporazuma. Ta je tema došla u raspravu ne samo s neslužbene nego i s kompetentne strane, primjerice ranijeg vrhovnog zapovjednika NATO-a Georgea Joulwana. No službeno se o tomu ne čuje ništa. Makedonska vlada teško bi pristala na ulazak postrojba u svoju zemlju" - drži Peter Muench. FRANKFURTER RUNDSCHAU 3. IV. 1999. Milošević podmeće požare "Politika Slobodana Miloševića vratila se svojim počecima: destabilizaciji regije radi očuvanja vlasti. U početnoj fazi, Miloševićeva instrumentalizacija velikosrpske ideje rezultirala je ratovima protiv Hrvatske i Bosne. U posljednjoj fazi, egzodus Albanaca s Kosova trebao bi prouzročiti pad vlada u glavnom gradu Makedonije i u glavnom gradu Crne Gore. Jugoslavenski predsjednik Milošević udara kako bi u posljednji trenutak sa sobom u vrtlog nasilja povukao i republike koje teže Zapadu. Miloševićeva vladavina rođena je u krvi i u krvi će i potonuti, prognozirala je jednom prilikom njegova žena Mira Marković. U tom je kontekstu Miloševićevo najuspješnije oružje izvoz izbjeglica i uravnilovka medija. Beograd šalje paravojne postrojbe, provokatore i propagandiste kako bi u svojoj zemlji učvrstio šovinističko jedinstvo. I u tome je uspješan. U Makedoniji prijeti narušavanje etničke ravnoteže, a Crna Gora nalazi se na rubu državnog udara. General kojeg je Milošević nedavno tamo angažirao trebao bi upokoriti medije neposlušne republike i time stvoriti poslušnu publiku za predstojeći udar. Predsjednik Milo Đukanović bori se u Podgorici za svoj politički opstanak. NATO-vi zračni napadi na ciljeve Jugoslavenske narodne armije ne odlučuju 'samo' o sudbini Kosovara u bijegu već i o gašenju požara u susjednim zemljama, koje je Milošević već ponovno podmetnuo", naglašava Rolf Paasch. AUSTRIJA DIE PRESSE 3. IV. 1999. Istočni dio srednje Europe ili - tamo gdje pritisak izvana ujedinjuje ljude "Odveo je svoj narod u bijedu - bjesne inflacija i korupcija, osiromašuju čitavi slojevi stanovništva, slobodno je mišljenje ušutkano, zemlja zamire pod nepopustljivom diktaturom. Unatoč tome, 90 posto Srba i dalje podupire Slobodana Miloševića. Je li riječ samo o neodgovornu pustolovu i političkom hazarderu? Povijest više istočnoeuropskih zemalja nakon 1990. pokazuje da je uzaludno nadati se da će gospodarska blokada, diplomatska izolacija i snažan pritisak izvana prisiliti nedemokratske režime na ustupke. Naprotiv, pritisak izvana često postiže upravo suprotan učinak - stanovništvo još čvršće zbija redove oko vodstva, a oporba doživljava još snažniju marginalizaciju. U Bjelorusiji je svaka vanjska kritika na račun mjera Aleksandera Lukašenka samo jačala potporu bjeloruskom Predsjedniku u samoj zemlji. Čak i kada su EU i SAD povukle svoje veleposlanike zbog njihove izloženosti sustavnom šikaniranju, Lukašenko je takav razvoj događaja uspio prikazati kao uspjeh. Istodobno je bjeloruski Predsjednik izborio još veću slobodu za progon oporbe; osim toga, žestoka reakcija Zapada pokazala je nacionalističkim i komunističkim krugovima u Rusiji - jedinim snagama, do čijeg je mišljenja Lukašenku uistinu stalo - da on radi dok ruski političari samo pričaju. Na kraju je bjeloruska državna televizija prikazala povratak zapadnih diplomata, sugerirajući da su zapravo popustili. Slična je i situacija u Srbiji: NATO-vi zračni napadi ujedinjuju režim i stanovništvo u protuzapadnom stavu. Jednoga će dana NATO prekinuti napade, a Milošević će tu činjenicu slaviti kao trijumf srpske izdržljivosti. Oporba u Srbiji više neće postojati, baš kao ni alternativa Slobodanu Miloševiću. Društvu koje sebe smatra vječnom žrtvom stranih sila učinit ćete najveću ulugu ako ga uistinu i pretvorite u žrtvu. Vjerojatno će se izjaloviti i nada da će se Srbi pobuniti zbog gospodarske krize i masovnog siromaštva. Pobuna gladnih, ustanak, čak i raspad zemlje na više dijelova očekivani su 1991. i u Ukrajini, gdje je nakon objave neovisnosti stopa inflacija dosegnula troznamenkaste vrijednosti, vladala je nestašica prehrambenih proizvoda, a plaće nisu isplaćivane mjesecima - kao i u Rusiji. Kijevski politolozi upozorili su da unatoč crnom tržištu i privatizaciji, ovisnost građana o državnim instancama, naslijeđena iz doba SSSR-a, nije samo sačuvana već i društveno prihvaćena upravo u onim zemljama u kojima su već prije 1917. vladale kolektivističke tendencije. Mit nacionalne države, moćan posvuda u istočnoj Europi, također je pridonio postojano slaboj spremnosti na revoluciju. Bile one demokratske ili ne, mnoge su vlade u istočnoj Europi uspjele prikazati napade na svoju politiku kao napade na netom stečenu vlastitu državu. Pritom valja napomenuti da službene statistike ne pružaju uvijek jasan odraz stvarnog stanja: veliki dijelovi stanovništva nisu izravno pogođeni ni gubitkom realnih plaća ni stopama inflacije jer su već odavno napustili novčanu privredu. Na području bivšeg Sovjetskog Saveza 40 posto namirnica potječe iz privatnih vrtova i uopće ne ulazi u gospodarski optjecaj već ih troše same obitelji- proizvođači ili te namirnice odlaze sa sela u grad gdje ih potom konzumiraju. Zapadna Europa često podcjenjuje sposobnost prilagodbe kriznim situacijama koju su za vrijeme komunizma razvili brojni građani srednje i istočne Europe. Pretjerana je i nada da gospodarska blokada ili krediti mogu osigurati utjecaj na prilike u određenoj zemlji. Napokon, već je slučaj Sadama Huseina pokazao da je jako teško vojno srušiti despota bez prethodne opsade njegove zemlje. Odgovarajući projekt neće biti lakši ni u Srbiji. Miroljubivom rješavanju graničnih i manjinskih sukoba u srednjoj i istočnoj Europi sve do Jadrana više je od podignutog kažiprsta pridonijela šansa za prijam u zapadne strukture i institucije. Danas polarizacija u međunarodnim odnosima u istočnoj Europi rezultira novim blokovskim razmišljanjem. Bjelorusija, istočna Ukrajina i Rusija dosad su se još mogle kulturalno orijentirati prema Rusiji, a politički i gospodarski prema zapadnoj Europi. Nakon bombardiranja Srbije takva će politika biti sve teža i u istočnom dijelu srednje Europe. Zbivanja na Kosovu mogla bi oblatiti i najugledniji izvozni proizvod zapadne Europe - ideju ujedinjene, gospodarski snažne i stabilne Europe", upozorava Klaus Bachmann. KLEINE ZEITUNG 3. IV. 1999. Hrvatska je zbog Kosova na listi čekanja "Rat na Kosovu osjetno utječe i na turizam u Hrvatskoj. Dok je potražnja za rezervacijama na dalmatinskoj obali i otocima u posljednje vrijeme bila jako velika, zanimanje je gotovo u potpunosti splasnulo prije jedanaest dana, nakon prvih NATO-vih zračnih napada na Srbiju. Do izbijanja rata na Kosovu hrvatski hotelijeri mogli su biti više nego zadovoljni: u odnosu na prošlu godinu broj rezervacija povećan je za 15 posto, izvješćuje Michael Schloegl, šef Gruber Reisen. Danas su - doduše, prorijeđene - rezervacije usmjerene uglavnom na sjeverni dio jadranske obale. U turističkoj agenciji Raiffeisen kažu da dosad nije bilo slučajeva storniranja ali ni novih rezervacija. Grčka trenutačno najviše profitira od takvog stanja, ali se i tamo sve češće javljaju pitanja o sigurnosti, s obzirom na zemljopisnu blizinu ratnom području. Turska pak ne može ni na koji način profitirati iz opisane situacije zbog prevelikog straha gostiju od diverzija povodom uhićenja vođe PKK Abdullaha Oecalana. U turističkoj agenciji Dengg-Springer općenito ocjenjuju da je stanje u pitanju rezervacija obilježeno nevoljkošću, a to se odnosi i na regije koje su, takoreći, jako udaljene od dometa oružja - poput Italije ili Španjolske. U stručnom udruženju turističkih agencija već strahuju od posljedica događaja na Kosovu na njihovo poslovanje - što će njihovi klijenti dulje čekati, to će biti teže pronaći primjerene alternative. Time bi turističke agencije mogle izgubiti svoje kijente. Po riječima spomenutog udruženja, zasad se ne može općenito ocijeniti da je kriza na Kosovu izazvala snažniji pad potražnje za provođenjem odmora u Austriji. Hotelijeri u Hrvatskoj igraju na kartu optimizma. Sezona je dobro počela, smatra Damier Kurlovac iz jednog hotela na otoku Braču. Nema još ni slučajeva otkazivanja rezervacija, naglašava šef hrvatskog turističkog udruženja Milivoj Razović. (...) Svima koji su odlučili provesti odmor u Hrvatskoj austrijsko ministarstvo vanjskih poslova preporučujue da se iscrpno informiraju o situaciji u samom mjestu boravka. U austrijskom veleposlanstvu u Ljubljani uspostavljena je hitna telefonska linija 00385-1-427 359", piše Hellfried Samler. SLOVENIJA DELO 3. IV. 1999. Slično sustavu F. Tuđmana Marko Milosavljević pod gornjim naslovom piše o udruživanju medijskih udruga SBS Broadcasting koja nadzire slovenski Kanal A i Central European Media koja je većinska vlasnica produkcijske kuće Pro Plus a koja emitira program POP TV. Autor u članku pojašnjava kako 'udruživanje' nije ispravna riječ, jer se radi o preuzimanju CME-a od strane SBS-a, a transakcija vrijedi 615 milijuna dolara. Nova organizacija zove se SBS Broadcasting SA i ima vlasničke udjele u 18 televizijskih i 12 radio postaja u 13 država. Tim potezom SBS preuzima nadzor nad cijelom komercijalnom televizijom u Sloveniji, o čemu je direktor Pro Plusa Jurenec rekao da mu se činjenica što netko ima nadzor nad tri kanala, 'ne čini baš demokratskom'. Da je za njega to 'posve slično Tuđmanovu sustavu', Milosavljević je tu rečenicu uporabio kao naslov svojega članka.