FR 30.III.LE MONDE USTAV I INTERVENCIJE

FRANCUSKA LE MONDE 30. III. 1999. Treba li rastrgati Ustav? "Pridruživanjem francuske vojske NATO-ovim snagama koje sudjeluju u ratu protiv Srbije, najviše francuske vlasti postavile su Francusku s one strane međunarodnoga prava. Taj čin ne odgovara služenju 'prirodnim pravom na zakonitu obranu, individualnu ili kolektivnu', što je jedina mogućnost za uporabu sile koju dopušta članak br. 51 Povelje Ujedinjenih naroda. Francuske vlasti nisu se pri tome mogle pozivati ni na srpski napad čija bi žrtva bila Francuska, ni na pomaganje nekoj državi članici UN-a koja bi bila žrtva srpskoga napada. I ne samo to, Vijeće sigurnosti UN-a posve je ostalo po strani pri pokretanju te operacije. A, u skladu sa člankom 51., upravo Vijeće sigurnosti mora biti 'odmah obaviješteno' o mjerama koje su poduzete u okviru služenja pravom na zakonitu obranu. Osim toga, ova vojna akcija - vođena bez UN-ova mandata - ne ispunjava nijedan od uvjeta predviđenih člankom 39. i ostalim člancima Povelje UN-a. Sve od Hitlerova napada na Poljsku, NATO je ovim bombardiranjem Jugoslavije postao krivac najgore agresije koja je ikada počinjena u Europi protiv neke suverene države. Malo dalje od rasprava o tom činu koje će se sada razviti među stručnjacima za međunarodno pravo, odluka francuskoga Predsjednika koju je donio u suglasnosti s premijerom, nikako se ne može podvesti pod ovlasti koje njih dvojica imaju. Istina, prema francuskome ustavu, šef države je i vojni zapovjednik (članak 15), vlada raspolaže oružanim snagama (članak 20), a premijer je odgovoran za obranu države (članak 21). Ali nijedna odredba našega ustava ne omogućuje bilo kojem od predstavnika naše vlasti da na ovaj način Francusku uključi u ratno djelovanje. Za svih naših režima, čak i kad su im predsjedale osobe izabrane na izravnim izborima kao što je to bilo 1848., odluka o ulasku u rat uvijek se donosila u parlamentu i bila je izraz volje cijele države. Čak i u posljednjim trenucima postojanja V. Republike, rasprave koje su vođene na sjednicama 2. i 3. lipnja 1958. s povjerenstvom zaduženim za razmatranje prijedloga zakona kojim bi se De Gaulleu na šest mjeseci dale pune ovlasti, pokazuju da, radi umirivanja zabrinutih parlamentarnih zastupnika, odluka o proglašavanju rata tada nije uključena u ovlasti predsjednika republike. Načelo pristanka parlamentarnih zastupnika na uporabu sile nastalo je i prije same republike, prigodom slavne rasprave u Ustavotvornoj skupštini 16. svibnja 1870. Kao odgovor konzervativcima poput grofa od Serenta koji je izjavio 'da je u interesu nacije da pravo na ratovanje mora imati kralj' (Parlamentarni arhiv, svezak 15., str. 527), napredne snage na čelu s Petion de Villeneuveom predložile su odredbu prema kojoj 'izvršna vlast može proglasiti, započeti i voditi rat samo poslije izričitog pristanka zakonodavnog tijela' (str. 544). Kad se pokazalo da će Petion dobiti većinu glasova, 20. svibnja 1790., Mirabeau je majstorski pridobio za sebe parlament govoreći o kompromisu ratnog i mirnodopskog prava. Odredba koju je predložio Mirabeau razlikovala je pravo na ratovanje i pravo na sklapanje mira, o čemu odlučuje cijela nacija (čl. 1.), i služenje tim pravom, koje se mora dati i zakonodavnoj i izvršnoj vlasti (čl. 2.). Na kraju te rasprave, 22. svibnja, Ustavotvorna skupština je prihvatila načelo prema kojemu 'se stupanje u rat može odlučiti samo odredbom zakonodavnog tijela na formalni prijedlog kralja, a zatim tu odluku opet treba potvrditi Njegova Visost'. I sam Napoleon I. se 3. travnja 1814. morao pokoriti tome načelu. A Senat je, proglašavajući svrgavanje cara, utvrdio: '(...) da u ustavnoj monarhiji monarh postoji samo u skladu s ustavom ili prema društvenom dogovoru, da je Napoleon Bonaparte (...) razvrgnuo taj društveni dogovor koji je spajao francuski narod, posebno kad je riječ o povisivanju poreza (...), da je zatim vodio ratove kršeći čl. 50. Ustava od 22. mraznog mjeseca (frimaire) godine VIII., prema kojemu objava rata mora biti predložena, prihvaćena u raspravi i proglašena kao i zakoni...' (Le Moniteur universel, br. 94 od 4. travnja 1814., str. 564). Sve do danas, neka nam oproste Predsjednik i premijer, čl. 35. francuskog Ustava vrlo je jasan: 'Objavu rata mora dopustiti parlament'. Na koje se to pravno načelo oslanjaju najviše vlasti Francuske pri takvome ismijavanju Ustava? Vrijednost republike jest to da zna kako uklopiti svoje manjine, a da ih pri tome ne razdraži. Tko se još sjeća separatista iz Nice? Želi li se to sutra opravdavati neovisnost Vojvodstva savojskoga? Naravno da ne. Autonomiju korzikanskoga naroda odbacilo je, u unutarnjem pravosuđu, Ustavotvorno vijeće prije deset godina. Treba li očekivati da će za deset godina dobro naoružani aktivisti na Korzici svoje ponašanje voditi po uzoru na OVK, računajući na NATO-ovu potporu u borbi protiv Francuske? Politički gledano, jednako je apsurdno vojno podupiranje albanskog aktivizma kao i srpskog nacionalizma. Zaljevski nas je rat trebao naučiti da diktatori dugo nadživljavaju nesreću civilnoga stanovništva. A danas je korištenje francuskih zračnih snaga, o čemu je donijeta odluka bez obzira na prava suverenoga naroda i njegovih parlamentarnih zastupnika, vrlo korisna sadašnjim vlastima, u razdoblju kohabitacije. Medijski odjek bomba u našoj 'demokraciji' pretplaćenoj na odsutne građane navodi na zaboravljanje sadašnjih sudskih istraga protiv predsjednika Republike i predsjednika Ustavnog vijeća 'na dopustu'. Europa za koju su nam govorili da živi u miru izgleda kao i ta žalosna predstava: poslije vremena korumpiranih političara, dolazi vrijeme 'ratobornih političara'. Građani fantomi i parlamentarni zastupnici-marionete, u vremenima kad se hvalimo govoreći da želimo rehabilitirati javne sudske istrage, i prije nego vođe iz ove kohabitacije do kraja ne rastrgaju Ustav, bilo bi korisno da se podsjetimo i njegova predgovora: 'Republika Francuska, vjerna svojim tradicijama, priklanja se pravilima međunarodnoga javnoga prava. Ona neće započeti nikakav osvajački rat i nikada neće upotrijebiti svoje snage protiv slobode nekoga naroda'. Kako bi se poštovala ta načela, mora se prekinuti sudjelovanje Francuske u agresiji na jednu suverenu državu", piše Joel Mekhantar, profesor javnog prava na sveučilištu u Dijonu.