US NYT 5. IV. DIKTATORI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 5. IV. 1999. Slabići koji tiraniziraju "Demokracije uvijek imaju velikih teškoća kad se suoče s diktatorima. Diktatori se ne ponašaju racionalno. Oni vlastitim zemljama nameću politiku koja ih osuđuje na poraz. Oni ih vode u razorne ratove protiv drugih. I čak ni vlastite ciljeve ne slijede uspješno", piše Tony Judt, direktor Instituta Remarque na newyorškom sveučilištu i autor djela 'Teret odgovornosti'. "Staljin je prije Drugoga svjetskog rata odrubio glavu svom časničkom korpusu. Hitler je vitalna sredstva iskoristio za genocidno uništenje naroda koji je mogao služiti njemačkom ratnom naporu. Pred takvim ljudima, demokratske vođe bespomoćno primjenjuju vlastite kriterije političke logike. Diktator koji vodi svoj narod u bezdan mora biti osjetljiv na javno mnijenje: kad bi ga samo mogli djelotvorno pritisnuti. Mora postojati nešto što želi. Znači, fašizam je proizišao iz ponižavajućeg mirovnog sporazuma? Onda prepravimo sporazum i fašistički će dikator biti umiren, zar ne? A ako nije, mjesno i međunarodno javno mnijenje okrenut će se protiv njega. (Zanemarujemo da u dobro vođenim diktaturama NEMA javnog mnijenja.) Zaboravljajući to, ponekad se služimo namjerama diktatora protiv njih, istovremeno osvješćujući svjetsko mišljenje. No s kojim ciljem? Kad je Staljin gradio svjetski mirovni pokret početkom pedesetih, ili kad Slobodan Milošević obeća dopustiti povratak 'miroljubivim' albanskim izbjeglicama, ti diktatori odražavaju naše vlastite namjere i naše vlastito javno mnijenje i njima manipuliraju. Demokratske vođe, i ljudi koji ih izabiru, ti su koji žude za mirom. (...) Diktatori ne pokreću ratove jer nisu uspjeli postići svoje ciljeve mirnim putem. Rat - bilo protiv stranih država ili vlastitih građana - JEST njihov prvenstveni cilj. Nerazumijevanje koje demokratske zemlje pokazuju posebno je očito kad se suoče s malim, slabim diktatorima. Dok su Staljin i Mussolini prepoznavali ograničenja stvarnog svijeta i bili skloni blefiranju kad je god moguće, isto ne vrijedi za njihove moderne mikronasljednike. Nedugo nakon početka bombardiranja NATO-a u Jugoslaviji, jedan je dužnosnik pri Vijeću nacionalne sigurnosti govorio o prisiljavanju Slobodana Miloševića na plaćanje neprihvatljive cijene za svoje ponašanje. No jedina cijena koja je za Miloševića neprihvatljiva jest gubitak moći. Osim toga, on može samo dobiti od daha junačke izolacije i patnje koji ga sad okružuju: još bolje, dijeli ga sa sve većim brojem nekad sumnjičavih Srba. Predodžba (na početku zračnih napada hvaljena u zapadnim vojnim krugovima) da će srpski vođa popustiti nakon nekoliko bombaških napada otkriva kako slabo naše vođe shvaćaju svijet u kojem žive. Ono što se demokratima ne sviđa kod Miloševića, Sadama Huseina i njihovih kolega u Sjevernoj Koreji i srednjoj Africi njihova su opetovana kršenja normi i pravila uvedenih međunarodnim dogovorima, konvencijama o ljudskim pravima ili jednostavno sjećanjem na Drugi svjetski rat. Problem je što se ta kršenja ne mogu rješavati bombaškim napadima i raketama. Na Kosovu, kao i u Kambodži, Somaliji i Ruandi, etničko čišćenje ('krajnje rješenje' mjesnih političkih ili lokalnih problema) jest zanatski pothvat: rad malenih skupina ljudi koji upotrebljavaju toljage, noževe, sjekire, pištolje, puške, bacače plamena ili, kao tehnološki vrhunac, strojnice. Protiv takvog oružja i onih koji ga koriste, demokracije su skoro nemoćne. Milošević prvo iskorištava našu slabost - nesklonost ratu ili miješanju u tuđe poslove. Kad to propadne, on iskorištava našu snagu - vojni stroj i arsenal prilagođen potpuno drukčijim ciljevima. U slučaju Sjedinjenih Država, on ima još jedno oružje na raspolaganju: američki strah od žrtava. Najdičnija američka tvrdnja do sad jest da nijedan američki život nije izgubljen za prvog tjedna borbi u području. Selili smo svoje vojne ciljeve posvuda: prvo smo željeli spriječiti humanitarnu katastrofu, zatim smo radili na odvraćanju novog balkanskog rata, sad smo odlučili da je problem sam Milošević (isti Milošević kojeg je predsjednik Clinton nekad hvalio zbog omogućavanja Daytonskog dogovora). No čitavo vrijeme naš je pravi cilj bio ući i izići bez upotreba mrtvačkih pokrova. U razdoblju profesionalne vojske, ta zabrinutost izgleda jako čudno. Ona također ide na ruku Miloševiću, koji ne brine zbog jugoslavenskih žrtava. Vođe NATO-a ovaj rat vode na ovaj način jer se sve druge strategije kod kuće smatraju neprihvatljivima. Riječu, ovo je jedina vrst rata u kojem se NATO može boriti. Tako smo propustili usvojiti jednu pouku koja bi trebala biti zajednička demokracijama i diktaturama: bombardiranje ne donosi pobjedu u ratovima. (...) Kako bi se suočili s diktatorima Miloševićeva tipa, moramo staviti na stranu pouke koje smo izvukli iz naše pobjede u hladnom ratu, pobjede postignute golemim vojnim izdacima za strategiju odvraćanja. Ona više ne odvraća. Alternativa neuključenja ne dolazi u obzir: Milošević i njegovi saveznici povisili su cijenu neintervencije na nivo koji ne možemo prihvatiti. Igrom po svojim pravilima, oni nas obvezuju na poštivanje naših vlastitih. Ne možemo se požaliti da nas je Milošević iznenadio. U govoru koji je održao u Prištini 1987., on je svijet upozorio o svojoj namjeri da proširi i osigura svoju moć u Srbiji igrajući na ultranacionalističku kartu protiv kosovskih Albanaca. Prigodu da protjera te ljude dugo je čekao i ona je dosljedna logici njegova stajališta. Logika našeg odgovora mora biti da međunarodna zajednica ili NATO ili Sjedinjene Države moraju biti spremne učiniti što je potrebno da ga zaustave. Da, to znači kopnene snage i da, to znači žrtve. Ako to ne možemo priznati, nedostaje nam vojne hrabrosti da slijedimo naša moralna uvjerenja. Moramo moliti za novo političko vodstvo koje to shvaća i može objasniti glasačima. Alternativa je zaboraviti svaku pouku koju smo mislili da smo naučili u posljednjih 60 godina. Diktatori dugo pamte; i mi bismo trebali."