FR IV. LMDIPL. - UVODNIK O KOSOVU

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE IV. 1999. Socijal-konformizam "Prvi put od stvaranja, godine 1949., NATO ratuje protiv jedne države, SR Jugoslavije, koja nije počinila nikakvu agresiju izvan svojih granica. To je i prvi put od 1945. da europske snage bombardiraju neku suverenu europsku državu. Odluka o početku bombardiranja objavljena je 23. ožujka 1999., a NATO-ov glavni tajnik Javier Solana nazvao ju je 'moralnom obvezom'. Solana je povijesno važan vođa PSOE-a (Partido Socialista Obrero de Espana - Španjolska socijalistička radnička stranka), a u ovome ratu uživa potporu Gerharda Schroedera, Lionela Jospina, Massima D'Aleme i Tonya Blaira, šefova vlada Njemačke, Francuske, Italije i Velike Britanije. I svi su oni ugledni članovi europskih socijaldemokratskih stranaka. Svi su oni, kako bi izišli iz slijepe ulice pregovora o Kosovu, pristali na vojno rješavanje koje je predložio Washington kao 'jedino rješenje', iako svi znaju da zračni udari nikako ne mogu biti dostatni za rješavanje kriza te vrste, kao što je SAD to uvidio u Iraku u razdoblju od 1991. do danas... I da bi zauzimanje Kosova kopnenim snagama donijelo previše ljudskih žrtava, a i prijetnju od proširivanja sukoba na cijeli Balkan. Odbijanjem statusa političke autonomije Kosova i nastavljanjem represije, jugoslavenski predsjednik Milošević glavni je krivac za ovu krizu. No, on uživa potporu većine srpskih građana koji, zbog kulturalnih razloga, Kosovo žele vidjeti pripojeno Srbiji i solidarni su sa srpskom manjinom koja tamo živi. Prema tome, ne radi se o krizi između izoliranoga Miloševića, na jednoj, i savezničkih sila i srpskog stanovništva, na drugoj strani, kako to govori saveznička promidžba, i nije riječ o nekoj vrsti 'oslobađanja'. Problem je mnogo zamršeniji. Umjesto opravdavanja, Solana je izjavio: 'Moramo spriječiti autoritarni režim u Europi da nastavi tlačiti svoj narod'. Treba li u tom slučaju pribjeći uporabi sile kako bismo prisilili Tursku, europsku državu i NATO-ovu članicu, da prizna status autonomije Kurdistanu i da prestane provoditi represiju zbog koje je među kurdskim civilima već poginulo više tisuća ljudi? Ili će se i u ovome slučaju vagati dvjema različitim vagama? Kako su socijaldemokratski vođe, nasljednici Jeana Jauresa i duge tradicije međunarodnog prava, do te mjere mogli popustiti pritiscima iz Washingtona i krenuti u ratničku pustolovinu koja nema ni najmanjeg temelja u međunarodnome pravu? Nijedna rezolucija Ujedinjenih naroda u vezi s tom regijom ne dopušta izrijekom uporabu sile. A Vijeće sigurnosti, najviše tijelo na planetu kad je riječ o sukobima, nije održalo sjednicu prije započinjanja zračnih udara i nije dopustilo uporabu sile protiv Srbije. Konačno, u trenutku polaska u rat, nijedan od socijaldemokratskih vođa nije ni pomislio na to da sve to objasni u svojem parlamentu, a još manje da od njega zatraži dopuštenje za uporabu vojnih snaga svoje države u tome sukobu. Socijalizam, jedan od velikih mitova koji su ujedinjavali čovječanstvo, opet su izdali europski socijaldemokratski vođe. Već i ostavka njemačkog ministra financija Oskara Lafontainea, 12. ožujka 1999., spektakularno otkriva probleme socijaldemokrata i njihovu nesposobnost da predlože neko rješenje koje bi zamijenilo hegemoniju neoliberalizma. U njihovim očima čak i keynesijanizam koji je tridesetih godina američkom predsjedniku Rooseveltu omogućio podizanje Amerike pogođene gospodarskom krizom, previše je lijevo rješenje. Čak i kolegi iz stranke Lafontaineu prigovarali su da je počinio pet svetogrđa: želio je provoditi politiku europske gospodarske obnove, zagovarao je pravedniji porezni sustav, kritizirao je Europsku središnju banku, tražio reformu međunarodnog monetarnog sustava i zahtijevao da Bundesbanka smanji kamatne stope kako bi krediti postali jeftiniji, a to bi poticalo potrošnju i smanjilo nezaposlenost... Kako da se u tome ne vidi početak rušenja socijaldemokratske ideologije? A ona sada luta bez kompasa i opsjednuta je nužnošću brzog rješavanja problema i približavanjem rokova, nema nikakvog teorijskog temelja (osim ako teorijom budemo nazivali kataloge odustajanja i nijekanja u 'Trećem putu' Antonya Giddensa, savjetnika Tonya Blaira, i 'Pravom izboru' Bodoa Hombacha, kod koga nadahnuće traži Schroeder). Za socijaldemokraciju, koja suvereno vlada u velikim europskim državama, politika je gospodarstvo, gospodarstvo su financije, a financije su tržište. Zato ona nastoji poticati privatizaciju, razbijanje javnog sektora te koncentriranje i spajanje golemih tvrtki. I odustaje od postizanja društvenog sporazuma. I ne pita se kako će postići punu zaposlenost i iskorijeniti bijedu, s ciljem spašavanja 18 milijuna nezaposlenih i 50 milijuna siromašnih u Europskoj uniji. Socijaldemokrati su dobili intelektualnu bitku poslije pada Berlinskoga zida 1989. Konzervativne su je stranke izgubile, a sada će iz povijesti nestati onako kako je moralo nestati i plemstvo poslije 1789. U politici ljevicu sada treba ponovno izmišljati, a mjesto koje je prije imao konformizam i konzervativizam, sada pripada socijaldemokraciji. To je suvremena desnica. Ona je, zbog teorijske ispraznosti i zbog oportunizma, prihvatila povijesnu ulogu prihvaćanja neoliberalizma. Ona danas ratuje u Srbiji, kao što će sutra ratovati u nezadovoljnim predgrađima velikih gradova u ime 'realizma'. Jer ona ništa više ne želi mijenjati. A osobito ne socijalni poredak", piše uvodničar lista Ignacio Ramonet.