NJ 27.III.SZ: HUMANITARNA INTERVENCIJA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. III. 1999. Stjecište svih sukoba "Na jednom nogometnom igralištu u Grazu posvađao se prošloga petka navečer gotovo cijeli Balkan. Na Beograd padaju bombe, a u Grazu se igra nogomet? Ni manje ni više nego mađarski premijer Viktor Orban i hrvatski premijer Zlatko Mateša predvodili su momčad južnoslavenskih bojovnika u 'dobrotvornoj utakmici' protiv Austrije pod vodstvom ministra vanjskih poslova Wolfganga Schuessela. Na zelenom travnjaku okupili su se gotovo svi narodi, koji čine 'balkansku bačvu baruta'. Riječ je o onom groznom dijelu Starog Kontinenta, kojeg mnogi još i danas preziru, proglašavajući ga nedostupnim za bilo kakvu državno-političku silu reda. Svjesno ustrajavanje na utakmici valja upisati nogometašima u zasluge: igra je trebala poslužiti kao demonstracija ležernosti usprkos teškim danima, kao dokaz da jugoslavenski susjedi više nisu spremni podleći histerizirajućem pritisku rata i ubijanja kao što je bio slučaj od pamtivijeka. Nije li se Hrvatima danas pružila lijepa prilika za osvetu zbog ranijih napada Srbije? Ne bi li Mađari probleme Beograda s Albancima na Kosovu mogli iskoristiti kao sjajan poticaj za isticanje zahtjeva mađarske manjine u pokrajini Vojvodini, kojoj je Milošević također oduzeo sva prava? Prošla su vremena kada su problemi susjeda u pravilu interpretirani kao vlastita prednost - kao što potvrđuje upravo uzorna suzdržanost Mađarske s dvotjednim stažom u članstvu NATO-a. Ipak, vlada velika nelagoda, koju potpiruje povijesno iskustvo. (...) Tradicija krajnje nedruželjubivog susjedstva vuče korijene još iz doba rimskog cara Dioklecijana, podrijetlom iz Dalmacije; ona je oduvijek poticala velike sile na sebično, opasno upletanje. Razdjelnice između Rima i Bizanta, između pravoslavlja i papizma, islama i kršćanstva, mediteranskog Levanta i frustriranog panslavizma križaju se još i danas, osiguravajući stoljećima materijal za krvave sukobe. Balkan je trusno područje na kojem se tektonske ploče neprekidno sudaraju. Velike su se sile pak uvijek hvatale na mamac toga ubilačkog klupka. Gledano iz perspektive Austro-Ugarske, Berlinski kongres iz 1878. bio je možda pobjeda jer su Bosna i Crna Gora pripojene području pod njezinim utjecajem dok se Makedonija otela umirućoj Turskoj a Bugarska i Rumunjska podvrgnute su rusko-osmanskom prekrajanju, usmjerenom na upostavu neodređene ravnoteže. Tada je Bismarck nastupio u ulozi mirotvorca, spriječivši u savezu s udaljenijom velikom silom Engleskom otvoreni rat između nekadašnjih suparnika Rusije i Austrije. No, kako bi odvratio moćne i nepovjerljive saveznike od Njemačke, pretjerano lukavi Bismarck počeo je 'podbadati orijentalnu rak-ranu'. Početkom ovog stoljeća berlinska odredba zaista je na kraju rezultirala dvjema balkanskim ratovima - posrijedi je takoreći bilo 'zagrijavanje' za Prvi svjetski rat, koji je prouzročio klasičan sukob interesa između Habsburgovaca i već tada srpskog saveznika Romanova. Ono što je počelo s ubojstvom u Sarajevu završilo je raspadom tri carstva - Njemačke, Austrije i Rusije. Potom je počeo prvi pokušaj premošćivanja suprotnosti ujedinjenjem; kraljevina Jugoslavija izbjegla je svoje unutarnje napetosti samo zahvaljujući autoritarnim strukturama kao što je i poslijeratnu Jugoslaviju držala na okupu samo čvrsta ruka Josipa Broza Tita. Taj pax titoensis vjerojatno će ostati zabilježen u povijesti kao njegova istinska zasluga. Prethodno su Hitler i Mussolini razbili postojeću saveznu strukturu geslom 'podijeli pa vladaj'. Odvojene države krenule su pred njemačkim očima u strahovite unutarjugoslavenske pokolje, kojima su posebno na bosanskom tlu žrtvom pali pretežno Srbi - njih stotine tisuća. Na tom krvavom tlu niknuo je i današnji sukob, navodeći Srbe da još i danas iza balkanskih neprijateljstava otkrivaju njemačke spletke. Nisu li intervencije izvana samo pogoršavale situaciju? Novi sukob ima potpuno nove aspekte. Ranije su veliki bili zainteresirani samo za hegemonijalnu politiku. Njihove intervencije nikad nisu bile usmjerene na zaštitu prava etničkih skupina. S druge je strane Liga naroda upravo na Balkanu prihvaćala 'etnička čišćenja' kao sredstvo grube politike uspostave mira ili je takve zločine smatrala nužnim zlom. Sprječavanje progona i obespravljivanja potpuno je novi cilj intervencije. Danas je sudbina ljudi primaran motiv u gomili razloga za intervenciju. Već zato NATO-u treba željeti uspjeh. Gotovo kao neku vrstu odštete susjedima...", zaključuje Michael Frank.