NJ 25.III.SZ:POSEBNO-NE NUŽNO IZDVOJENO

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. III. 1999. Kocka je bačena "Napadima na Srbiju NATO je prešao Rubikon. Motiviran vlastitim zahtjevom za prevlašću, zapadni savez intervenira u sukob dviju etničkih skupina; bombardiranjem suverene države želi nametnuti njezinoj vladi svoju volju. To je uistinu novi NATO, koji u 50. godini svog postojanja redefinira savezničke zadaće napadačkom praksom. To je upravo onaj NATO, na čije su negativne strane upozoravali, primjerice, njemački zeleni. Danas pak zeleni ministar Joschka Fisher i Ludger Volmer, njegov kontrolor iz redova fundamentalističke struje u ministarstvu vanjskih poslova, mračnom odlučnošću podupiru NATO-ovu zapovijed o napadu. Razlog: često spominjani presedan intervencije na Kosovu u prvom je redu izvanredni slučaj. Naime, ništa nije apsurdnije od prigovora da NATO takvim angažmanom na Balkanu želi pokazati svoju globalnu vojnu prevlast i ništa nije tako netočno kao predodžba o svjetskom policajcu, željnom intervencija. Naime, umjesto uloge šerifa koji puca od snage, NATO je sve češće nastupao u ulozi neodlučnog molitelja koji je stalno odlazio u Beograd kako bi Slobodanu Miloševiću pružio još jednu posljednju priliku. Jasno je da se NATO posve otvoreno opirao svojoj novoj ulozi. Osim toga, Kosovo, smješteno daleko u stražnjem južnom kutu srpskoga balkanskog carstva, dugo nije zapadnom savezu bilo vrijedno velikih napora a posebno ne svjetskih političkih previranja. Nije prošla ni godina dana otkad je jedan zapadni diplomat u povjerljivom razgovoru rekao da 'odnosi s Rusijom neće biti žrtvovani na kosovskom oltaru'. Moskva u međuvremenu gotovo uopće nije promijenila svoje stajalište ali Zapad jest. Američki potpredsjednik Al Gore pokazao je da je u sukobu na Kosovu prošlo vrijeme za tankoćutnost u odnosu prema bivšoj supersili. Dok se zrakoplov ruskog premijera Jevgenija Primakova već približavao Washingtonu, Gore je telefonom izvijestio šefa ruske vlade o predstojećim zračnim napadima. Kada je Primakov u logičnoj reakciji izdao nalog o okretanju zrakoplova, nije se čulo čak ni tiho 'sorry'. Dakle, Zapadu je maleno Kosovo odjednom postalo važnije od velike Rusije. Dva su razloga za tu dramatičnu promjenu perspektive, koju iz globalne perspektive i nije tako lako objasniti. Prvo, Zapad misli ozbiljno kada intervenciju obrazlaže prijetećom humanitarnom katastrofom. Slike smrti i progona proizvodi u javnosti pritisak na djelovanje, na koji političari moraju reagirati. Drugo, Zapad je svojim prijetnjama sam sebe doveo u situaciju u kojoj mu nije preostalo ništa drugo nego da napadne. Pritom valja napomenuti da ima dovoljno razloga za oklijevanje. Naime, uspjeh zračnih udara, koji bi s jedne strane trebali zaustaviti srpsku ofenzivu na Kosovu a s druge prisiliti Beograd na prihvaćanje mirovnog plana, ni u kom slučaju nije izvjestan. Umjesto da ga oslabe, NATO-ove bi bombe mogle čak ojačati Miloševića. Naime, u trenutku napada ni u Srbiji više ne postoje stranke već samo Srbi. Prevareni narod okuplja se oko varalice koji Zapad može prikazati kao bjesomučnog agresora. Dakle, gledano iz perspektive diplomacije koja uvijek mora nastojati žonglirati većim brojem opcija, takav je napadački automatizam koban. No, Zapad se našao u kliještima povijesti. Devedesete godine ući će u povijesne kronike kao desetljeće balkanskih ratova - u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni. Gospodar tih ratova bio je uvijek Slobodan Milošević, kojem svijet nije stao na put sve dok se broj žrtava nije popeo na desetke a broj protjeranih na stotine tisuća ljudi. Protiv brze intervencije govorila je tada tvrdnja da nije poznato kakve bi rezultate ta vojna akcija postigla. Danas u prilog vojnoj intervenciji govori spoznaja o tome što se događa kada NATO ne djeluje. Dakle, stav Zapada prema sukobu na Kosovu obilježen je bolnim iskustvima s beogradskim despotom - pretvarajući aktualnu intervenciju u poseban slučaj. Ako je, dakle, presedan poseban slučaj, to još ni izdaleka ne znači da će ostati i izdvojen slučaj. Bombardiranjem Srbije na svjetsku je pozornicu stupio novi NATO - djeluje qua vlastitog zahtjeva, intervenira bez mandata Vijeća sigurnosti UN - i to će ubuduće moći činiti i u drugim sukobima i krizama. No, iz slučaja Kosova nije moguće izvesti opće pravo NATO-a na često citiranu ulogu svjetskog policajca. Treba pomno ispitati svaki pojedini slučaj. Činjenica da NATO danas radi za vlastiti račun nedvojbeno potkopava moć Vijeća sigurnosti UN. No, pozornija analiza otkrit će da je cilj humanitarne intervencije probijanje blokade koju članice VS UN s pravom na veto, Rusija i Kina, zloupotrebljavaju iz razloga koji nemaju nikakve veze s konkretnim slučajevima - Beogradovo je Kosovo moskovska Čečenija i pekinški Tibet. Zbog takvog razvoja događaja mogu žaliti samo cinici, kojima je slovo tako zloupotrijebljenog međunarodnog prava svetije od ljudskih prava i važnije od sprječavanja genocida", zaključuje Peter Muench.