US LAT 28.III. VJERA-ETNICI-TOLERANCIJA

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 28. III. 1999. SOS za Europu "Vjerska i etnička snošljivost na Zapadu nije jednostavno proizišla iz dobrih namjera mudrih vladara. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, europski katolici i protestanti uništavali su se sa žarom. Milijuni su poginuli u vjerskim ratovima u Francuskoj, tridesetgodišnjem ratu u Njemačkoj, engleskom građanskom ratu. Vjerska snošljivost u zapadnoj Europi posljedica je pouka izvučenih iz tih krvavih sukoba, sukoba koji su bili toliko politički destabilizirajući i razorni da je većina europskih vladara shvatila kako je vjerska represija politički preopasna - barem ako je broj onih koji ne slijede službenu vjeru velik. Nitko nije spasio Europljane od vlastite ludosti. Oni su se na posljetku naučili sami spasiti", piše Stephen D. Krasner, profesor političkih znanosti na Stanfordu i autor djela: 'Suverenost: organizirano licemjerstvo'. "Zašto Balkan nije prihvatio te pouke o snošljivosti? Ne zato što su etnički raskoli bili išta snažniji nego u drugim dijelovima svijeta. Jedna stvar koja razlikuje Balkan od zapadne Europe jest opseg intervencije vanjskih čimbenika. Balkanske države nikad nisu u rješavanju svojih etničkih razmirica bile prepuštene same sebi. Od tridesetih godina devetnaestog stoljeća, kad je Grčka postala neovisna, do raspada Jugoslavije devedesetih godina ovog stoljeća, velike su sile intervenirale u pokušaju izgradnje snošljivijih političkih režima. Glavne su europske sile odbile priznati Grčku 1832., Rumunjsku, Crnu Goru, Srbiju i Bugarsku 1878., i Albaniju 1912, sve dok budući vladari tih novih država nisu pristali izgraditi građansku i političku jednakost. U slučajevima Grčke i Albanije, velike su sile izabrale oblik vlade, monarhiju, i monarha. Godine 1919., poslije Prvoga svjetskog rata, Jugoslavija je, poput drugih novih država srednje i istočne Europe, morala priznati prava manjina. Godine 1991., Europska je unija uvjetovala priznavanje Slovenije i Hrvatske sveobuhvatnim jamstvima manjinskih prava, uključujući prihvaćanje međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Slični su uvjeti uključeni u Daytonski dogovor iz 1995., uključujući stvaranje međunarodnog suda, a odlučeno je da će suce imenovati uglavnom zemlje zapadne Europe. Bosna je mirna, no nju zaposjeda 40.000 vojnika NATO-a. Velike sile (prvo Europljani, zatim Sjedinjene Države) imale su dobre razloge za intervenciju. Njih je oduvijek brinulo da bi nestabilnost na Balkanu mogla voditi nestabilnosti u čitavoj Europi, i ponekad je i bilo tako. Brinula su ih i ljudska prava. (...) Ipak, vanjska intervencija na Balkanu nije nikad imala uspjeha. Temeljni problem u vezi s vanjskom intervencijom jest taj što ona ograničava sve poticaje koje protivnici imaju za pronalaženje vlastitih rješenja te, također, zamućuje stvarnu moć koju dvije strane posjeduju. Protestanti i katolici prestali su se međusobno ubijati djelomično i zato što su obje strane shvatile da ne mogu pobijediti. Etničke skupine na Balkanu uvijek su imale mogućnost borbe protiv protivnika i istovremenog traženja pomoći od daleko moćnijih vanjskih saveznica, koje su mogle odlučujuće utjecati na lokalnu ravnotežu moći. Budući da često nije sasvim jasno koliko potpore moćnije države mogu pružiti, jedna ili druga strana obično bi došla u iskušenje da produži ili izazove sukob. Grčka je postigla svoju neovisnost samo zato što su združena britanska, francuska i ruska flota porazile tursko-egipatsku flotu u boju u Navarinskom zaljevu 1827. Ruska je intervencija pomogla osigurati autonomiju za Rumunjsku nakon Krimskoga rata i neovisnost nekih balkanskih država nakon rusko-turskih ratova sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Srpski su se nacionalisti pouzdali u vanjsku pomoć prije Prvoga svjetskog rata. Na isti način, Bosanci su se mogli nadati da će se osloboditi od Srbije koja je bila veća, jer su imali mogućnost dobivanja zapadne pomoći. Kosovski se Albanci mogu nadati da će njihova borba protiv Srbije voditi neovisnosti zbog krstarećih raketa i B-2 bombaša. Tako dugo dok postoji moćna država koja može intervenirati u korist jedne ili druge strane na Balkanu, ili bilo gdje drugdje, slabija strana može uvijek držati da joj se nastavak borbe isplati. Gubitnici nikad stvarno ne gube. Raspodjela moći na sceni nikad nije sasvim jasna. Izbjeglice se nikad ponovno ne naseljavaju. Zašto odustati kad uvijek postoji nepouzdana nada u buduću pobjedu zbog vanjske intervencije? Sjedinjene Države i njezine saveznice na Kosovu suočavaju se s dilemom. Ako budu stajale skrštenih ruku, mnogi će Albanci biti ubijeni a sukob bi mogao destabilizirati čitavo područje. Dugoročno, međutim, kad bi balkanske države bile prepuštene sebi samima, zaraćene bi strane došle do nekog rješenja na temelju ravnoteže snaga u području, upravo kao što je to bilo sa zapadnim Europljanima prije nekih 300 godina. Vanjska intervencija može uspjeti, no samo ako podupire domaće skupine koje zagovaraju mirno rješenje i tim skupinama pruža dovoljno trajne potpore da one mogu spriječiti uspon budućih nacionalističkih vođa. Bez novoga vladajućeg sloja u Srbiji, intervencija bi mogla spasiti ljude i pružiti neku vrst kratkoročne stabilnosti, no ona će odnijeti živote i povećati nestabilnost u budućnosti."