FRLIBERATION 29.3.CLINTON

FRANCUSKA LIBERATION 29. III. 1999. Amerika podupire 'Clintonovu doktrinu' "'Grubost represije koju provode srbijanske snage protiv nenaoružanih civila, žena i djece, samo povećava potrebu da NATO nastavi' bombardirati Srbiju, rekao je Bill Clinton sunarodnjacima u subotu. Čini se da je većina Amerikanaca u to uvjerena, ako je vjerovati ispitivanjima objavljenim ovoga vikenda, prije nego se pokažu razmjeri onoga što 'Washington Post' ocjenjuje kao 'genocid' na Kosovu. No istodobno, opetovala je u nedjelju ujutro na CBS-u državna tajnica Madeleine Albright, 'Predsjednik neće poslati kopnene snage' da se bore na Balkanu kako ne bi doživio novi Oradour. Clinton 'odbacuje mišljenje prema kojemu bi jedini mogući izbor bio ili prepustiti Kosovare pokolju bez pružanja pomoći ili zauzeti Srbiju', tumačio je jučer u 'New York Timesu' njezin savjetnik u Vijeću za nacionalnu sigurnost Sandy Berger, kako bi opravdao 'polurat' koji se vodi protiv Srbije. Još jednom, kosovska kriza oslikava ono što počinje sličiti na 'Clintonovu doktrinu': primjena zračnog rata kao oruđa američke vanjske politike koje, unatoč njegovim granicama, treba sačuvati vjerodostojnost jedine velesile nakon hladnog rata, smanjujući opasnosti upletanja za američku vojsku na najmanju moguću mjeru ('zero pertes'). Rat s ograničenim zadaćama ('smanjiti vojnu sposobnost' neprijatelja) vodi se na način koji na raspolaganje stratezima stavlja tehnološka revolucija oružja. Četiri puta u godinu dana, Clinton je otvorio nebesku vatru u obliku krstarećih raketa 'tomahawk' i bombardera B52. Sudan i Afganistan napadnuti su u kolovozu 1998., Irak u prosincu, a napadi još traju. Srbija isto proživljava u ovom času. Neodređenost, neki kažu nemoć, te doktrine ima korijene u proturječnim poticajima američkog miješanja. 'Amerikanci utvrđuju da se u svijetu događaju strašne stvari i misle da nešto treba učiniti', kaže u 'Wall Street Journalu' Joseph Nye, profesor na Harvardovu sveučilištu, 'ali nisu sigurni koliku cijenu žele platiti' kako bi odgovorili 'moralnom imperativu' na koji se Bill Clinton poziva od početka kosovske krize kao na prvi razlog zračnih napada protiv Srbije. Moralni je imperativ zapravo doveden u ravnotežu zahvaljujući drugom refleksu koji je barem isto toliko jak: nedodirljiva sebičnost zbog koje Amerikanci ne žele gledati kako se njihovi 'dečki vraćaju u vrećama za meso', i to s kraja svijeta, iz jedne toliko nepoznate i malene zemlje da im je državni poglavar u izravnom televizijskom nastupu morao protumačiti njezin zemljopis, povijest i strategijsku važnost kako bi opravdao svoju odluku o vojnom upletanju. Da bi opravdao NATO-ov napad na srbijansku vojsku, Clinton se, kažu izravno nadahnut Madeleineom Albright, pozvao na 'Muenchenski sindrom'. Saveznička intervencija protiv Hitlera u samom početku spasila bi milijune života, rekao je kako bi odbacio politiku 'smirivanja Srbije'. No njegovo odbijanje da 'pošalje američke vojnike na Balkan u rat', govori o 'vijetnamskom sindromu', koje je izuzetno snažno u javnom mišljenju i u upravi: Clinton i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost protivili su se ratu u svojoj mladosti. Oni se boje da ne zaglibe na Balkanu, kao što su u Indokini. Američka je vanjska politika prožeta idealističkom i 'moralističkom' predodžbom koja se vezuje uz ime Woodrowa Wilsona (predsjednik od 1912. do 1920.), zamisli da SAD ima zadaću izmirenja i prosvjećenja u svijetu, što znači pribaviti prevagu prava manjina na samoodređenje. No konac hladnoga rata koji je oslobodio stare etničke mržnje, težnje diktatora i pretjerani nacionalizmi uzrokuju velik broj mjesnih, zamršenih sukoba. Zašto, pitaju se Clintonovi protivnici, umiješati se vojno protiv srpske represije na Kosovu, a ne protiv turske prema Kurdima ili kineske prema Tibetancima? Zašto privesti kraju 'genocid u srcu Europe', kada su se dopustili genocidi u srcu Afrike (u Ruandi)? Bill Clinton je zapravo pred izborom koji je Jim Hoagland, uvodničar 'Washington Posta' koji komentira vanjsku politiku, opisao kao 'dvostruku sliku koju imaju o sebi samima... Sliku naroda koji je dostigao neviđenu razinu blagostanja i vojne moći... ali koji ne želi, i ne može, rabiti tu moć kako hoće da bi svijetu nametnuo pax americana'", piše izvjestitelj lista iz Washingtona Patrick Sabatier.