NJ FR-SLATKIŠI U KOŠU-20. III.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. III. 1999. Svi slatkiši bačeni u koš "Što hoće Slobodan Milošević? To si pitanje postavlja američki emisar Christopher Hill u ophođenju s jugoslavenskim Predsjednikom već tjednima, ako ne i mjesecima. To je pitanje sam postavio Miloševiću i svim diplomatima i promatračima beogradske pozornice. Ali nije dobio zadovoljavajući odgovor. 'Ništa osim moći', objašnjava većina. Što pametnom Christopheru Hillu baš ne pomaže. Poduzeo je sve što bi Miloševiću i poslije kompromisa u kosovskoj krizi zajamčilo vlast nad Srbijom, iako ne i nad Kosovom. No uzalud. Prošlog je tjedna u Beograd doputovao ministar vanjskih poslova Joschka Fischer kao predsjednik vijeća EU-a kako bi Miloševića svojim umijećem uvjeravanja uvjerio u prednosti mirnog rješenja na Kosovu. Slijedio ga je na Dedinju washingtonski diplomat 'drveni čekić' Dick Holbrooke i Miloševiću obećao čak i imunitet pred haaškim sudom za ratne zločince. Bez uspjeha. Zapad je vladaru Srbije od ukidanja sankcija do članstva u Organizaciji za sigurnost i suradnju (OESS) i u Ujedinjenin narodima pružio punu košaru 'slatkiša'. No on to jednostavno ne prihvaća. Da je mirovni sporazum predočen Srbima i potpisan od Albanaca 'prijevara', grdio je srpski premijer Milan Milutinović u mikrofone. Zatim je srpsko izaslanstvo otputovalo kući. Što hoće Milošević? To otkriti jest diplomatsko 'one million dollar question' idućih dana. Jedna je od teorija da Milošević treba nekoliko NATO-ovih bomba kako bi ga doma držali jakim čovjekom i slavili ga što će svetu srpsku zemlju na Kosovo predati samo zbog premoćne vojne velesile. Po toj bi strategiji Milošević ne u zadnjoj minuti, nego tek nakon nekoliko zračnih udara pristao na sada odbijeni sporazum o autonomiji Kosova. Nevoljko i kao poražen ali uspravan zastupnik srpskih interesa. U tu svrhu duž granice Srbije s Kosovom i Makedonijom razmješta dvostruku jačinu divizija: da bi protiv pobunjenika kosovsko-albanskog OVK vodio zadnju ofenzivu i zatim kapitulirao u teatralnoj borbi protiv NATO-a. Politika izgorjele zemlje iza koje slijedi čin junaštva spremnog na žrtve. U prilog toj teoriji govori puno toga iz Miloševićeve prošlosti i njegova sadašnjeg držanja. No što ako ona nije točna? Baš oko toga razbijaju glave članovi kontaktne skupine i vojni planeri NATO-a. Ima li još političkog manevarskog prostora poslije svršetka pregovora u Parizu? Odgovori su proturječni. Zapravo poslije propasti Rambouilleta i Pariza više nema nade. Ipak bi države kontaktne skupine mogle poduzeti barem još jedan diplomatski pokušaj da nagovore Slobodana Miloševića. Ne zato što bi netko vjerovao u uspjeh, nego 'stoga što javnosti još jedanput moramo pokazati da Miloševiću idemo na ruku koliko god je moguće', rekao je jedan visoki dužnosnik britanske vlade. Dostaju li zračni udari ili će, ako ostanu bez posljedica, scenarij morati biti nadopunjen pješačkim postrojbama? Stručnjaci se spore oko toga. 'Znatno možemo omesti Miloševićevu vojnu sposobnost na Kosovu', dodaje jedan britanski stručnjak NATO-a. 'No ne možemo jamčiti da će samo zračni udari biti politički djelotvorni.' Da Jugoslavija ima 'robustan, integriran i dobro opremljen sustav protuzračne obrane kojim upravljaju dobro uvježbani vojnici', glasi vojna procjena Pentagona. U svakom slučaju zračna obrana Beograda je u daleko boljem stanju nego iračka. Naprotiv, moral u Miloševićevoj više puta 'očišćenoj' postrojbi navodno nije jako visok. I poznavatelji narodne armije u Beogradu različito ocjenjuju raspoloženje u postrojbi. Da ni jedan od srpskih generala nema iluzija da bi teške zračne napade NATO-a mogli 'izdržati dulje od nekoliko dana', drži jedan vojni analitičar iz Beograda. Naprotiv, u narodnoj armiji da ima brojnih časnika koji bi 'se rado osvetili' kosovskim pobunjenicima za pretrpljene gubitke u prošloj godini. Prije nego što se pokore NATO-u - prije ili poslije akcije zapadnih kopnenih postrojba na Kosovu. No je li politička volja zemalja NATO-a uopće dovoljna da poslije borbenih zrakoplova, ako treba i protiv Miloševićeve volje, pošalju vojnike? Gotovo svi odgovorni na to kažu ne. 'Naša javnost uopće nije pripremljena na takvu akciju kopnenih postrojba', kaže jedan visoki dužnosnik u britanskom ministarstvu obrane. Njihova bi akcija u zemljama saveza uistinu tražila posve novu raspravu u čiji uspjeh ne vjeruje ni jedan političar. Čak ni glede posljedica zračnih napada - kaže čovjek iz obrane - javnost s obje strane Atlantika, otupjela bombardiranjima Iraka, nije dovoljno obaviještena. Planirani napadi na zapovjedna središta i putove opskrbe vojske i srpske posebne policije 'znače gubitke ljudskih života'. Kopnene postrojbe za Kosovo, to su sasma vojne igre planiranja s do sto tisuća vojnika, o čemu ni jedan član kontaktne skupine ne želi ni čuti. Namjesto toga najprije će 1300 verifikatora OESS-a biti povučeno s Kosova, a europska veleposlanstva u Beogradu svojim su zemljacima preporučila da napuste Saveznu Republiku Jugoslaviju. To je već poznati scenarij prijetnja Miloševiću a istodobno i dobivanje vremena. No čak i za zračne udare protiv režima u Beogradu gotovo iz sata u sat nestaje oduševljenje. Jedan visoki njemački dužnosnik vlade čak je i u američkim krugovima 'koji su do sada zagovarali energičan postupak', utvrdio proteklih dana 'proces razmišljanja'. Nisu samo prodorna pitanja u američkom kongresu glede političkog cilja zračnih napada i 'što zatim' opet odvratila američku vladu od pomisli na samostalan vojni pohod. Tako se čak i pritajeni sukob u kontaktnoj skupini između odlučnih Amerikanaca i oklijevajućih Europljana poslije propasti pregovora u Parizu pretvorio u opću zbunjenost i nagađanja o Miloševićevim motivima" - piše Rolf Paasch.