FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

Š2.III.NZZ: UZROK SLOMA KOMUNIZMA - SOCIJALNE I GOSPODARSKE STEČEVINE ZAPADA

POLITIKA-OBRANA-KOMUNIZAM-Politika Š2.III.NZZ: UZROK SLOMA KOMUNIZMA - SOCIJALNE I GOSPODARSKE STEČEVINE ZAPADA ŠVICARSKANEUE ZUERCHER ZEITUNG2. III. 1999.Dvostruka uloga Zapada u istočnoj Europi"Predbacivanja nekadašnjih komunista da je Zapad kriv za propast sovjetske hegemonijske sile nisu sasvim neutemeljena. Naime, Zapad je zbog svojih gospodarskih i socijalnih stečevina strahovito privlačio narode istočnog bloka. No, magnetno djelovanje, koje se još uvijek osjeća u mnogim zemljama, jenja u istočnom smjeru. Tako je ponajprije u Rusiji.Navikli smo da svjetska sila Sovjetski Savez i golemo područje njegove vladavine na potezu od Vladivostoka do Labe više ne postoji. No, taj politički preokret, koji je djelovao poput urušavanja tla, još nije dostatno objašnjen. Znanost u istočnoj Europi ne može ni pretjerano uživati u bavljenju tom problematikom - možda zato što su stručnjaci bili potpuno nepripremljeni, baš kao i politika, i suvremeni, neopterećeni stručnim znanjem.Mnogi komunistički i ultradomoljubni publicisti i političari u Rusiji oduvijek su mislili, a i danas misle da je Zapad, ponajprije SAD, davno prije sloma Sovjetskog Saveza počeo svome protivniku potkopavati status svjetski značajnog čimbenika i graditi svoju
ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 2. III. 1999. Dvostruka uloga Zapada u istočnoj Europi "Predbacivanja nekadašnjih komunista da je Zapad kriv za propast sovjetske hegemonijske sile nisu sasvim neutemeljena. Naime, Zapad je zbog svojih gospodarskih i socijalnih stečevina strahovito privlačio narode istočnog bloka. No, magnetno djelovanje, koje se još uvijek osjeća u mnogim zemljama, jenja u istočnom smjeru. Tako je ponajprije u Rusiji. Navikli smo da svjetska sila Sovjetski Savez i golemo područje njegove vladavine na potezu od Vladivostoka do Labe više ne postoji. No, taj politički preokret, koji je djelovao poput urušavanja tla, još nije dostatno objašnjen. Znanost u istočnoj Europi ne može ni pretjerano uživati u bavljenju tom problematikom - možda zato što su stručnjaci bili potpuno nepripremljeni, baš kao i politika, i suvremeni, neopterećeni stručnim znanjem. Mnogi komunistički i ultradomoljubni publicisti i političari u Rusiji oduvijek su mislili, a i danas misle da je Zapad, ponajprije SAD, davno prije sloma Sovjetskog Saveza počeo svome protivniku potkopavati status svjetski značajnog čimbenika i graditi svoju pobjedu u hladnome ratu. U tom su kontekstu agenti CIA-e bili izvanredno profesionalni i - kao što se sada vidi - uspješni, tvrde oni. Neki teoretičari zavjere smatraju da je i Gorbačov bio oruđe zapadnih obavještajnih služba. Takva stajališta moguće je odbaciti kao odraz nemoći ili kao primjer teorija zavjere, koje su uvijek u Rusiji imale dobru prođu. Takve su optužbe istodobno u oštroj suprotnosti u odnosu na stvarnu zapadnu politiku koja je doslovno do posljednjeg trenutka nastojala stabilizirati Sovjetski Savez i spriječiti slom. Tri tjedna uoči vojnog udara, izvedenog u kolovozu 1991., američki predsjednik Bush upozorio je u Kijevu Ukrajince da bi nezavisnost i samoubilački nacionalizam bili pogrešan izbor. Još krajem listopada 1991. francuski predsjednik Mitterrand smatrao je slom SSSR-a povijesnom katastrofom, suprotnom interesima Francuske, a u tom trenutku Sovjetski Savez de facto više nije postojao. Usprkos tome, optužbe koje već deset godina Zapadu uporno pripisuju krivnju za propast Sovjetskog Saveza nisu sasvim neutemeljene. Zapad je samim svojim postojanjem stvarao stalan pritisak i djelovao kao prijetnja. Sovjetski komunizam smatrao je sam sebe alternativom kapitalizmu, naravno, boljom alternativom. Na toj je razini sam sebe definirao posredstvom predodžbe o neprijatelju i svog negativnog pandana, izlažući se istodobno pritisku nužnog uspjeha. Po ideološkom samotumačenju mjerilo uspjeha komunističkog sustava bila je socijalistička revolucija na Zapadu. Pokaže li se ona nemogućom, tada Zapad barem treba 'dostići i prestići'. Stoga na Zapad nisu bili usmjereni samo antikomunisti i demonstranti, već i komunisti, pa i sam sustav. On je osuđen na propast u onom trenutku u kojemu se urušila vjera da će komunizam ikada konkretnim dokazima poduprijeti opravdanje svojega postojanja. Istočni dio srednje Europe vjerojatno nikada nije ni vjerovao u nadmoć sovjetskog komunizma. U Sovjetskom Savezu ta se vjera nezaustavljivo počela raspadati sedamdesetih godina. Zapad je potcijenio svoju privlačnu snagu u istočnoj Europi. Zastrašen vojnom prijetnjom, istodobno je precijenio moć i unutrašnju koheziju sovjetskog komunizma, čiji je uspjeh bitno počivao na obmani i samoobmani. Fascinacija Zapadom nije nestala nakon sloma komunizma - naprotiv, dosegnula je razmjere koji su se prije deset godina činili nezamislivima. Na ovogodišnju 50. obljetnicu postojanja NATO-a najvažnije zemlje istočnog dijela srednje Europe postat će članicama toga vojnog saveza. Ne treba podlijegati iluzijama: glavna privlačna snaga izvirala je, a i danas izvire, iz gospodarskog uspjeha Zapada. Pogrebnici komunizma bile su gospodarske i socijalne stečevine Zapada. Demokracija i pravna država nikada ne bi same za sebe postigle takav učinak. U slučaju istočnog dijela zapadne Europe, uz spomenutu privlačnu snagu valja spomenuti i odbojnost prema Sovjetskom Savezu/Rusiji. I taj je čimbenik još aktualan. Ponajprije baltičke države smatraju da će njihov položaj biti osjetljiv sve dok ne postanu članice NATO-a. Nakon kapitulacije, 1945., zapadna Njemačka bila je pod vojnom okupacijom. Postavljanje smjernica za vezivanje Savezne Republike Njemačke uz Zapad bilo je bitno obilježeno utjecajem zapadnih okupacijskih sila, koje su se pobrinule i da taj proces ne bude ograničen samo na preuzimanje zapadnog gospodarskog modela već da obuhvati i prevladavanje njemačkoga totalitarizma i ukorijenjivanje liberalne demokracije. Na funkcionalnoj razini, fascinacija zapadnom Europom i sjevernom Amerikom, prisutna u istočnom dijelu srednje Europe, igra sličnu ulogu kao i okupacija zapadne Njemačke u izvedbi zapadnih sila nakon 1945. g. Doduše, prisutna je opasnost da transformacija na istoku Europe bude previše ograničena na gospodarstvo te da ostvarivanju ljudskih prava, liberalnosti i pravne države ne bude poklonjeno dovoljno pozornosti. Danas gotovo polovinu članstva Vijeća Europe čine nekadašnje komunističke države. Je li ta činjenica povezana sa sniženjem standarda za ostvarivanje ljudskih prava? S druge pak strane ne treba umanjivati uspjehe. Želja zemalja u istočnom dijelu srednje Europe da se uključe u zapadne integracije bila je bitan poticaj za rješavanje unutrašnjih i međusobnih sukoba - primjerice na području zaštite manjina, zakona o državljanstvu i graničnih sporova. Sadašnju izgradnju demokratskih struktura u Slovačkoj bitno pokreće i odlučnost glede nešto zakašnjelog uskakivanja u vlak za Europu. Stoga bi Zapad trebao iskoristiti povoljan trenutak dok nekadašnje komunističke države žele ući u atlantsko-europske integracijske strukture. Sada ih je moguće obvezati na poštivanje političkih vrijednosti. Predodžba da će politička sloboda i pravna država prevladati same po sebi kad te države postanu članicama Vijeća Europe, EU-a ili NATO-a stavlja na kocku vrijednosnu zajednicu. Privlačni utjecaj zapadne Europe na istok moguće je usporediti s magnetnim poljem - što su te zemlje dalje od Zapada, to je njegova privlačna snaga slabija. Istočno od pojasa zemalja, koje trenutačno s NATO-om ili Europskom unijom pregovaraju o pristupu, postoji drugi pojas zemalja, koje zapadno gravitacijsko središte privlači. Njemu pripadaju Letonija, Litva, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Hrvatska. Neke od tih država smatraju da je nepravedno što su uvrštene u drugi krug kandidata za pristup, tvrdeći da su podjednako dio Europe i oduševljene Europom kao i one druge. A još dalje na istoku nalaze se zemlje u kojima je zračenje magneta samo ograničeno jer tamo djeluju druga gravitacijska polja. Jasnu odbojnost prema Zapadu razvija Lukašenkov režim u Bjelorusiji. Nesigurna je slika u Ukrajini. Tamošnjoj je prozapadnoj vanjskopolitičkoj retorici suprotstavljena unutarnjopolitička pozornica na kojoj je tek uz veliki napor moguće razaznati znakove zapadnog utjecaja. Rusija pak i u vanjskopolitičkoj retorici (odnosno ponajprije na toj razini) zauzima stajališta koja bi trebala očitavati ograđivanje u odnosu prema Zapadu, ponajprije prema SAD-u. Je li fascinacija Zapadom, prisutna u komunističkoj Rusiji, iščezla? Gorbačov i Jeljcin bili su svaki na svoj način prozapadni političari. No, sljedeći naraštaj čelnih ruskih političara gotovo bez iznimke gradi image ljudi koji se udaljavaju od Zapada ili čak u potpunosti odbijaju zapadnu civilizaciju. To odbijanje odnosi se ponajprije na političke vrijednosti - više čak nego i na politička stajališta prema konkretnim sukobima. Poljaci i građani ostalih država u istočnom dijelu srednje Europe smatraju se sastavnim dijelom Zapada - ponekad i stvarnim Zapadom. Iz tih stajališta crpe samosvijest i viziju budućnosti. Rusija nije spremna smatrati sebe dijelom veće kulture već naglašava svoju samostalnost i različitost. Zapadni liberalizam izgleda u ruskom ogledalu kao duhovna i moralna praznina, utemeljena na motu 'sve je dopušteno'. Zapadna kultura poistovjećuje se s pornografijom i nasiljem na televiziji, a liberalno ustrojstvo gospodarstva s egoizmom i diktatom multinacionalnih korporacija. Po prikazima ruskih publicista, zapadni politički poredak zapravo je američka vladavina svijetom. Hoće li Rusija vlastitim snagama riješiti izazove postkomunističkog vremena? Može li ta zemlja razviti vizije budućnosti uz pomoć vlastitih povijesnih tradicija? Pogled na stvarne događaje u proteklih deset godina nužno izaziva veliku sumnjičavost. Danas ruska politika i ruski birači žučljivo reagiraju na ambiciozne planove iz 1990/1991. g., po kojima je Rusija uskoro trebala postati demokratska država s tržišnim poretkom u gospodarstvu. Slično vrijedi i za politiku približavanja Zapadu iz godina preokreta, koju danas proglašavaju 'romantičnom'. Umjesto toga, domoljublje se usmjerava na fantome ruske velesile i svjetske sile, koja bi trebala biti brana američkom unilateralizmu. Ruska tržišna privreda trebala bi postati državnom privredom, a ruska demokracija ne smije biti žrtvovana strankama. Nije isključeno da je Rusija na putu da postane rubna, gospodarski i politički trajno oslabljena sila na granici između Europe i Azije, te da na tom mjestu neće funkcionirati kao most već kao ničija zemlja. Za Zapad bi takav razvoj događaja bio dodatni izazov. Slaba Rusija može biti opasnija od jake Rusije. Zato što prije treba prihvatiti ponude suradnje i suzbijanja opasnosti - primjerice na području širenja atomskog naoružanja i ekologije. Predodžba o Zapadu, stvorena u istočnoj Europi, bitno je pridonijela slomu komunističke diktature. Gledano iz više aspekata, ta je predodžba dočaravala zlatni Zapad te je stoga bila pogrešna. Budući da je komunistička propaganda dočaravala crne predodžbe u crnoj stvarnosti, pridonijela je uvjerenju širokih masa da tamo teku med i mlijeko. Je li zapadna kultura danas dorasla očekivanjima koja za nju veže istočni dio srednje Europe? Njemačko iskustvo u novim njemačkim zemljama upozorava na oprez. Onima koji su bili njezin sastavni dio, zapadna kultura ponudila je u drugoj polovini dvadesetog stoljeća materijalno blagostanje i vojnu sigurnost. Zahvaljujući svojoj ponudi pluralizma i tolerancije, bila je nadmoćna u odnosu na diktaturu komunizma. Hoće li te vrijednosti biti dovoljne da zapadnoj kulturi osiguraju budućnost? Nudi li ona - osim formalnih vrijednosti tolerancije i pluralizma - i neka druga uporišta za borbu protiv simptoma raspadanja na unutrašnjoj razini i prijetnji izvana? Totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća bile su, istina - kratkotrajno, uspješne zato što su u postreligioznom vremenu zamijenile vjeru ideologijom. Što posttotalitarna zapadna kultura može ponuditi umjesto vjere?", pita na kraju članka Gerhard Simon, profesor istočnoeuropske povijesti na sveučilištu u Koelnu.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙