POLITIKA-OBRANA-KOMUNIZAM-Politika Š2.III.NZZ: UZROK SLOMA KOMUNIZMA - SOCIJALNE I GOSPODARSKE STEČEVINE ZAPADA ŠVICARSKANEUE ZUERCHER ZEITUNG2. III. 1999.Dvostruka uloga Zapada u istočnoj Europi"Predbacivanja nekadašnjih komunista da
je Zapad kriv za propast sovjetske hegemonijske sile nisu sasvim neutemeljena. Naime, Zapad je zbog svojih gospodarskih i socijalnih stečevina strahovito privlačio narode istočnog bloka. No, magnetno djelovanje, koje se još uvijek osjeća u mnogim zemljama, jenja u istočnom smjeru. Tako je ponajprije u Rusiji.Navikli smo da svjetska sila Sovjetski Savez i golemo područje njegove vladavine na potezu od Vladivostoka do Labe više ne postoji. No, taj politički preokret, koji je djelovao poput urušavanja tla, još nije dostatno objašnjen. Znanost u istočnoj Europi ne može ni pretjerano uživati u bavljenju tom problematikom - možda zato što su stručnjaci bili potpuno nepripremljeni, baš kao i politika, i suvremeni, neopterećeni stručnim znanjem.Mnogi komunistički i ultradomoljubni publicisti i političari u Rusiji oduvijek su mislili, a i danas misle da je Zapad, ponajprije SAD, davno prije sloma Sovjetskog Saveza počeo svome protivniku potkopavati status svjetski značajnog čimbenika i graditi svoju
ŠVICARSKA
NEUE ZUERCHER ZEITUNG
2. III. 1999.
Dvostruka uloga Zapada u istočnoj Europi
"Predbacivanja nekadašnjih komunista da je Zapad kriv za propast
sovjetske hegemonijske sile nisu sasvim neutemeljena. Naime, Zapad
je zbog svojih gospodarskih i socijalnih stečevina strahovito
privlačio narode istočnog bloka. No, magnetno djelovanje, koje se
još uvijek osjeća u mnogim zemljama, jenja u istočnom smjeru. Tako
je ponajprije u Rusiji.
Navikli smo da svjetska sila Sovjetski Savez i golemo područje
njegove vladavine na potezu od Vladivostoka do Labe više ne
postoji. No, taj politički preokret, koji je djelovao poput
urušavanja tla, još nije dostatno objašnjen. Znanost u istočnoj
Europi ne može ni pretjerano uživati u bavljenju tom problematikom
- možda zato što su stručnjaci bili potpuno nepripremljeni, baš kao
i politika, i suvremeni, neopterećeni stručnim znanjem.
Mnogi komunistički i ultradomoljubni publicisti i političari u
Rusiji oduvijek su mislili, a i danas misle da je Zapad, ponajprije
SAD, davno prije sloma Sovjetskog Saveza počeo svome protivniku
potkopavati status svjetski značajnog čimbenika i graditi svoju
pobjedu u hladnome ratu. U tom su kontekstu agenti CIA-e bili
izvanredno profesionalni i - kao što se sada vidi - uspješni, tvrde
oni. Neki teoretičari zavjere smatraju da je i Gorbačov bio oruđe
zapadnih obavještajnih služba.
Takva stajališta moguće je odbaciti kao odraz nemoći ili kao
primjer teorija zavjere, koje su uvijek u Rusiji imale dobru prođu.
Takve su optužbe istodobno u oštroj suprotnosti u odnosu na stvarnu
zapadnu politiku koja je doslovno do posljednjeg trenutka
nastojala stabilizirati Sovjetski Savez i spriječiti slom. Tri
tjedna uoči vojnog udara, izvedenog u kolovozu 1991., američki
predsjednik Bush upozorio je u Kijevu Ukrajince da bi nezavisnost i
samoubilački nacionalizam bili pogrešan izbor. Još krajem
listopada 1991. francuski predsjednik Mitterrand smatrao je slom
SSSR-a povijesnom katastrofom, suprotnom interesima Francuske, a u
tom trenutku Sovjetski Savez de facto više nije postojao.
Usprkos tome, optužbe koje već deset godina Zapadu uporno pripisuju
krivnju za propast Sovjetskog Saveza nisu sasvim neutemeljene.
Zapad je samim svojim postojanjem stvarao stalan pritisak i
djelovao kao prijetnja. Sovjetski komunizam smatrao je sam sebe
alternativom kapitalizmu, naravno, boljom alternativom. Na toj je
razini sam sebe definirao posredstvom predodžbe o neprijatelju i
svog negativnog pandana, izlažući se istodobno pritisku nužnog
uspjeha. Po ideološkom samotumačenju mjerilo uspjeha
komunističkog sustava bila je socijalistička revolucija na Zapadu.
Pokaže li se ona nemogućom, tada Zapad barem treba 'dostići i
prestići'.
Stoga na Zapad nisu bili usmjereni samo antikomunisti i
demonstranti, već i komunisti, pa i sam sustav. On je osuđen na
propast u onom trenutku u kojemu se urušila vjera da će komunizam
ikada konkretnim dokazima poduprijeti opravdanje svojega
postojanja. Istočni dio srednje Europe vjerojatno nikada nije ni
vjerovao u nadmoć sovjetskog komunizma. U Sovjetskom Savezu ta se
vjera nezaustavljivo počela raspadati sedamdesetih godina.
Zapad je potcijenio svoju privlačnu snagu u istočnoj Europi.
Zastrašen vojnom prijetnjom, istodobno je precijenio moć i
unutrašnju koheziju sovjetskog komunizma, čiji je uspjeh bitno
počivao na obmani i samoobmani.
Fascinacija Zapadom nije nestala nakon sloma komunizma - naprotiv,
dosegnula je razmjere koji su se prije deset godina činili
nezamislivima. Na ovogodišnju 50. obljetnicu postojanja NATO-a
najvažnije zemlje istočnog dijela srednje Europe postat će
članicama toga vojnog saveza. Ne treba podlijegati iluzijama:
glavna privlačna snaga izvirala je, a i danas izvire, iz
gospodarskog uspjeha Zapada. Pogrebnici komunizma bile su
gospodarske i socijalne stečevine Zapada. Demokracija i pravna
država nikada ne bi same za sebe postigle takav učinak. U slučaju
istočnog dijela zapadne Europe, uz spomenutu privlačnu snagu valja
spomenuti i odbojnost prema Sovjetskom Savezu/Rusiji. I taj je
čimbenik još aktualan. Ponajprije baltičke države smatraju da će
njihov položaj biti osjetljiv sve dok ne postanu članice NATO-a.
Nakon kapitulacije, 1945., zapadna Njemačka bila je pod vojnom
okupacijom. Postavljanje smjernica za vezivanje Savezne Republike
Njemačke uz Zapad bilo je bitno obilježeno utjecajem zapadnih
okupacijskih sila, koje su se pobrinule i da taj proces ne bude
ograničen samo na preuzimanje zapadnog gospodarskog modela već da
obuhvati i prevladavanje njemačkoga totalitarizma i
ukorijenjivanje liberalne demokracije. Na funkcionalnoj razini,
fascinacija zapadnom Europom i sjevernom Amerikom, prisutna u
istočnom dijelu srednje Europe, igra sličnu ulogu kao i okupacija
zapadne Njemačke u izvedbi zapadnih sila nakon 1945. g. Doduše,
prisutna je opasnost da transformacija na istoku Europe bude
previše ograničena na gospodarstvo te da ostvarivanju ljudskih
prava, liberalnosti i pravne države ne bude poklonjeno dovoljno
pozornosti. Danas gotovo polovinu članstva Vijeća Europe čine
nekadašnje komunističke države. Je li ta činjenica povezana sa
sniženjem standarda za ostvarivanje ljudskih prava?
S druge pak strane ne treba umanjivati uspjehe. Želja zemalja u
istočnom dijelu srednje Europe da se uključe u zapadne integracije
bila je bitan poticaj za rješavanje unutrašnjih i međusobnih sukoba
- primjerice na području zaštite manjina, zakona o državljanstvu i
graničnih sporova. Sadašnju izgradnju demokratskih struktura u
Slovačkoj bitno pokreće i odlučnost glede nešto zakašnjelog
uskakivanja u vlak za Europu.
Stoga bi Zapad trebao iskoristiti povoljan trenutak dok nekadašnje
komunističke države žele ući u atlantsko-europske integracijske
strukture. Sada ih je moguće obvezati na poštivanje političkih
vrijednosti. Predodžba da će politička sloboda i pravna država
prevladati same po sebi kad te države postanu članicama Vijeća
Europe, EU-a ili NATO-a stavlja na kocku vrijednosnu zajednicu.
Privlačni utjecaj zapadne Europe na istok moguće je usporediti s
magnetnim poljem - što su te zemlje dalje od Zapada, to je njegova
privlačna snaga slabija. Istočno od pojasa zemalja, koje
trenutačno s NATO-om ili Europskom unijom pregovaraju o pristupu,
postoji drugi pojas zemalja, koje zapadno gravitacijsko središte
privlači. Njemu pripadaju Letonija, Litva, Slovačka, Rumunjska,
Bugarska i Hrvatska. Neke od tih država smatraju da je nepravedno
što su uvrštene u drugi krug kandidata za pristup, tvrdeći da su
podjednako dio Europe i oduševljene Europom kao i one druge. A još
dalje na istoku nalaze se zemlje u kojima je zračenje magneta samo
ograničeno jer tamo djeluju druga gravitacijska polja. Jasnu
odbojnost prema Zapadu razvija Lukašenkov režim u Bjelorusiji.
Nesigurna je slika u Ukrajini. Tamošnjoj je prozapadnoj
vanjskopolitičkoj retorici suprotstavljena unutarnjopolitička
pozornica na kojoj je tek uz veliki napor moguće razaznati znakove
zapadnog utjecaja. Rusija pak i u vanjskopolitičkoj retorici
(odnosno ponajprije na toj razini) zauzima stajališta koja bi
trebala očitavati ograđivanje u odnosu prema Zapadu, ponajprije
prema SAD-u. Je li fascinacija Zapadom, prisutna u komunističkoj
Rusiji, iščezla? Gorbačov i Jeljcin bili su svaki na svoj način
prozapadni političari. No, sljedeći naraštaj čelnih ruskih
političara gotovo bez iznimke gradi image ljudi koji se udaljavaju
od Zapada ili čak u potpunosti odbijaju zapadnu civilizaciju. To
odbijanje odnosi se ponajprije na političke vrijednosti - više čak
nego i na politička stajališta prema konkretnim sukobima.
Poljaci i građani ostalih država u istočnom dijelu srednje Europe
smatraju se sastavnim dijelom Zapada - ponekad i stvarnim Zapadom.
Iz tih stajališta crpe samosvijest i viziju budućnosti. Rusija nije
spremna smatrati sebe dijelom veće kulture već naglašava svoju
samostalnost i različitost. Zapadni liberalizam izgleda u ruskom
ogledalu kao duhovna i moralna praznina, utemeljena na motu 'sve je
dopušteno'. Zapadna kultura poistovjećuje se s pornografijom i
nasiljem na televiziji, a liberalno ustrojstvo gospodarstva s
egoizmom i diktatom multinacionalnih korporacija. Po prikazima
ruskih publicista, zapadni politički poredak zapravo je američka
vladavina svijetom.
Hoće li Rusija vlastitim snagama riješiti izazove
postkomunističkog vremena? Može li ta zemlja razviti vizije
budućnosti uz pomoć vlastitih povijesnih tradicija? Pogled na
stvarne događaje u proteklih deset godina nužno izaziva veliku
sumnjičavost. Danas ruska politika i ruski birači žučljivo
reagiraju na ambiciozne planove iz 1990/1991. g., po kojima je
Rusija uskoro trebala postati demokratska država s tržišnim
poretkom u gospodarstvu. Slično vrijedi i za politiku
približavanja Zapadu iz godina preokreta, koju danas proglašavaju
'romantičnom'. Umjesto toga, domoljublje se usmjerava na fantome
ruske velesile i svjetske sile, koja bi trebala biti brana
američkom unilateralizmu. Ruska tržišna privreda trebala bi
postati državnom privredom, a ruska demokracija ne smije biti
žrtvovana strankama.
Nije isključeno da je Rusija na putu da postane rubna, gospodarski i
politički trajno oslabljena sila na granici između Europe i Azije,
te da na tom mjestu neće funkcionirati kao most već kao ničija
zemlja. Za Zapad bi takav razvoj događaja bio dodatni izazov. Slaba
Rusija može biti opasnija od jake Rusije. Zato što prije treba
prihvatiti ponude suradnje i suzbijanja opasnosti - primjerice na
području širenja atomskog naoružanja i ekologije.
Predodžba o Zapadu, stvorena u istočnoj Europi, bitno je
pridonijela slomu komunističke diktature. Gledano iz više
aspekata, ta je predodžba dočaravala zlatni Zapad te je stoga bila
pogrešna. Budući da je komunistička propaganda dočaravala crne
predodžbe u crnoj stvarnosti, pridonijela je uvjerenju širokih
masa da tamo teku med i mlijeko.
Je li zapadna kultura danas dorasla očekivanjima koja za nju veže
istočni dio srednje Europe? Njemačko iskustvo u novim njemačkim
zemljama upozorava na oprez. Onima koji su bili njezin sastavni
dio, zapadna kultura ponudila je u drugoj polovini dvadesetog
stoljeća materijalno blagostanje i vojnu sigurnost. Zahvaljujući
svojoj ponudi pluralizma i tolerancije, bila je nadmoćna u odnosu
na diktaturu komunizma. Hoće li te vrijednosti biti dovoljne da
zapadnoj kulturi osiguraju budućnost? Nudi li ona - osim formalnih
vrijednosti tolerancije i pluralizma - i neka druga uporišta za
borbu protiv simptoma raspadanja na unutrašnjoj razini i prijetnji
izvana? Totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća bile su, istina
- kratkotrajno, uspješne zato što su u postreligioznom vremenu
zamijenile vjeru ideologijom. Što posttotalitarna zapadna kultura
može ponuditi umjesto vjere?", pita na kraju članka Gerhard Simon,
profesor istočnoeuropske povijesti na sveučilištu u Koelnu.